Da li u Birou za izgubljene stvari možemo pronaći sebe?

Znate li šta je OMO? Nije to nova robna marka, a nije ni šifrovano ime s neke Skaj prepiske. Riječ je o teatru kojeg su osnovali jedan reditelj i dvojica glumaca. Jedan Obrad, Moamer i Omer riješili su da crnogorskoj pozorišnoj sceni ponude postmodernu i tako je nastao “OMO teatar”. Ne ljutim se na Bjelopoljce što staviše naslov - “Bjelopoljci osnovali teatar”. Jeste da oni “vode”, jer su glumci Moamer Kasumović i Omar Bajramspahić iz toga grada, ali da ne bude “čisto” bjelopoljska priča potrudio se jedan Nikšićanin, reditelj Obrad Nenezić.

“Bio nam je logičan slijed da osnujemo teatar jer se poklapamo po energijama, načinu razmišljanja i samim mišljenjem o teatru”, kaže za “Vijesti” Kasumović u pauzi probe predstave kojom će se predstaviti nikšićkoj, ali i crnogorskoj javnosti.

“U svim pozorištima životni vijek svih novih predstava, bilo da su dobre ili loše, je do eventualno deset igranja. Meni kao glumcu to jako smeta, jer se ‘potrošim’ gradeći neki karakter, bilo da je u pitanju dobra ili loša uloga, a on kratko traje. Bude mi krivo jer nemamo dug životni vijek te predstave. A onda, kako koji direktor dođe, miče stari i postavlja novi repertoar, tako da mi jesmo marionete i lutke kojima neko upravlja. Iz tog razloga smo pokrenuli našu priču”, objašnjava Omar.

“OMO” trio je zajednički projekat imao prošle godine kada su radili “Nobelovce” i shvatili, kako to reče bjelopoljski dvojac, da se poklapaju po energijama, razmišljanjima i stavovima i da žele da pokrenu svoju priču.

“Poetika i estetika ‘Omo teatra’ prati rad ove ekipe, ove baze, od ‘Nobelovaca’ koje smo radili prošle godine. Umjesto da odemo u komercijalnom pravcu, krenuli smo u neku vrstu postmodernog teatra. Još uvijek nepoznatog nama, iako je era postdramskog pozorišta i performansa, pa i digitalnog teatra. To je otprilike veoma slično, a sasvim i dijametralno različito. Naš teatar i predstave će se bazirati na semantičkom i semiotičkom. Na znaku i simbolu. Ali, to ne podrazumijeva dosadno pozorište, jer je predstava ‘Samo pošteno pa ko koga zajebe’ sve osim dosadna. I hermetična. I ona se tiče svakog gledaoca i aktera. Zato je, između ostalog, posvećena umjetnosti, njenom propadanju, ali i gledaocu, ili percepciji i recepciji gledaoca”, ističe Nenezić.

Priča o glumcima, pozorištu, stvaralaštvu, ali i o nama

Premijera predstave, “Samo pošteno pa ko koga zajebe”, prvijenca “OMO teatra”, zakazana je za danas, u Nikšiću, u sali “Zahumlja” u 20 časova. Tekst i režiju potpisuje Nenezić, a za naslov predstave je uzet “novoustanovljeni” Njegošev citat, jer, prateći društvene mreže, i sam Njegoš bi bio iznenađen šta je sve “rekao”. Predstava ima i podnaslov “Osmi smrtni grijeh”.

“Svaka scena nosi naziv jednog grijeha. To mi je kao autoru pružilo mogućnost za postdramski pristup. Ali i za promišljanje i svijest o tome da je sam čovjek osmi smrtni grijeh. Odnosno njegovo djelovanje, djelanje, stvaranje. On je sublimacija zla i dobra. I kao što svako zlo nije fatalno, tako ni svako dobro nije prepodobno. Pogledajmo se u ogledalo i u oči, pa ćemo shvatiti koliko smo grešni ili bezgrešni. Ako uopšte imamo vremena o tome razmišljati osim u pozorištu”, naglašava autor predstave.

A čovjek je glavni krivac i za preostalih sedam grijehova, jer, na kraju krajeva, sve počinje i završava se sa čovjekom - ili onim što bi čovjek trebalo da bude.

“Danas kada živimo u ovoj prezasićenosti raznim medijima i informacijama i kada nas bombarduju raznim stilovima životima, kada ne znamo ni ko smo i šta smo, onda hoćemo da budemo neko drugi, pa po socijalnim mrežama objavljujemo lažni život, život koji ne živimo. Svi hoće da su ultra bogati i da idu na odmore ko zna gdje, a svi realno znamo koliko se zarađuje i šta se može od jedne prosječne plate. Ta potreba da se dokažemo, vodi nas ka tome da izgubimo sebe, iako, mislim da svi u dubini duše znamo ko smo, ali smo nezadovoljni time i onda to prikrivamo”, kaže Kasumović.

Upravo u predstavi njegov lik, u “birou za izgubljene stvari i ljude”, u podrumu ispod podruma nekog pozorišta, pokušava da nađe sebe.

“On je čovjek bez identiteta koji konstantno pokušava da nađe svoj identitet kroz razne likove i kostime koje mu glumci bacaju – pa je i Napoleon, i serijski ubica, ali i doktor. Liftom u Biro stiže jedna aktovka u kojoj je diplomatski pasoš i diploma doktora političkih nauka.”

U nastavku bi trebalo da ide rečenica: Svaka sličnost sa stvarnim događajima je (ne)namjerna. Ali ne ide. Jer, iako je riječ o modernoj groteski koja govori o umjetniku koji živi život bez sistema vrijednosti, predstava govori i o nama, o tome koliko smo spremni da živimo svoj život, a koliko živote drugih. I tako u “biro” stižu umjetnine, dokumenti, diplome, nakit, hrana, ali i beba.

“Još jedna izgubljena duša, kao što su i oni prije nje, i ko zna koliko njih prije, i koliko će ih biti poslije, tako da je ovo i priča o gubitku identiteta, ali i porodice, tj. onog što nas čini plemenitim životinjama, ako smo još uvijek”, kaže Obrad.

Omar Bajramspahić u predstavi igra Matildu i iako ne želi da otkrije s kojim se to strahovima, izazovima, porocima bori njegov lik, otkrio je ko na kraju koga “zaj...”.

“Žena njega, ali opravdano. Žena je stub svega i tako gledam na ovu ulogu. Da bi se oslobodila njega i torture koju on vrši nad njom 14-15 godina, ona mu namješta. Došlo je i njenih pet minuta, zato ona u predstavi i kaže: Što si me bio, bio si me”, kaže Bajramspahić.

Ističe da je svaki novi tekst novi početak, pa tako doživljava i predstavu na kojoj radi i za koju vjeruje da će naći put do publike. I da će ih zamisliti jer, kako kaže, sve je prolazno, samo čovjek i dobro u njemu traju.

“Mislim da smo kao društvo duboko zagrizli u grijeh i daleko otišli jednosmjernom ulicom. Treba nam neki ‘smak’ svijeta da bi se sve ovo vratilo na nulu. Zaboravili smo ono ljudsko. Sve je prolazno. I ova predstava će da prođe, i ova uloga će da prođe, ali ono dobro u čovjeku će da ostane i da traje za vazda. Borimo se da se ne izgubimo, jer se po prirodi stvari gubimo. Iako je sve od osobe do osobe, većina je zalutala i onda se snalazimo da ne budemo ta većina, a to je jako teško”, kaže Omar.

Zadovoljni glumci, zadovoljan reditelj, a nadaju se da će biti i publika

Predstava je spremna i glumci i reditelj s nestrpljenjem čekaju da u ponedjeljak publika da sud o prvijencu “OMO teatra”. Ono što ističu je zadovoljstvo što rade zajedno.

“Ovo mi je druga predstava koju radim s Obradom i s njim je zadovoljstvo raditi, jer dođe spreman, zna šta radi, ima već urađen koncept i glumcu je vrlo prijatno raditi u takvoj atmosferi. Najgore je raditi s rediteljima koji ne znaju šta hoće od teksta koji radimo. Drago mi je i da sam opet na sceni s Omarom. Mislim da je on jedan vrstan glumac i predstoji mu jedna velika glumačka karijera. Uživanje je s njim raditi”, kaže Moamer.

I Omar je pun riječi hvale.

“Zbilja se osjećam počastvovanim što sam dio jednog ovakvog, meni jako posebnog projekta. Nije mi prvi put da radim s Obradom koji daje nevjerovatnu slobodu glumcu, koji umije da čuje glumca i svaki predlog da prihvati. I s Moamerom mi je drugi put da radim. Čast je dijeliti scenu s njim i stvaralaštvo s tako posvećenim saradnicima.”

Ni reditelju nije preostalo ništa drugo nego da uzvrati istom mjerom.

“Kada radite mučne teme s ekipom s kojom ja radim, onda prestanete da razmišljate o bilo čemu drugo osim o procesu i stvaranju jednog novog organizma, ranjivog a neuništivog, kakva je jedna pozorišna predstava.”

Scenografiju za predstavu potpisuje Darko Musić, kostimi su djelo Olivere Eraković, muzika Slobodanke Bobane Dabović Đurić, a dizajn Adele Bajramspahić. Predstava, koja je koproducentski prijekat “OMO teatra”, Bjelopoljskog pozorišta, JU “Zahumlje” i Centra za kulturu Pljevlja, prvu reprizu će imati 5. septembra na “Ratkovićevim večerima poezije”.

( Svetlana Mandić )