Obred sazdan od fantazije, ljepote, krvi i istorije

Tatjana Mandić Rigonat je dobro poznato lice u Crnoj Gori. Godinama je sarađivala s Festivalom mediteranskog teatra “Purgatorije” u Tivtu, bila član žirija festivala, a potom i selektorka dramskog programa čak 14 godina. Veliki broj predstava, naročito svjetskih klasika, radila je i radi za Narodno pozorište u Beogradu.

Sada srpska rediteljka Mandić Rigonat prvi put režira za fesitval “Ćirilicom” u Budvi, produkciju JU Narodna biblioteka Budve i Knjaževsko srpskog teatra iz Kragujevca, o vladarki Jeleni Anžujskoj, po tekstu spisateljice Jelene Kajgo.

Premijerno igranje ove predstave planirano je da se održi 7. septembra na sceni između crkava u Starom gradu u Budvi na osmom festivalu “Ćirilicom” dok će prva repriza biti sljedećeg dana.

Inače, ovaj festival je planirao da publici predstavi čak šest sopstvenih produkcija, sve na temu kulturnog i istorijskog nasljeđa Budve i Crne Gore. Prvi put od ove godine dio festivalskog programa igraće se u Petrovcu, čime je projekat napravio korak dalje ka diversifikaciji svog uticaja i značaja.

Režirate tekst “Jelena Anžujska” Jelene Kajgo, koji će publika vidjeti prvi put, riječ je o praizvedbi.

Da, režiram praizvedbu domaće dramske književnice što je posebna radost. Jelenin rad dobro poznajem i ova drama ima posebno mjesto u njenom dramskom opusu.

O Jeleni Anžujskoj se malo zna, ali su ostale zadužbine, djela. Istoričari danas vode rasprave o njenom porijeklu. Strankinja, sa 14 godina udaje se za srpskog kralja Uroša. Majka Dragutina i Milutina. Vladala je više od 40 godina. Šta je od toga vas privuklo radu na ovom projektu?

Jelena Anžujska je fascinantna istorijska ličnost koja širinom svojih pogleda na život i svojim djelom prevazilazi okvire srednjeg vijeka. Njeno porijeklo je efemerno u odnosu na njen život, njena djela. Porijeklom nek se bave istoričari. Zadatak umjetnosti je nešto drugačiji od zadatka istoričara. Meni je važno da je ona strankinja koja je širila dobru i plemenitu riječ i čija su djela kroz ktitorstvo, način vladanja, prosvetiteljstvo, uticala na razvoj kulture. Ona je jedina žena kojoj je arhiepiskop Danilo II posvetio žitije, i nije bila majka samo vladara, Dragutina i Milutina. Zna se da je bila i Brnčina majka. A bila je i majka ubogih, stranaca, udovica. Dobrotvorka. Uglavnom se zna za njenu prekrasnu zadužbinu, manastir Gradac, i za priču o jorgovanima. Po predanju, kralj Uroš dao je da se zasade jorgovani u čast njenog dolaska duž doline Ibra.

Da li predstavu radite kao istorijsku dramu, kao projekat epohe ili imate drugačiju umjetničku perspektivu?

Drama koju je Jelena Kajgo napisala dragocjena je i višestruko inspirativna, uzbudljiva i važna. Život Jelene Anžujske prekrila je tišina vjekova. Drama je inspirativna zbog odnosa prema istorijskim činjenica i istorijskim prazninama koje pokreću maštu. Mene je Jelenina drama odvela u jednom pravcu, nekog drugog bi odvela u nekom drugom pravcu. Mozaičke je strukture, s akcentom na porodičnim krvavim odnosima zbog otimanja o vlast - krunu. Mogli bismo reći da je to drama o Jeleni, ženi, majci, vladarki i svima oko nje, mužu, sinovima, unuku, kroz istorijske datosti, i da ima tragičku dimenziju. Očevi i sinovi, braća, ispisuju jednu šekspirijansku hroniku. U drami postojii lik njene kćerke Brnče, i taj lik za mene je bio impuls za građenje strukture predstave, jer je u potpunosti sazdan na fantaziji. Tako da predstavu radim kao scenski životopis ili žitije Jelene Anžujske po njenoj kćerki Brnči, s akcentom na prosvetiteljskom radu Jelene Anžujske. Ona je na svom dvoru osnovala školu za djevojke, ne plemkinje, već sirotice. Učila ih je da pišu, čitaju, sviraju, pjevaju, vezu, kuvaju, i to u 13. vijeku. Bila je to jedinstvena škola u ovom dijelu svijeta, na čitavom Bakanu i šire. Tu liniju potenciram i uvođenjem latinskih i grčkih citata, jer je Jelena bila poliglota i vanredno obrazovana žena, koja je govorila pet jezika. Inspirisana njenim veličanstvenim životom, napisala sam pjesmu o njoj, i djelovi te pjesme postali su sastavni dio predstave, ugrađeni su u njenu dramaturgiju. Srednjovjekovna umjetnost, freske, njihova ornamentika i boje, inspiracija su za scenografiju i kostim koji nijesu ilustrativni, već stilizovani. Predstava je obred sazdan od fantazije, ljepote, krvi i istorije.

Za Budvu i Crnu Goru posebno je važan njen rad i život ovdje, kao i činjenica da je bila i mecena benediktanskom redu u Baru, odakle je došla i ikona zaštitnica Budve. Da li se u predstavi bavite i tim segmentom njenog života?

Govori se o tome kako dva njena monaha podižu crkvu Santa Maria in punta, i da im je darivala posjede. Ima i o dolasku čudotvorne ikone Svete Marije u Budvu. Nemoguće je u jednoj drami pomenuti sve što je ona radila. Katolkinja po rođenju, a pravoslavna po udaji, ona je održavala dobre odnose i s papom i s patrijarhom, i oni su je poštovali. Bila je hrišćanka koja se nije dijelila kao što se crkva podijelila, već je djelala u slavu Boga. Ona se pred kraj života zamonašila, i znamo da je proglašena za sveticu.

Znajući da ste radili dosta i u Tivtu, možete li nam reći kako gledate na postojanje ljetnjih festivala i njihovu ambiciju da produciraju nove predstave?

Imam pozitivan odnos prema svakom ljetnjem festivalu koji je programski opredijeljen ka stvaranju novih predstava i predstavljanju publici pozorišnih djela koja nijesu ljetnje tezge. Ulagati u produkcije upravo je otklon od ljetnje pozorišne tezgaroške zabave. To je znak poštovanja pozorišne publike, njene najdublje potrebe za umjetnošću.

Koliko je za Vas kao rediteljku teško ili izazovno režirati projekat koji se prvo radi u ambijentu, na otvorenom, a potom u tzv. pozorišnoj kocki? Da li su to dva potpuno različita radna ambijenta i umjetnička senzibiliteta?

I “Mirandolinu”, koja je izvedena u Tivtu na festivalu Purgatorije 1. jula, i “Jelenu Anžujsku”, koja će premijeru imati u Budvi, na festivalu “Ćirilicom”, radila sam imajući u vidu da će premijere imati pod otvorenim nebom, a život nastaviti na zatvorenoj sceni. Čar otvorenog prostora je velika. Ali, osim ljepote neba, mirisa ljeta i mora, postoje i prepreke, kao recimo buka, koje narušavaju čaroliju. Taj problem u Tivtu nisam imala. Meni je izazov da predstavu oblikujem i za otvoreni i zatvoreni prostor. Ima nečeg iskonskog u igranju pod otvorenim nebom.

Još prije 20 godina počeli ste svoj dugogodišnji rad na selekciji pozorišnog programa na festivalu Purgatorije u Tivtu. Koliko je za Vas bio izazovan rad na ljetnjem festivalu i kakvo je Vaše iskustvo rada u Crnoj Gori generalno, koja tada nije imala dovoljan broj stalnih pozorišnih ansambala niti razvijenu pozorišnu infrastrukturu i kulturu?

Za tivatski festival vezana sam skoro dvije decenije. Prvo sam bila četiri godine u žiriju festivala, a zatim 14 godina selektorka. Nisam više selektorka, ali sam ponosna na sve što smo tokom tih godina sagradili kao umjetnički prepoznatljivu vrijednost tog festivala. Proteklih godina i CZK Tivat imao je svoju produkciju izuzetnih predstava. Prvi put sam režirala u Crnoj Gori ovog ljeta, “Mirandolinu” u Tivtu, i taj rad pamtiću kao nešto najdivnije, kao Dionisov dar s neba. Sve je bilo idealno, ekipa glumaca iz Crne Gore i Beograda, uslovi rada. Ko je pratio festival Purgatorije video je da su predstave iz Crne Gore bile u mom selektorskom izboru. Ali da iz Beograda komentarišem i procjenjujem ukupni pozorišni život u Crnoj Gori, Cetinje, Podgoricu… itd., zaista bi bilo pretenciozno i neumjesno s moje strane.

Budva vam nije nepoznata. Prije nekoliko godina je Vaša predstava “Balkanski špijun” upravo zatvorila festival u Budvi. Kako se osjećate kao umjetnica kad Vaša djela igraju u ambijentu Starog grada Budve i da li ste razmišljali o nekim drugim scenama po Budvi za mjesto igranja Jelene Anžujske?

Kad smo igrali “Balkanskog špijuna” na sceni između crkava, ja sam non-stop išla od kafića do kafića i molila da ugase muziku. S jedne strane imate glumce koji bi da publici pruže najbolje od sebe te večeri, publiku koja je došla da vidi predstavu, s druge strane noćni život grada koji pulsira. I jedno i drugo kao da ima isti značaj, i umjetnost i zbivanje po kafićima. Veliki je to kulturni nesporazum. Scena između crkava je posebna za igranje “Jelene Anžujske”, jer je to mjesto i biografski vezano za nju. Nadam se da se u septembru predstava neće boriti za život s muzikom i bukom. Sve što pripada prirodi, vjetar, talasi, ptice… itd., pripada i ambijentalnom pozorištu i nije ukrotivo, ali što je do ljudi, do čovjeka, podložno je dobronamjernoj kritici i dogovoru. Tako da molim za malo tišine, za pozorište i za Jelenu Anžujsku.

( Vuk Lajović )