Otrežnjenje za povratak u sopstveni, a ne tuđi život

Kroz ovaj tekst, pretvaranje i uloge koje igramo, pokušali smo da opalimo mali šamar ljudima, da ih osvijestimo i kažemo im - probudite se, živite svoje živote, nađite sebe, ajmo se restartovati”, kazao je Moamer Kasumović, nakon premijere predstave “Samo pošteno pa ko koga zaje*e”.

A osvijestili su, makar za trenutak i makar one koji su odgledali predstavu za koju je tekst napisao i režirao je Obrad Nenezić.

Ni aplauzi, ni ovacije, ni bis, nijesu mogli da izbrišu mučninu u stomaku i gorak ukus na ustima nakon predstave u kojoj Moamer i Omar Bajramspahić u podrumu ispod podruma pozorišta, u “Birou za izgubljene stvari” koji bi se mogao slobodno zvati “Biro za izgubljene duše”, traže sebe.

“Mislim da svi živimo druge živote kroz te socijalne mreže, kroz pretvaranje da smo neko drugi, i iz nemogućnosti da sebi priznamo neke falinke i neke dobre stvari pokušavamo da budemo ono što nismo i, nažalost, onda gubimo svoj identitet i rastočimo se kao naftna mrlja na nekom jezeru. Stopimo se s masom i izgubimo svoju individualnost”, kaže Moamer koji igra osobu bez identiteta, čovjeka koji, kako u predstavi kaže, nije ovo što je sad, niti ono što će biti, niti ono što je bio.

“Obrad Nenezić je na sebi svojstven način ispričao sliku naše stvarnosti - kroz dva glumca u tom nekom podrumu ispod podruma pozorišta, gdje je i umjetnost izgubila svoj smisao i postala komercijalna. Naš kolega koji je gledao jednu od proba, rekao je da smo monstrumi. I jesmo. Ovo je u suštini tragikomedija. To su tragični likovi koji tragajući za sobom zaboravljaju ko su”, ističe Kasumović.

Omar Bajramspahić ima još kraću odrednicu predstave kojoj je podnaslov “Osmi grijeh”.

“Ovo je horor”.

A glavni uzrok tog horora, taj osmi grijeh od koga sve polazi i sa čime se završava je čovjek, a ono što od njega stvara izgubljenu dušu je strah.

“Strah je najveći ljudski grijeh, kako je napisao Obrad. Čovjek iz straha ubija, vara, krade. Čudni su ti strahovi. Gubimo se, gubimo identitet, stalno pokušavamo da budemo neko drugi, zarad čega - ne znam”, kaže Omar kome je prvi put bilo da igra duodramu.

Svjestan je da predstava nije komercijalna, ali sudeći prema reakciji publike biće rado gledana, što im je, uostalom, i cilj.

“Nijesmo ni mi znali koji će put da nađe ova predstava, ali po reakciji publike sam jako zadovoljan. Predstava tek treba da raste. Tek je krenuo njen život.”

I tek je krenulo igranje - s nama, s našim dušama, s izgubljenim stvarima i još izgubljenijim dušama.

“S pojavom Interneta i društvenih mreža pojavljujemo se onakvi kakvi nijesmo, a ne onakvi kakvi jesmo. Mislim da je to jako potentna ideja za stvaranje jedne pozorišne predstave, a možda i za nešto veće. Bilo je zadovoljstvo da se igram s tim, s ovakvim glumcima. Ovo je postmoderna predstava koja mi daje širinu da se bavim tim stvarima. To je naša naredna priča da nećemo da idemo u komercijalu, nego ćemo da idemo u postmoderni ili postdramski teatar, digitalni teatar. Vidjećemo gdje. Nećemo se sigurno vraćati nazad”, kaže autor predstave, Obrad Nenezić.

Prema njegovim riječima, predstavu je moguće odrediti kao modernu grotesku, “no, tačnije je reći da se radi o postmodernoj predstavi koja ‘slavi’ uspjeh i propadanje umjetnosti. Upravo je taj apsurd čini groteskom”.

Scenografiju za predstavu potpisuje Darko Musić, kostimi su djelo Olivere Eraković, muzika Slobodanke Bobane Dabović Đurić, a dizajn Adele Bajramspahić. Predstava, koja je koprodukcijski projekat “OMO teatra”, Bjelopoljskog pozorišta, JU “Zahumlje” i Centra za kulturu Pljevlja, prvu reprizu imaće sjutra, na “Ratkovićevim večerima poezije”.

( Svetlana Mandić )