Porodična arheologija i kaleidoskop sjećanja

Novi roman Zuvdije Hodžića („Svi moji“, OKF, Cetinje, 2016.) dešava se u istom ili sličnom prostoru kao i prethodva dva značajna romana ovoga izuzetnog pisca - „Gusinjska godina“ i „Davidova zvijezda“, ali je, u priličnoj mjeri drugačiji od njih. Ipak, moglo bi se reći da, unekoliko baca i novo svijetlo na ove romane. A to jeste umijeće istinskog pisca: svakim novim djelom ne samo ispričati novu, već i dodatno osvijetliti „stare“, već postojeće priče.

Zuvdija Hodžić spada u pisce koji se oglašavaju rijetko i promišljeno, kod njega nema književne žurbe. Pored tri romana, objavio je i nekoliko knjiga priča, a počeo je - stihovima. Ipak, njegov spisateljski nerv nesumnjivo je na proznom polu, koliko god, makar u ovom romanu, bio vidljiv i senzibilitet pjesnika, posebno u pasusima posvećenim prirodi.

Odavno kod savremenog pisca nismo mogli čitati tako lirski odmjerene i narativno funkcionalne opise prirode i prirodnih sila i tajni. Kao kod majstora magičnog realizma - biljke i ptice, zmije i vjetrovi, potoci i šume - sve je u nekoj vrsti božanskog (panteističkog?) kaleidoskopa i sve ukazuje na rukopis Tvorca, onoga koji se igra sudbinama... A ljudska mudrost je u razumijevanju takvih sila i značenja.

Cuf-Beriša je glavni junak (u svim slojevima značenja tog pojma) ove pripovijesti. („Đed mi je Cuf-Beriša, bektašija, sin derviša Alije, unik šejha Rame, sina Rizaha Kodralije, šejha Male tekije, oca derviša čije ime nosim – Zuhdina.“) Pripovjedač nije zapamtio svoga Đeda, ali shvatićemo u ovoj vještoj igri planova, da je Đed dobro poznavao - njega. Cuf-Beriša je precizno, u dan, najavio dolazak svoga unuka i ne samo to. Opisao je, u jednom zapisu koji postaje dio porodične arheologije, njegov život - i životne puteve. Hodžić ovu majstorski vođenu intrigu o porodičnom dvojniku završava na efektan način - u njegovoj zrelosti prijatelj, likovni kritičar mu kaže da je napravio „izvanredan autoportret“, dok u ruci drži portret Cuf-Berše.

Između ove dvije slike je Hodžić ispisao čitav jedan složen i interpretativno izazovan roman, koji se ukazuje i kao klasični bildungs roman, ali, prije svega porodični roman. Istovremeno, tu su elementi romana prostora (Mala tekija), ali i postmodernističkih montaža i mistifikacija. Uprkos mnoštvu ovakvih narativnih okvira, roman djeluje kompaktno. Jer je Zuvdija Hodžić je priču ispričao dobro odabranim, „stišanim“ tonom. Njegov pripovjedač je katkad i polemičan u odnosu na sopstvena sjećanja, čime je sugerisana stanovita autorska izdvojenost onoga koji priča.

Upravo zbog porodičnog konteksta autor je izabrao jednu vrstu omaža formi foto albuma, jer je roman strukturiran na taj način. Danas, u vrijeme digitalnih galerija u svakom mobilnom telefonu, nije lako shvatiti u kojoj mjeri je foto album bio šarmantan i koristan izum. Uvijek je ličio na neku golemu knjigu, neku enciklopediju-skladište, sa uznemirujuće tamnim listovima koji su obično sadržavali i prozirne tanke papire između, valjda da spriječe da se fotografije dodiruju i taru jedna o drugu... I, ono najvažnije - svaki foto album je bio ne samo porodična enciklopedija, već i riznica porodičnih tajni. Ne samo zbog likova koji su tamo bili "zarobljeni". Kakav značajan zapis, papirić, dokumenat, sve se to moglo pronaći kroz pouzdane stranice jednog foto albuma.

Hodžić je spretno iskoristio takvu formu - fragmentarnu, fokusiranu na likove, one zaboravljene, ili one koji bude bolna sjećanja...

Mnogo toga saznaćete u druženju sa ovim tekstom: priča o starim dervišima i njihovoj mističkoj duhovnosti dala je piscu priliku da ispriča čitavu storiju o bektešijskom islamu, njegovoj ulozi na dobrom dijelu Balkana i u buđenju albanske nacionalne svijesti, da sjajno rekonstruiše zanimljivu epohu dvadesetih godina na prostoru između Sakdra, Tuzi i Plava, ali da umjesto klišea i stereotipa dobijete živopisnu sliku sa bel epok odjecima. Italijani, fotografi, masoni, međuvjerska komunikacija i razumijevanje koji danas izgledaju gotovo nemogući...

Posebna vrijednost novog Hodžićevog romana su ženski likovi: daleko od epskih kalupa pratimo buđenje ideja ženske emancipacije, i to, logično, upravo u imućnijim i obrazovanijim porodicama. Čitav taj ženski kosmos Hodžić je oslikao sa mjerom, ali i istinskim razumijevanjem. U toj nominaciji „Svi moji“ jednako zvoni i - „sve moje“. To je držim, posebno važan sloj romana.

„Stare priče su bolje od naših.“ (str. 135), kaže pripovjedač. Ova rečenica je ključ Hodžićeve narativne strategije. Ton prigušene mudrosti ili poezijska/mistička zaigranost dug su jednoj velikoj i drevnoj strategiji. Sve ostalo je pisac znalački pretvorio u razlog za modernističku samorefleksiju, za zadiranje u najskrivenije slojeve ličnog.

Na epizode iz poratnog vremena pisac nanosi nostalgični sfumato, a varoški prizori povremeno su slikani u duhu neorealizma. Epizode sa ratnom pozadinom autor donosi bez naglašene potrebe da sve razjasni, ali sugestivno. Ali, na kraju se svi slojevi ukazuju kao dio jednog porodičnog lavirinta - sa svojim tajnama - a mitski foto album ostaje kao vodič kroz imagnaciju sjećanja i pamćenja.

U poigravanje sa literarnim konvencijama, ali i sa narativnim perspektivama uključena je i jedna dječja izjava (unuka Ajla) koja stoji kao moto - „Da nije tebe ne bi bilo ni tvoga đeda“.

Po završetku čitanja romana shvatate da ova izjava nije nimalo dječja, niti naivna: a svjedoči upravo filozofiju stapanja vremenskih planova, u kojoj su „prije“ i „poslije“ samo riječi, čitav taj mistički nauk mudrog Cuf-Beriše u kojima mudrost predstavlja neku vrstu umijeća da se gleda između svjetova i kroz svjetove. Ka nekom metafizičkom počelu koje na okupu drži „gornje i donje“ svjetove, ljude, sva živa bića i sve ostalo što jest...

( Balša Brković )