Oaza

Završnica „Barskog ljetopisa” dovela je na Ljetnju pozornicu Doma kulture grupu „Makadam”, koja svojim nastupom kao da je, što bi Leso rekao, pirnula pravo iz mladosti. Bio je to „one man show“: Mirsad Serhatlić je kao staro vino, šarmantan i kontrolisano zbunjen poput Vudija Alena. I kao da nam se na glavu sručila podgorička Stara varoš, u najboljoj tradiciji, sve sa Ksenijom C, Dimitrijem Batom R, Zoranom K… A šta reći za novi vokal „Makadama”, Milicu Kaluđerović Kosić, pokretni praznik za uši i oči…

Lijepo veče zaokružile su barske snage, predvođene Ivanom iz „Grimma”.

* * *

Fali mi „Ljetopis“, jer on podrazumijeva mogućnost izbora. Izađem u sparnu noć i mislim se da li da odem na koncert, književno veče, izložbu slika, pozorišnu predstavu, u bioskop na otvorenom… Istina, često odem tamo gdje vječito idem – do svetionika, ali mogao sam da biram. I to je već nešto. Da sam Podgoričanin birao bih višeg a ne nižeg. Zato jer višeg svi napadaju i naglo mi je postao simpatičan. Iako ni njemu (pretjerano) ne vjerujem.

* * *

Prvi put kad sam ka zatvorenim staklenim vratima krenuo glavom a ne rukom, dobio sam (vid mi nije baš za linijskog sudiju u tenisu) modricu na čelu. Srećom, kapa je ublažila udarac i sve je prošlo bez posljedica. I niko nije vidio, jer da je vidio, mnogo bi me više boljelo.

Uvijek više boli kad drugi vide i naslađuju se ili se samo podsmjehnu.

* * *

Glavna turistička sezona je završena. Ugostitelji se žale da su gosti slabo trošili. Vele da su naručivali jednu picu i pet čaša vode. Nisam prisustvovao takvom događaju, ali mi se čini da na barsku rivijeru zaista dolaze oni koji s mukom uštede pare za dvije sedmice na moru i pažljivo gledaju kako da ih rasporede.

Od kada se raspala Jugoslavija, u Crnoj Gori je malo šta izgrađeno. Da nije tunela Sozina i autoputa „Princeza Ksenija“ saldo bi bio oko nule.

Jedan od limitirajućih faktora barskog turizma jeste tzv. putna infrastruktura. Od tunela Ćafe prema Ulcinju do tunela Sozina prema Podgorici, često se naprave kilometarske kolone. Jednostavno, putevi u barskoj opštini ne mogu da prime enormno povećani broj automobila.

Na ulazu ili izlazu iz mnogih milionskih gradova u svijetu imate na raspolaganju i po pet-šest traka u jednom smjeru i opet su višesatne gužve. Ali, ljudi su strpljivi i čekaju bez sirene i nervoze. Moramo se i mi učiti strpljenju.

* * *

Gotovo sva trajna prijateljstva stekao sam preko šaha. Šahisti su kao članovi neke sekte, odani jedni drugima i svojoj (drevnoj) igri. Ali, njenu suštinu nikad niko nije uspio da definiše.

Kada su pitali bivšeg prvaka svijeta, velikog Mihaila Botvinika, da li je šah igrao iz zadovoljstva, odgovorio je da je to radio bez ikakvog zadovoljstva. Prije neki dan, na proslavi svog 86. rođendana, jedan stari doktor, inače, intermajstor, reče da je u njegovom životu šah bio najveća kreativna muka.

Možda zato što ga nisam igrao makar na majstorskom nivou, meni je šah bio i ostao čisto zadovoljstvo, kao ovih dana kad sa ljudima iz čitavog svijeta igram „cuger“ na tri minuta, na laptopu, i prekraćujem dugo, sparno, ljepljivo ljeto…

* * *

Fudbaleri Mornara plaćaju danak igranja šest utakmica u Evropi. U pet utakmica u ovogodišnjem šampionatu Crne Gore postigli su dva gola i osvojili samo bod. A publike je više nego ikad. Protiv Budućnosti zapadna tribina bila je krcata. Ona je posljednja oaza Barana u Baru. Tu se svi znamo i svi, iz duše, s ljubavlju, navijamo za plave boje Mornara, za koje su navijale generacije Barana, evo već cio vijek.

* * *

Trebalo je imati petlju pa objaviti album „Njihovi dani“, 1996. godine, u vrijeme neprikosnovene vlasti bračnog para. Bora Đorđević ga je objavio pod svojim imenom, ne želeći da naudi „Ribljoj čorbi“. Naravno, kad je ušao u vlast, poslije pobjede Koštunice, kojeg je podržavao, to više nije bio stari, onako buntovni i lucidni, Bora Čorba, autor evergrina „Lutka sa naslovne strane“, „Kako je lepo biti glup“, „Pogledaj dom svoj, anđele“, pa „Rekla je“, „Dva dinara, druže“, „Dobro jutro“ i drugih svevremenih hitova iz osamdesetih godina prošlog vijeka.

A magija je počela 11. septembra 1979, kada je „Riblja čorba“ objavila svoj prvi album „Kost u grlu“, koji sam u studentskoj sobi u Bloku 70, na Novom Beogradu, vrtio toliko puta da mi je, na kraju, bilo muka, posebno od bezbroj puta odslušanih pjesama: „Rok en rol za kućni savet“ i „Ostani đubre do kraja“.

* * *

U Crnoj Gori ima mnogo mekih i dobrih ljudi koji brzo i nekako nabusito odgovaraju. Pa izgleda kao da su stalno u svađi s nekim. Posebno se to odnosi na primorce.

( Milan Vujović )