"Balkan nije imun na islamističku radikalizaciju"

Otkazani koncerti Tejlor Svift u Beču ukazali su na opasnost od islamističkog terorizma. Kakvu ulogu pritom imaju migranti sa Balkana? Odgovor u intervjuu za DW pokušava da pruži austrijski antropolog Robert Pihler.

DW: Njemačka je potresena terorističkim napadom u Zolingenu. Nekoliko nedjelja ranije spriječen je islamistički motivisan teroristički napad u Austriji u Beču, a koncerti Tejlor Svift su otkazani. Tamo je identifikovan potencijalni napadač iz Sjeverne Makedonije, kao i u slučaju terorističkog napada 2020. u Beču. Postoji li opasnost da se muslimanski migranti i njihovi potomci sa Balkana radikalizuju u inostranstvu?

Robert Pihler: Kao što možemo da vidimo iz tragičnih događaja poput onog u Zolingenu, mehanizmi terorističke mobilizacije u mnogim slučajevima funkcionišu na sličan način. Ponovo „Islamska država“ sebi pripisuje taj napad, a opet je to mladi migrant bio podstaknut na taj čin. U slučaju bečkih napada ili pokušaja napada, iznenađujuće je da su obje osobe iz Sjeverne Makedonije i da su se očigledno radikalizovale u Beču.

Da li je to samo slučajnost?

Ne mislim da je čista slučajnost to što su obojica, terorista od 2. novembra 2020. i navodni terorista od 7. avgusta 2024, Albanci iz Sjeverne Makedonije. Ipak, treba biti oprezan i ne poistovjećivati opasnost od radikalizacije i terorizma isključivo sa dijasporom makedonskih Albanaca. Albanska zajednica iz Makedonije veoma je raznolika, a velika većina albanskih muslimana ne želi da ima nikakve veze s radikalnim i nasilnim stavovima u ime islama. Istovremeno, postoji značajan broj mladih koji se ne snalaze u životu, koji se ne osjećaju kod kuće ni ovdje ni tamo, i traže izlaz koji će im dati priznanje i pružiti osjećaj vrijednosti. U tom kontekstu, radikalne islamističke pozicije kod nekih pronalaze plodno tlo.

Zašto?

Očigledno, propaganda islamističkih propovjednika mržnje nekima pruža „novi dom“, gdje se osjećaju prihvaćeno i gdje mogu svoje najdublje frustracije da pretvore u odbacivanje i mržnju prema svemu što smatraju „nečistim". To nečisto je zapadni način života, to su one vrijednosti i slobode koje smo kroz duge borbe izborili protiv prevlasti verskih dogmi. Naravno, postavlja se pitanje zašto je taj zapadni način života, kojemu se toliko težilo u bivšem socijalističkom (jugo)istoku Evrope, za određene grupe postao prijetnja i na kraju takav predmet mržnje da se protiv njega bore terorističkim sredstvima. Na to nije lako odgovoriti. Kao istoričar antropolog, koji se već duže vrijeme bavi migrantskim mrežama između Sjeverne Makedonije i Austrije, mogu da ponudim uvid u promjenljive društvene odnose, ali o pozadini islamističke radikalizacije može samo da se nagađa.

Kako su se ti „promjenljivi društveni odnosi“ promijenili? Roditelji su dolazili i radili, nisu se negativno isticali u zapadnim društvima, ni u Njemačkoj ni u Austriji, potomci čak imaju bolju finansijsku osnovu, a ipak postoji nekolicina koja je otvorena za islamističku nasilnu propagandu na internetu.

Da, mnogo se toga promijenilo od 1970-ih i 1980-ih. Tada su jugoslovenski radnici migranti dolazili u Austriju ili Njemačku kako bi ovdje privremeno radili. Malo je ljudi iz jugoslovenskog juga imalo namjeru da trajno ostane. Govorilo se eufemistički o gastarbajterima, a ne o useljenicima. Ta generacija radnika-migranata uglavnom je ostala nevidljiva. Prihvatali su loše uslove stanovanja i imali svoje društvene prostore, za lokalno stanovništvo gotovo nevidljive, u stanovima, koji su često bili masovni smještaji, i u prostorijama zavičajnih klubova.

Danas više ne možemo da kažemo da su potomci nevidljivi...

Danas je situacija drugačija. Današnjoj generaciji mladih važno je da se istaknu, da budu vidljivi, da se izdvoje od drugih. Islam je postao znak prepoznatljivosti, vidljiv svima, a značajan deo tih mladih ljudi – to su u stvari pretežno muškarci – odabrao je najreakcionarnije vrednosti islama kao mjerilo za novu vodeću kulturu. Oni koji se tome ne pokoravaju, bivaju disciplinovani, po potrebi i nasiljem. Bečke škole, u kojima sada muslimani čine većinu, jasno pokazuju tu razvojnu tendenciju.

Islam je postao kultni fenomen u migrantskom miljeu mladih, biti musliman postalo je „kul“, a netolerancija koja to često prati izraz je inferiornog osjećaja nadmoći, koji uključuje nepoštovanje drugih religija, naročito judaizma, kao i žena i seksualnih manjina. Kritičke glasove unutar same zajednice gotovo je nemoguće čuti. Islamskoj zajednici, zvanično predstavništvo muslimana u Austriji, nakon pokušaja islamističkog napada na koncertu Tejlor Svift u Beču, nije palo ništa više na pamet osim podsjećanja na svoje generalno odbacivanje nasilja i ekstremizma. S druge strane, austrijsko liberalno obrazovno okruženje uglavnom skreće pogled, strahujući da ne bude označeno kao rasističko i islamofobno.

Istovremeno, u većinskom austrijskom društvu odbijanje islama očigledno raste. Iz raširenog nepovjerenja razvila se duboka netrpeljivost koja će se, s velikom vjerovatnoćom, odraziti na predstojećim izborima.

Za ljude sa Balkana veoma je važna veza s domovinom. Koje su posljedice toga?

Za ljude sa sjevernomakedonskim i kosovskim migrantskim poreklom, njihovo izvorno okruženje i dalje ima veliku važnost. Snažne porodične veze i društveni odnosi nisu nešto što se može lako prekinuti. To se posebno odnosi na one koji dolaze iz ruralnih područja koja su samo površno bila obuhvaćena socijalističkim procesima modernizacije. U tim područjima i dalje dominiraju konzervativni, muslimansko-patrijarhalni obrasci mišljenja. To olakšava povezivanje s muslimanskim zajednicama u Beču, gdje te ideje i načini života dobijaju novo značenje. Međutim, važno je naglasiti da taj konzervativizam ne znači nužno i sklonost prema nasilnom islamizmu. On postaje važan kada su mladi ljudi dezorijentisani, osjećaju se isključenim i nose se s frustracijama koje radikalnim propovjednicima omogućuju da ih iskoriste za svoje ciljeve.

U Austriji su ti mladići bili radikalizovani na Zapadu, a ne na Balkanu. Često se govori da je islam na Balkanu, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu, poznat po toleranciji. Ipak, radikalni pokreti postoje i tamo. Koliko je ta opasnost zaista prisutna?

Slika o tolerantnom islamu na Balkanu do određene mjere jest eufemizam. Balkan nije izuzet od tendencija radikalizacije. To je granični region gdje se sukobljavaju različite sile. Za razliku od Srednje Evrope, ljudi na Balkanu imaju dugu istoriju multikulturalnog suživota, pa je lakše nositi se s vjerskim i kulturnim razlikama. S druge strane, Jugoslavija je prošla kroz izrazito brutalno iskustvo dezintegracije. Rašireni etnonacionalizam značajno je doprinio politizaciji vjerskih razlika, a mobilizacija istorijskih mitova i mržnja prema muslimanima posebno su bili rašireni među nacionalističko-pravoslavnim krugovima. To je u velikoj mjeri doprinelo izbijanju rata, progonima i genocidu.

Sve te traume duboko su urezane u kolektivno sjećanje mnogih muslimana. S druge strane, ta polarizacija podstakla je ponovno oživljavanje vjerskih identiteta nasuprot etničkoj suprotnosti. Iako Makedonija nije prošla kroz toliko dramatične događaje kao Kosovo ili Bosna i Hercegovina, u Makedoniji, kada je riječ o muslimanskim Albancima, sekularne snage nisu bile tako jake kao na Kosovu, koje je imalo univerzitet i sloj akademski obrazovanih elita. U Makedoniji su se zato lakše mogle čuti islamističke ideje. Ovaj novi islam, koji podržavaju karitativne muslimanske organizacije iz arapskog svijeta i Turske, takođe nosi jasnu anti-zapadnu poruku.

Ti mladići često savršeno govore jezik nove zemlje, žive tamo, a ipak postaju njeni protivnici. Šta je pošlo po zlu? Prema jednoj studiji, radikali su se fokusirali na mlade muslimane koji su „iskusili frustraciju zbog zapadne integracije“. Da li su se ti mladići uvijek osjećali strano i neprihvaćeno, pa se sada svete?

Da, integracija je kod tih mladih očigledno zakazala. Međutim, ne smijemo da zaboravimo da velika većina doseljenih muslimana u Austriji itekako poštuje zakone i ustav, i da se u velikoj mjeri identifikuje s Austrijom. Bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da se muslimani nikada nisu osjećali prihvaćeno i da se sada zbog toga svete. Ali, nesumnjivo je da je islam u Austriji često suočen s neprijateljstvom.

S pojačanim doseljavanjem iz Bosne, albanskih područja Jugoslavije i posebno iz Turske, slika o islamu se u posljednje dve decenije značajno promenila. Od jednog paternalističkog shvatanja islama, odnos je postao prepun nepovjerenja, straha i predrasuda. Mnogi potomci bivših gastarbajtera doživjeli su poteškoće svojih roditelja u prilagođavanju austrijskom društvu, roditelji su često pristajali na podređeni položaj, trpjeli poniženja i tiho se prilagođavali. Nova generacija, koja je rođena i odrasla ovdje, više ne trpi takva poniženja. I to s pravom, treba reći. Međutim, često nije riječ o pronalaženju ravnoteže, već dolazi do polarizacije koja se manifestuje i u svakodnevnom životu.

Šta bi društvo domaćin moglo bolje da učini i koja je uloga škola i institucija?

Mislim da ne nedostaje spremnosti za prihvatanje, niti novca i ekonomskih mogućnosti. U Austriji je evidentan nedostatak radne snage u mnogim sektorima. Kvalifikovani radnici se traže, pa problem nije ekonomska nužda. Obrazovanje je nesumnjivo ključni faktor, ali mnoge škole s velikim udjelom migranata više nisu prvenstveno usmjerene na prenošenje znanja, već se bave socijalnim radom, kriznim menadžmentom, kompenzacijom za poremećene odnose između roditelja i djece, za obradu trauma koje djeca i mladi donose iz kriznih i ratnih područja, te služe kao instrument protiv vjerskog i etničkog radikalizma. Upravo u tom području ključno je obrazovanje koje podstiče prosvećeno mišljenje. Kako možemo mlade da podstaknemo na kritičko suočavanje s vjerskim dogmama? Kako im približiti autonomiju kritičkog subjekta? Kako ih izvući iz njihove nesamostalnosti, njihove zavisnosti od internet-proroka koji se predstavljaju kao Božji predstavnici i određuju im čak i stvari poput toga da li je haram ili halal imati kućnog ljubimca?

Izvan škola potrebni su dodatni programi za jačanje društvenog angažmana i profesionalne integracije. Država i civilno društvo moraju usko da sarađuju kako bi stvorili inkluzivnije i podržavajuće strukture. Osim toga, ključno je aktivno uključivanje muslimanskih zajednica u tu preventivnu djelatnost, pod uslovom da uživaju povjerenje mladih o kojima je riječ i da mogu da grade mostove. Uzori iz zajednice koji se bore protiv radikalizacije i pokazuju alternativne životne puteve bili bi posebno efikasni.

Još jedan ključni element jeste interkulturalni dijalog, koji može da pomogne u razbijanju predrasuda i stvaranju boljeg razumijevanja između različitih skupina.

Zaključno, radikalizacija je složen fenomen na koji utiču mnogi faktori – individualni, društveni, politički i ideološki. Ključno je analizirati uzroke, bez upadanja u generalizovane optužbe i raditi na rješenjima koja se baziraju na dijalogu, integraciji i prevenciji.

Dr Robert Pihler je istoričar antropolog na Institutu za istraživanje Habsburške monarhije i Balkana pri Austrijskoj akademiji nauka. U svojim istraživanjima bavi se migracijama, transnacionalizmom, fenomenom porodice i srodništva na Balkanu, kao i obrazovnim pitanjima.

( Deutsche Welle )