Ljubav u ratu

„Mislim da rat polova nije jedini rat koji je u toku i da taj rat ne može biti najvažniji u našim životima“, rekla je Doris Lesing (1919-2013) na Menhetnu 1970. godine. To je bio poziv ženama i muškarcima da izađu iz muško-ženskih rovova i sklope primirje da bi zajedno zaustavili rat u Vijetnamu.

Da li bi se danas neka savremena feministkinja odvažila da tako javno pozove muškarce i žene da prestanu da šire međusobnu mržnju na društvenim mrežama i udruže se u otporu prema, na primjer, ratu u Gazi? Moguće je, ali morala bi biti spremna da se sudari sa woke kulturom, rizikuje kenselovanje i automatsko svrstavanje u desnicu, šta god to značilo.

Tih 70-ih godina 20. vijeka koje su „uzdrmale svijet“, kada je Doris Lesing muškarce i žene pozvala na primirje, muško-ženski rovovi već su bili prokopani, ali još je bilo političkog prostora za univerzalističke projekte i nade. Taj prostor u međuvremenu je nestao: neoliberalni rodno-politički i identitetski diskursi radikalizovani su do krajnjeg partikularizma. Diskusija o univerzalnosti postala je politički sumnjiva i nepoželjna - neoliberalnom kapitalizmu ne trebaju muškarci i žene na istom frontu osim, naravno, na onom gdje se reprodukuju njegova ideologija i kapital.

Za koga je seks slobodan

Rat među polovima može se, naravno, voditi oko različitih interesa. Ispostavilo se, međutim, da nijedan od muško-ženskih sporova ne može da konfrontira savremene muškarce i žene toliko beskompromisno i žestoko kao pitanje seksualnog (ne)uznemiravanja žena.

Tih 70-ih godina, kada je Doris Lesing rekla to što je rekla, oslobođeni seks je, naprotiv, bio integrativni faktor, mamac od kojeg se očekivalo da muškarce i žene izvuče iz rovova i postroji u isti front. Vijetnamski rat i antiratni pokret tekli su uporedo sa seksualnom revolucijom, otkrićem antibejbi pilule, traženjem ličnih i seksualnih sloboda bez presedana. Sve je to bio dio istog paketa koji je raspakovan 1968. godine.

„Vodimo ljubav, a ne rat“ - krilatica ovog pokreta bila je samo liberalna, hipi varijacija stare ideje da su seksualna želja i agresija povezani zakonom spojenih sudova, da se komešaju u istom mračnom kotlu ljudske psihe i ventiliraju istim kanalima, koju su već bile prepoznale psihoanaliza i književna imaginacija.

Bila su to, naravno, nerealna očekivanja. Seksualna sloboda ne može zaustaviti rat. Ne može čak pomiriti ni muškarce i žene. Nagomilani sporovi između muškaraca i žena, koji se tiču odnosa moći, ne mogu se prevazići obiljem slobodnog seksualnog uživanja. Ne samo zato što ljudi nisu samo seksualna bića, već i zato što su i u samu seksualnost već upisani patrijarhalni odnosi moći, što znači da „slobodan seks“ i dalje neće biti jednako slobodan za muškarce i žene.

Bedemi oko crnog kontinenta

Ova kulturološki fundirana, strukturalna „seksualna nepravednost“ u narednim decenijama postala je ključni izvor polne napetosti. Rat između muškaraca i žena ne samo da nije zaustavljen oslobođenim seksom, već je upravo seks postao povod za rat, čiju eskalaciju predstavlja pokret MeToo.

Ovaj pokret možemo razumjeti kao kulminaciju ultimativnog (i opravdanog?) ženskog otpora viševjekovnoj, strukturalnoj muškoj seksualnoj (i ne, naravno, samo seksualnoj) dominaciji, koji je sada u društvenim mrežama napokon našao moćnu udarnu pesnicu. Ali, da li bi on imao ovakav oblik da u međuvremenu način na koji razumijemo žensku i ljudsku seksualnost nije pretrpio izmjenu?

To svakako više nije onaj ideal ženske seksualnosti za koji se zalagala Doris Lesing. Kada je jednom prilikom zamoljena da prokomentariše seksualnu korektnost, ona je savremene žene nazvala puritankama koje „očekuju da im muški polni organ prvo bude predstavljen“. Kao i za mnoge druge feministkinje i spisateljice koje su iznikle iz naljeđa 1968. (Ani Erno, Margaret Etvud, Alis Manro, Elfride Jelinek), i za nju je pitanje ženske seksualnosti bilo prije svega pitanje prava žene da seksualno uživa što više, što autentičnije, jednako slobodno kao muškarac, bez straha od trudnoće ili optužbi za promiskuitet.

Tema ženskog seksualnog uživanja, koja je bila važna feministkinjama te generacije, danas je skinuta sa dnevog reda. Nju je u drugi plan potisnulo pitanje prava žena na restrikciju muške želje. Nakon svih feminističkih kritika frojdovski orijentisanih ideja o ženskoj seksualnosti, projekat otkrivanja autentičnog ženskog seksualnog uživanja završio je u ćorskaku. Taj „tamni kontinent“, kako je Frojd opisao žensku želju, završio se podizanjem bedema oko njega. Cijeli poduhvat sveo se na odbranu, a žena je opet zakucana za status seksualnog objekta koji sada, doduše, ima više oružja za odbranu, ali i dalje ne zna ništa o svojoj želji (osim onoga što joj konzumeristička kultura plasira kao njenu sopstvenu želju).

Zbunjenost pred tjelesnim

Feministkinja i spisateljica Kamil Palja svojevremeno je izazvala lavinu neprijateljskih komentara kada je dovela u vezu seksualizovani izgled žena sa njihovom odgovornošću za seksualno nasilje. U nekom trenutku, ona je rekla da poricanje ženske odgovornosti za nasilje znači poricanje svega što znamo o seksualnosti. Ali, moguće je da se upravo i radi o tome da je došao trenutak da zaboravimo sve što mislimo da znamo o seksualnosti i povjerujemo kad nam se kaže da seksualizovani izgled žene nema nikakve veze sa njenom seksualnom željom ili željom da izazove želju, dakle - sa seksom.

O poricanju tjelesnosti seksualne želje u uslovima njene medijalizacije pisao je, između ostalih, i italijanski filozof Franko Berardi Bifo: u okolnostima „deseksualizacije želje“ i njene semiotizacije, seksualnost se svodi na znak odustva tjelesne, „kontaktne“ seksualne želje i njen medijski znak. To bi značilo da su ekstremno seksualizovana ženska tijela koja nas bombarduju sa svih strana zapravo samo znakovi seksualne želje koja ne teži svom tjelesnom ispunjenju, koja samo traži svoje mjesto u medijskom prostoru, u sistemu označitelja (pritom, to mjesto koje traži je mjesto objekta, dakle mjesto koje je ekstremno patrijarhalno).

To nas navodi da razmišljamo i o mogućnosti da je u pokret MeToo osim razumljive želje da se stane na put muškoj seksualnoj dominaciji upisana i jedna nova zbunjenost pred samom tjelesnošću seksualnosti koja je opet u vezi sa gubitkom povjerenja u mogućnost spontanog postavljanja granica i prepoznavanja želje.

Kamenice lete

Rat između muškaraca i žena u digitalnom prostoru se nastavlja. Kamenice lete između rovova. One su uglavnom digitalne (iako poneko završi na sudu i ima mnogo pravog, ženskog i muškog bola), što zaraćene strane oslobađa odgovornosti i povećava žestinu.

Kako će ovaj rat završiti? Valjda je to pitanje za milion dolara. Sve češće, digitalni prostor zapljusnu muški i ženski pozivi na celibat kao najbolje rješenje, što nam se ne čini kao nelogičan ishod ovog rata - semiotizacija seksualnosti mogla bi na kraju dovesti do odricanja od „prave seksualnosti“. Ali, na drugoj strani, „starinska“ muška seksualna agresija ne prestaje, dajući iznova argumente za podizanje barikada i nastavak rata.

Situacija na frontu nimalo nije jednostavna. Svakako, nema izgleda da će taj rat uskoro stati i da će se stvoriti uslovi da se muškarci i žene povežu u bilo kakav front protiv zajedničkog neprijatelja, kako je to priželjkivala Doris Lesing.

Dogodilo se, dakle, upravo suprotno od onoga za šta se zalagala Doris Lesing - rat između muškaraca i žena postao je „najvažniji rat u našim životima“ i aprosbovao svu političku energiju. I suprotno od onoga za šta se zalagala seksualna revolucija - seks je postao izvor konflikta, a ne pomirenja.

(ROZA, Portal za feminističke i lijeve politike)

( Nataša Nelević )