Pohvala grozdoberu

Septembru se zapravo radujem otkako znam za sebe. Pokušavam to da razumijem. Prije svega, pod ljetnjom žegom, u avgustu, vrijeme se rastegne kao ton na gitari u najsporijem bluzu. Gradovi se isprazne. Trgovi u podne postaju nalik na slike Đorđa de Kirika. Obilje jarkog svjetla i crnih sjenki. Ljudske građevine. Odsustvo ljudi. Septembar obećava kraj te metafizičke nepomičnosti.

U varošima na jugu naspram šarenih izloga na trotoarima leže trupci. Drva za zimu, domaćinski poslagana. Na vrućini - avgust se još ne da - to izgleda kao najava dalekog ledenog doba.

Maj jeseni

Možda je drugima bilo muka da poslije raspusta pomisle na školu. Meni ne. Ponovljeno zbijanje u krdo zvano razred mene je ispunjavalo radošću. Nije bilo drugačije ni za studentskih dana u Sarajevu i Beogradu.

Rado sam susretao sve one ljude sa kojima sam udisao isti vazduh na predavanjima i u studentskim kafanama.

Sve to je, naravno, bilo okupano septembarskim suncem, koje je umjelo da bude nemilosrdno, ali bi njegova avgustovska ubitačnost postepeno popuštala. Toplo, a ne vrelo.

Na njemačkom postoji izreka da je septembar - maj jeseni. Naravno, za jedne deveti mjesec, za razliku od petog koji je veliko proljećno obećanje ljeta, označava kraj omiljenog godišnjeg doba, to je nagovještaj zimske smrti. Za druge, upravo septembar obećava plodove svega što su čovjek i priroda započeli u proljeće i uzgajali kroz ljeto.

U pjesmi „Jesenji dan“ Rajner Marija Rilke je u prepoznatljivom tonalitetu zapisao:

Gospode: vrijeme je. Baš veliko bješe ljeto.

Pokrij svojom sjenkom sunčane časovnike,

utjeraj vjetar u hodnike.

Deveti sedmak

Skloni smo da vjerujemo da je način na koji mi označavamo svijet oko sebe i u sebi oduvijek takav. Ali nije. Jezik je živa ljudska plazma, preliva se i miješa sa drugim jezicima, mijenja osobine, naglasak se vremenom šeta po riječi kao pijani mornar po palubi lađe.

Nazivi mjeseci naravno nisu izuzetak. Septembar je za mene jedini naziv za koje sam znao - dok nisam počeo da čitam knjige na zapadnoj verziji srpskohrvatskog. Ta kalendarska oznaka za period od 30 dana je skopčano sa čulnim doživljajem svijeta. To ime bilo je prožeto prelivima boja. One iz dominantne avgustovske nijanse kakvu ima samo žumance seoskih jaja, prelazi u svjetlije žuto. Kada neko izgovori septembar i danas vidim taj most od svjetla, na jednom kraju skoro smeđežut poput polja zrele pšenice, a na drugom kao žele od prozračne vanile. Svjetlosni most između ljeta i jeseni.

Kada sam stvari počeo da raščlanjujem intelektualno - na osnovu saznanja koja drijemaju u knjigama - shvatio sam da imena mjeseci nisu tek semantičke posude za naše čulne doživljaje. Ta imena su imala značenja. I septembar zapravo imao priču o svom nastanku.

Ona ide ovako. Stari Rimljani su već bili gospodari cijelog Mediterana i zaleđa. Njihova godina je počinjala mjesecom martom - nazvanom po Marsu, bogu rata. Stoga je sedmi mjesec - na latinskom septem - imenovan po svom rednom broju u godini. Od godine 153. prije Hrista, rimski konzuli nisu više stupali na dužnost u martu, već u januaru, pa je početak godine premješten sa prvog marta na prvi januar. Septembar više nije bio sedmi već deveti mjesec. Ali je zadržao ime.

Tako je mjesec koji u našoj predstavi neraskidivo vezan sa arapskim brojem devet, u svom najdubljem istorijskom sloju zapravo Sedmak.

Septembar na istoku

Da stvar bude još komplikovanija, u istočnoj polovini carevine - u Romejskom carstvu koje je naknadnom pameću nazvano Vizantija - preuzet je običaj iz tadašnje maloazijske provincije da godina počinje - u septembru. Razlog je jednostavan. Prvi rimski car Avgust rođen je 23. septembra. Po njemu je nazvan mjesec avgust još osme godine Stare ere. Sreća te nisu dirali septembar.

Zapravo jesu, ali se nije održalo. Rimljani su preturili preko glave još nekoliko pokušaja da se septembar preimenuje. Najprije su Avgustovom posinku i nasljedniku Tiberiju nudili da se po njemu nazove baš mjesec poslije avgusta. On je odbio uz primjedbu - šta će se desiti sa trinaestim cezarom? Kaligula je bio manje obziran, pa je septembar nazvao po svom ocu - Germaniku, koji se proslavio kao vojskovođa u Germaniji. Poslije Klaudijeve smrti mjesec germanik je opet postao septembar.

Ali početak godine u septembru, a ne u januaru uhvatio je korijena na istoku Carstva, tako je zvanično bilo više od hiljadu godina. Poslije pada Vizantije, Rusija je sve do 1700. godine nastavljala da slavi novu godinu početkom septembra.

Možda nešto od tih zaboravljenih stoljeća kao nevidljivi talog istorije obitava i u mojoj radosti koja se budi dolaskom septembra. Jer ni jedan od ostalih mjeseci u godini ne doživljavam kao novi početak, iako se zapravo radi o kraju ljeta.

U selima je jesen očiglednija, uprkos klimatskim promjenama. Dašak vjetra sa planine noću miluje obraz spavača. Priroda govori jasnijim jezikom. U gradovima vegetacija prikliještena betonom daje nam manje uočljive znake.

Ipak, divlja jabuka na Julinom brdu, govori mi da se moj omiljeni mjesec zašao i među zgrade. I opet osjetim istu radost. To je lijepo izrazio Erih Kestner u svojoj pjesmi „Septembar“: „I počinje to što je naizgled prošlo“.

Od rujena do grozdobera

Južnoslovenska plemena su u cijelu priču o devetom mjesecu donijela svoje nazive. Možda bi valjalo da se prisjetimo sadašnjeg stanja. Uprkos uvjerenju da su samo Hrvati zadržali starije slovenske nazive za mjesece - septembar je rujan - bjeloruski takođe čuva narodno ime. Na bjeloruskom je deveti mjesec verasenj. Na ukrajinskom - veresenj. A to u prevodu znači vres ili vresnik, zimzeleni žbun od kojeg se mogu praviti metle. On na sjeveru Evrope cvjeta u septembru. Pretpostavljam da poljska riječ za septembar - vžešenj (wrzesień) - ima isti korijen.

Ali kod Čeha je drugačije. Zaži (Září) ima mnogo konkretniju osnovu - vrijeme parenja. Etimolozi vele da je i hrvatski rujan ime dobio po glagolu „rjati“ koji označava oglašavanje jelena i ostalih životinja koje započinju svoju ljubavnu igru. Septembar se Slovenima ukazivao kao Amor koji sisarima svašta radi.

Slovaci su preuzeli međunarodni naziv septembar, ali se pamti i narodni izraz hruđenj (hrudeň) - koji označava grudi. Ne umijem to baš da objasnim, ko hoće neka pusti mašti na volju. Nekada se i na jeziku lužičkih Srba septembar zvao požnjenc.

Naši preci su u jezičkom prtljagu donijeli naziv koji je meni možda najdraži - grozdober. Ili možda nisu? Berba grožđa sigurno nije bila glavna slovenska djelatnost tamo negdje iza Zakarpatja. Kako god, Sloveni u mediteranskom zaleđu očito su umjeli da imenuju period godine kada se grozd tovari u sepete i istovara u kace, kada djevojke i žene zadignu suknje da bi stopalima gnječile plod.

Cijelo područje Zlatibora se nekada zvalo Rujno, po grmlju koje s jeseni bude crveno. Ono se zove ruj ili rujevina. Stoga ne treba da čudi to što je staroslovenski srpski naziv za ovaj mjesec bio rujen. A možda i u ovoj riječi spava rika jelena, jer se u rujenu - kao i u mnogim drugim stvarima - rođački ogleda hrvatski rujan.

Ne znam zašto, ali u pjesmi gdje se pominju ruse kose neke djevojke, ja sam oduvijek zamišljao crne grive. Rječnici nam međutim navode da su pridevi rus, crvenkast, riđ, rumen i rujan sinonimi. A sama riječ rujan objašnjena je kao oznaka za žućkastocrveno, riđasto, rumenkasto. To ne važi za sve krajeve. U leskovačkoj kotlini ćete dobiti manje zreo plod ako na pijaci zatražite rujan paradajz.

U knjizi Nenada Jankovića “Astronomija u predanjima, običajima i umotvorinama Srba”, koju je Srpska akademija nauka i umetnosti objavila 1951, zabilježena su sljedeća narodna imena za septembar: rujen i rujan, vresen i bresenj, grozdober, gruden, miholjski, miholjštak, malogospođinski, „oko male Gospe“, bugurojčin. Ovo posljednje je zapravo bogorodičin.

Pjesnički septembar

Kurt Vajl, kompozitor muzike za Brehtovu „Operu za tri groša“, stvorio je 1938. džez standard „September song“. Nježna pjesma je u stvari opomena da smo prolazni i da nema vremena za igrice kada je u pitanju ljubav. Prvi slavni izvođač bio je Frenk Sinatra.

Ipak, kada neko ukrsti septembar i muziku ja se odmah sjetim sjajnog jugoslovenskog benda September, iz sedamdesetih. Džez rok koji je mene odveo džezu. Domovina o kojoj su oni pjevali 1979. više ne postoji. Ali ostala je bezazlena ljubav pokrivena patinom melanholije, u majstorskom muzičkom vezu.

Interesantno je da je bend album Domovino moja snimio u Sjedinjenim Državama, za vrijeme jednog gostovanja.

Jedan od najznačajnijih njemačkih pjesnika današnjice Durs Grinbajn je još prije više od dvije decenije objavio svoje „Septembarske elegije“. Njihovo polazište je ono što se desilo u Njujorku jedanaestog dana mjeseca septembra 2001.

Nisu ni srpski pjesnici besposličarili. Miroslav Mika Antić je svoju pjesmu „Oči“ započeo stihovima: „U svakom septembru ima nečeg nalik na tihe rastanke“. Na kraju četvorodjelne pjesme pjesnik kaže da i snove valja vidjeti kako „rastu u jednu predivnu vasionu/ koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra“.

Neponovljivi Stevan Raičković u pjesmi „Septembar“ brusi jezički dijamant. Pjesma ima svega šest stihova. Fudbaleri bi rekli - dribling na petoparcu:

Stanimo malo, pesmo.

Jesmo li živeli, jesmo?

Ti si najlepše sate

- Jablani kada se zlate,

U lakoj magli, peni -

Odnela tužno meni.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )