"Poslije zabave" Steva Grabovca: Dolazak džokera i ubrzavanje istorije

Romanu “Poslije zabave” (Imprimatur, Beograd 2023), ovjenčanom NIN-ovom nagradom za godinu 2024, prilazi se s nekom vrstom ambivalentnog osjećanja. Dok čitate prva poglavlja, dolaze nekako sama od sebe pitanja da li uopšte ima smisla čitati tako puno stranica posvećenih jednom marginalcu, pošto glavni junak romana jeste upravo to, marginalac, koji je to postao iz ovog ili onog razloga. A što je još gore, nećka se, ili tvrdoglavo odbija svaki bačeni pojas spasenja da se vrati u neke društveno prihvatljive tokove. Tu je i dominantno muška perspektiva svega, koja osim što pojačava beznađe u kom junak živi, pojačava još više i sam otpor čitaoca prema romanu. Zašto uopšte istrajavati da se čita jedan tako sumoran roman, kad je već pročitan i jedan Mišel Uelbek na koga se i sam Grabovac u romanu poziva, prije svega jer su obojica upali u taj mačo ćorsokak u kom žive ne samo njih dvojica, nego i milioni savremenih muškaraca na ovoj planeti tragajući za misijom ili smislom vlastitih života. Jednom riječju, tragajući za slamkom za koju će se uhvatiti i izbjeći autodestrukciju. S tom razlikom što kod Uelbeka postoji još uvijek životni žar, postoji eros, kako onaj konkretni, obojen snažnom seksualnošću, tako i onaj koji želi da dobaci dalje, da se bavi otkrivanjem nimalo vesele evropske i svjetske budućnosti, one koja će po njemu doći nakon neumitne islamizacije poznatog nam svijata. Proces koji tako senzacionalistički najavljuje sam Uelbek u nekim od svojih djela (Mišel Uelbek: Pokoravanje, Booka).

Ne može se ipak poreći da roman “Poslije zabave” i u tim prvim poglavljima, koja su spora i opisuju jedan krajnje sumoran ambijent poslijeratne Bosne, i posebno Republike Srpske, gdje je tavorenje u provincijskom gradiću, kako prije, tako i poslije rata, jedina izvjesnost, posjeduje i neke fantastične momente. Momente koji pokazuju da se radi o rasnom piscu. Jedan takav uzlet dosegnut je, primjerice, u portretiranju oca glavnog junaka. O njemu, korak po korak, saznajemo da se od obećavajućeg oficira JNA, tokom jednog neobičnog procesa preobrazio u neku vrstu apsurdnog skribomana čiji izgubljeni slučajevi samo pojačavaju daljnju želju za enormnom spisateljskom aktivnošću, za pisanjem koje je neka vrsta terapije koju otac propisuje samom sebi. I taman kad pomislimo da smo razumjeli i zašto, kad optužimo komunistički sistem za još jedno apsurdno čerdanje ljudskih resursa i nakaradno preusmjerenje erosa, Grabovac načini nevjerovatnu bravuru kad je u pitanju kompletna istina o sudbini oca. Tako tek nakon pauze, kad smo već skoro zaboravili na njega, na taj bizarni lik oca i kad smo potpuno uplovili u druge narativne nivoe romana, iskače neočekivano još jednom upravo on, otac. Ali, kako je to jedan od najzanimljivijih momenata ovog romana, dopustićemo da se sam čitalac sretne kako s likom oca, tako i s dilemama koje on stavlja na dnevni red pred svakog od nas kad je u pitanju vrijeme između dva posljednja rata na našim prostorima, onog rata koji smo označili kao jugoslovensku revoluciju i ovog posljednjeg, vođenog 90-ih godina.

Tek negdje oko sredine romana može se reći da đavo dolazi po svoje, pošto tek tada dolazi do odmotavanja zamršenog klupka, kako narativnog, tako i meta plana ovog djela. Tada, naime, dolazi džoker, kako to kaže sam Grabovac u svom romanu. On, džoker, je taj vragolan koji ne dopušta da sve ide već viđenim i već uveliko ubudžalim tokovima, čak ni onda kada akteri tvrdoglavo odbijaju da slijede njegov poziv. Džoker dolazi, može se reći, po posebno pripremljenom scenariju, baš zbog toga što mi ljudi često želimo da opstruiramo njegovu namjeru i radije se držimo po strani i preferiramo utabane staze i životnu rutinu. U romanu njegov nastup počinje nekako benigno, jednom pomalo stupidnom zabavom, okupljanjem generacije nekadašnjih osnovaca, koje je rat devedesetih godina rasuo po svijetu. A onda, jednim sporednim rukavcem priče dolazi do potresa, do jedne vrste mini revolucije. Revolucije koja će protresti već uveliko ustajali životni milje u kom glavni junak, pomenuti provincijski marginalac živi svoj skrajnuti život zaboravljajući da istorijski fatum uvijek ima neki svoj način da nas prodrma. Čak i kad odbijamo da se aktiviramo, kad mislimo da smo više mrtvi nego živi. Ovdje dolazi čak iz Švedske, preodjenut u lik Damira, druga iz djetinjstva kome je teško suprotstaviti se i odbiti ga (deus ex machina, džoker, možemo ga zvati kako hoćemo). Tako preobražen džoker počinje da iritira, da traži akciju, da opominje da stvari mogu da se radikaliziraju, da u nekim situacijama nemamo pravo reći “ne”. Naglašava da prosto imamo obavezu ponovo se susresti licem u lice sa samom poviješću i uskočiti u njen zamajac.

Taj opis otpora glavnog junaka, inače ogrezlog u životnim porazima, da se stupi na glavnu životnu scenu i njegovo konačno pristajanje da se uzme učešće u razjašnjenju jedne užasne epizode iz posljednjeg rata (to je epizoda koja temu o prodaji organa u prošlom ratu potpuno rasvjetljava) predstavlja klimaks romana. Tempo odjednom postaje brži, pripovjedne perspektive se smjenjuju intenzitetom koji nas kao čitaoca ostavlja bez daha. Samo da pomenemo poglavlje Djeca u kom se svako malo smjenjuju perspektive Zeke i Eme, perspektive dželata i žrtve. Ili pak sama završnica romana u kojoj Damir, taj famozni drug iz djetinjstva, dolazi i traži, što iskreno, što uz pomoć socijalnog inženjeringa, da se nešto učini i pravda dovede do kraja, kao njegov, pa i generacijski učinak svođenja računa za sve ono što se dogodilo u strašnom ratu 90-tih godina. To je njegov amanet, pošto je on smrtno bolestan i svjestan je da već koliko sutra neće biti među živima.

Ovo poglavlje o džokeru i našoj ljenosti da se igra uloga proaktivnog subjekta umjesno je, čini nam se, završiti refleksijom kojom sam junak opsumira svoj odnos prema povjesnom: ”Sve je ovo apsurdno. Ja živim jedan sasvim običan život, imam sasvim običan posao, ne dešava se ništa, i ne treba da se dešava... A onda se niotkud pojavljuješ ti s pričom koja izgleda kao da si je prepisao iz neke od onih usranih američkih melodrama... kad bi samom sebi prepričavao, ne bih vjerovao da si me uspio izvući iz moje rutine, složiti mi ovu priču, da uopšte sjedimo na ovoj benzinskoj, ništa od toga, sve mi to djeluje pomalo bezvezno.” (Poslije zabave, st.360).

Na kraju, kad puni utisaka zatvorimo ovaj roman koji je posve zasluženo, obzirom na njegovu konstrukciju i strukturu, pogotovo na količinu pokrenutih dilema kojih se nije moguće danima otresti nakon što su posljednje stranice pročitane, shvatićemo zašto je ovaj roman postao ovogodišnjim laureatom NIN-ove nagrade. I ne samo to, nego je jedan od onih koji su neka vrsta literarnih međaša koji se ne daju zaobići.

( Ljiljana Bulajić )