Mrtvi milioner uživa u Las Vegasu

Impersonalan sa strukturom u trenutnoj promjeni usljed brzine koju dostiže kretanje - misli i atoma, kapitalizam sebi omogućava da se kreće i sve pokreće na način koji mu odgovara, nepredvidljiv i šizofren, apstraktan, od naših odnosa stvarajući robu, za koju se ostrašćeno borimo, to je nezasito zlo božanstva kojem svakodnevno prinosimo žrtve poput plemena iz filma “Apokalipto”. Vladar koji se beskrajno multiplicira (u reprodukciju kapitala sve je, bez ostatka, upregnuto: pretrajali proizvod, želja drugog, “fetiš koji nikad ne daje objašnjenje” (Rolan Bart), osvajajući jezik, znak, trag, do arhitekture, grada, zemlje, uključujući religiju, nauku, umjetnost, kapitalizam je naposletku postao jedina vizija budućnosti, nezamisliva osim kao postapokaliptično, distopijsko vrijeme vraćeno na početak, kad su se organizovale horde, sjutra će to biti bande nalik onima koje danas ugnjetavaju Kongo u borbi za resurse koje eksploatišu i na crnom tržištu prodaju Zapadu.

Umjesto da se prihvatimo predstaviti (što, svakako, jeste sugestivan narativ) kapitalizam gotskim pripovjedanjem o vampiru koji sisajući svježu krv iza sebe ostavlja zombije - dakle: mutavce bez moći govora, taj deponizovani organizam koji je nešto između džankija i beskućnika, zavisnika od fentanila u dubokoj oduzetosti nasred ulice koja je zona otpadnika - trebalo bi pokušati sa tekstom koji će, oponašavajući Las Vegas u prisvajanju svjetskih simbola koje kapitalistički karikira, sve barokno privoditi kiču, performansu profita, zasićenosti kojom se predstavljao porculanski rokoko, budući da je - grad grijeha u srcu pustinje (teritorije budućnosti), dublje gledav, zaista - postmoderni grad, kome je uspjelo da simbole svijeta smjesti u zagrade. (Ono što se za svega jednu noć dogodi u Las Vegasu, uračunavajući tu i marketinške brakove slavnih koji ne traju ni pola godine, jeste dezorjentisanost usljed slobode kojom smo pogođeni, zarobljeni u kapitalističkom poretku koji vještački zadovoljava želje koje na putu ka užitku (jouissance) ubijaju zadovoljstvo. Kad bismo, stoga, išli do kraja (kad bismo, dakle, uznastojali poput pornografije poništiti znak u transferu), kapitalizam bismo mogli opisati kao: mrtvog milionera koji se kozmetički uređuje prije nego se izvrši kremacija njegovog leša u Las Vegasu (gdje bi, inače, autor ovoga teksta želio da jednog dana pronađe svoj vječni počinak!)

Nakon, dakle, socijalističkog tvrdog realizma (komunizma u kojem je sve bio rad, red, disciplina i “samoupravljački radnički sistem” tih bića izvan politike koja su bili jedna fabrička, industrijska zajednica mehanizovanog duha bez metafore, razlike, individualnosti, što će reći - ne kapitalizam, komunizam je vrh opscenog), hitnuti smo u kapitalističku šizofreniju (dug koji se ima prema Delezu & Gatariju, ekonomski rečeno, svakoga dana raste, posebno ako razumijemo tek sada zašto je sadašnje programere Delez nazivao spinozistima a da toga nisu ni svjesni, itd.), u mahniti poredak ubrzanja hiperproizvodnje, u gomilanje i trošenje, u neumjerenost usljed sjenke nove neizvjesnosti (Jirgen Habermas), koja nas ogoljuje kao ontološku ološ i svinje koje proždiru vlastiti nakot. Otud su ceremonije nužno - bučna bahanalija, postpaganski ritual, zasićenje svim oblicima moderne neumjerenosti, koja se iskazuje u tehnološkoj dominaciji i nagosti tijela na trpezi, koja ima najviše od rimske orgije, pijanke, ludila koji izbija iz bluda smrti.

Ajn Rend pravi ogromnu grešku, jer kad kaže kako je “bogastvo čovekova sposobnost da misli”, ostaje pitanje: kako misli? Protiv svake logike, zdravog razuma, uslova situacije, što će reći, da se vazda upušta u hazardizam, opkladu, rizik i kocku, jer to je karakter kapitalizma: ne da se stiče, nego da se bacimo u cirkulaciju, u rolerkoster realnost, crpeći tu adrenalin, iz pokreta u promjeni.

Film “Američka prevara” (prvobitni naziv je bio “Američko sranje”, i tim neuporedivo bolji, međutim, morao je pretrpejti cenzuru što se isplatilo jer je zaradio neuporedivo više nego što je u sebe kao projekat uložio), priča je koja povezuje agenta FBI-a, brokere i mafijaše, plus jednu vrlo inteligentnu ljubavnicu koja je biće čina, tako da sve to opisuje svijet surovosti koji barata sa nečim tako očaravajućim, neprestano ulog podižući na život i smrt. Ta ivica do koje nas kapitalizam dovodi vrlo je izazovna, pravo iskustvo je - osjetiti kako nas - ponor posmatra. Samim tim iskustvo bismo stalno da širimo, što nam sada dopušta virtuelna realnost, i posljednji potpuno neuspjeli performas Marine Abramović, otkriva da je umjetnica (dopuštam sebi rizik da kažem: vjerovatno i ne znajući), protiv Lajbnica koji veli: “U jednostavnoj supstanci, a ne u spoju ili mašini, treba tražiti percepciju”, u traganju za proširenom percepcijom, priznala prednost mašine, sklopa i virtuelizacije koja cjelukupnu realnost pretvara u igru, u obestvareni proces gdje nema limita. Postkapitalizam tu trijumfuje, kao granica koju je prešao, odlazeći s onu stranu, u vještačko, simulaciju, digitalizaciju tijela, dodira, mirisa; kibernetičko-klinički pejzaž u koji ulazimo kao u operacionu bjelinu, iz koje svijest vidi da je sva stvarnost okonačana, a s njom i iluzija.

Artificijelna atmosfera iz koje zrači alijenacija, najavljuje rađanje naučnog, vještačkog tijela (Sillicon Valey i debiologizacija, Cern i antičestica, taj spoj jeste projekat budućnosti bez bića), stroja i koda, prema čemu se, istinu govoreći, osjeća strast; poreknuti prošlost, izvući se iz ontološkog udesa i dematerijalizovati se kao trag i odraz, higijenski se prozračiti, no, prije toga valja sve istrošiti, sve zalihe i resurse pretočiti u materijal nad kojim ćemo se maksimalno iživiti. Trenutno u nama boravi jedan De Sad i programer, IT ekspert i sadista, zato u nekim projektima možemo vidjeti kako se priča polako razvija oko junaka koji tokom dana besprekorno radi u kompaniji kao pravi profesionalac (blazirani model sa paničnim strahom od bakterija), dok se noću prepušta orgijama sa jeftinim prostitutkama koje su migrantkinje pobjegle iz istočnog bloka u potražnji obećanog života. Pisac uspjele knjige “Kapitalistički realizam” (Zar nema alternative?), ipak griješi, jer ukoliko iznova kapitalizam prikazujemo kao nešto u principu nedosljedno i neodrživo, time ga ni najmanje ne dovodimo u pitanje, samim tim što preko toga dejstvuje kao istinska moć kojoj nijedna kritika ne može ništa, naprotiv: kritika je mišljenje koje proizvodi kapitalizam. Globalno stanje njegovo je djelo; povratak fašizma, rat za resurse, sve osjetnija prijetnja koja dolazi od vještačke inteligencije, pitanje opstanka ljuske vrste, i tako dalje, jesu realnost u kojoj se nalazimo, niko i ništa nije izuzet, sâm kapitalizam sebe privodi kraju kako bi se na taj način spasio, budući da samo krize i sukobi imaju kontinuitet, u tome onda treba misliti - mir: nema, dakle, mira kao harmonije, uvijek već to je napadanje, kalkulisanje i proračun, inteligencija interesa koja je zvjerska i predatorska, ili, kako to kaže moralista, stilista i reakcionar, Sioran - ”orgazam preobražava sveca u vuka.”

Tako da, lekciju koju zaista konačno moramo savladati jeste ona koju u restoranu na vrhu njujorškog nebodera Džordanu (film The Wolf of Wall Street) daje broker Mark Hana, međutim, taj meme čitalac mora sâm odgledati, jer je remek-djelo spakovano u svega nekoliko minuta.

( Vuk Vuković )