Mlada crnogorska umjetnica Asja Mijović za "Vijesti": Destrukcija je početak neke nove forme

Motiv destrukcije i motiv novog života nakon što nastupi destrukcija, nešto su čemu me je, između ostalog, naučio život u Crnoj Gori. Mi se često dižemo iz pepela ma koja situacija da je u pitanju: politička, društvena, ekonomska, to nam se često dešava i istorijski smo poznati po toj izdržljivosti, a mislim da je to nešto što i mene prati.

Tako mlada likovna umjetnica Asja Mijović, koja je svoju crnogorsku adresu tokom studiranja zamijenila američkom, govori o onim lajt-motivima koji se protežu kroz njeno stvaralaštvo, ali i o nasljeđu koje nosi u sebi, upravo iz Crne Gore.

Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici, a u maju ove godine je diplomirala na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, i to u oblasti lijepih umjetnosti “School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu. Pored toga što je stekla dvije paralelne diplome, na posljednjoj godini studija dobila je i nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi.

U razgovoru za Vijesti umjetnica ističe da je oduvijek gajila interesovanje za društvene i političke nauke, ali i za filozofiju. Sa druge strane, umjetnost je njena pasija od malih nogu. Iskoristila je mogućnost da paralelno studira, vrijedno i predano je radila, a gradivo sa jednog fakulteta omogućavalo joj je da dublje i studioznije promišlja drugo. Ipak, u jednom trenutku je shvatila da je umjetnost njen poziv.

Koji su njeni motivi, zašto se i kako odlučuje za materijale koji završavaju kao otpad, koliko Crna Gora utiče na nju i njen rad, te kako vidi domaću scenu, Asja Mijović govori u intervjuu za ART Vijesti.

Nedavno ste završili studije u Americi i tom prilikom nagrađeni za najbolji rad u klasi. Možete li predstaviti svoje djelo?

Počela sam da se bavim pravljenjem papira i, umjesto da napravim jedan tipičan i ravan papir, privuklo me je to što on može da ima različite otiske... Takav je bio i rad za koji sam dobila nagradu, čije su dimenzije oko dva metra. Nije čitav napravljen od papira, već u unutrašnjem dijelu tog trodimenzionalnog djela postoje i dvije polovine stolice od drveta, dok je preko toga, kao i sve ostalo između, napravljeno od papira koji sam sama procesovala u mlinu. Za tu skulpturu, ali i za još jedan rad sam dobila nagradu za najbolju skulpturu.

Drugi rad se zove “Still Life of Flowers” po remek-djelu holandskog majstora koji je slikao mrtvu prirodu. Ideja iza mrtve prirode jeste da cvjetovi podsjećaju na memento mori, odnosno upućuju na to da sve ima svoju smrt i svoje vrijeme, odnosno da vrijeme teče i da se život završava a počinje nešto novo. Moj rad je bio inspirisan time i razgrađivanjem, ukombinovan sa otpadom kojim se često bavim. Konkretno za taj rad sam koristila plastične cvjetove koji su bili otpaci sa groblja i nijesu više korištenu u svoju osnovnu svrhu, a to je da stoje na spomenicima. Uzela sam cvjetove koji su bili u procesu razgradnje i stavila ih u obloge voska, da bih na samom dnu napravila drveni kovčeg. To je bila jedna skulptura gdje je to polurazgrađeno cvjeće na kraju imalo zapravo svoj sopstveni grob. Tu su istopljene svijeće, kovčeg, a samo cvijeće upućuje na taj motiv memento mori. Zamišljeno je tako da stoji na podu i da se gleda sa visine, kao da se obilazi grob. To djelo govori o trajanju.

Koje materijale najčešće koristite, kako ih pronalazite i koliko su važni, s obzirom na to da i oni donose poseban duh skulpturi i čitavom izrazu? Pored “Still Life of Flowers”, gdje se još očitava Vaš odnos prema materijalu?

Meni su materijali važni. U posljednje vrijeme se najviše bavim skulpturom, ali se takođe bavim i performansom i videoartom, u zavisnosti od toga šta je najbolji izraz za neku ideju. Što se tiče skulpture, dosta odluka o izboru materijala potiče od inicijalne ideje. Na osnovu tih pronađenih predmeta donosim odluke o tome koji će ostali materijali biti uz taj predmet. Posljednje što sam radila jeste da sam napravila muzički instrument od sprave kojom se love jastozi.

Te sprave se često nalaze u Bostonu i na obali Sjeverne Amerike, a napravljene su od metala. Ta metalna struktura me je podstakla na razmišljanje o tome kako bi izgledao jedan žičani instrument koji bi mogao da se napravi od takve strukture, kakav bi bio zvuk koji bi nastajao iz tog predmeta, pa sam tako i odlučila da napravim žičani instrument.

Da bi taj instrument mogao da proizvodi zvuk, taj predmet mora biti šupalj i mora imati opnu. Počela sam još više da istražujem i onda sam riješila da to napravim od posebnog papira koji se zove abaka, a unutar kojeg sam stavila alge koje su bile pored tog istog metalnog predmeta koji sam pronašla. Odluka da koristim alge i da posebno napravim materijal u svrhu svega toga bilo je inspirisano susretom sa pronađenim predmetom i mojim dugim promišljanjem i istraživanjem.

Svakako, često se ideja rada promijeni od one prvobitne. Ono što u početku zamislim i neka strast da nešto napravim u procesu rada se mijenjaju zajedno sa svim tim materijalima koji imaju svoje limite i iznenađujuće načine ponašanja koje spoznajem tek kad krenem u istraživanje. Tako se često prilagođavam materijalima i njihovim mogućnostima, pa se prvobitna zamisao promijeni više puta.

Kako Vaš rad komunicira sa životom, svakodnevicom i različitim aktuelnim pitanjima? Unosite li u to neku vrstu angažovane poruke ili reference na određene okolnosti i teme ekološke, ekonomske, socijalne prirode ili ljudskih prava, idelogija i slično?

Mislim da kad stvaramo nešto uvijek razmišljamo o tim stvarima. Kada rad predstavim(o) svijetu on uvijek ima neku društvenu, ekološku, političku implikaciju. Sve to su stvari o kojima razmišljam prilikom stvaranja, ali nastojim da ne budem u potpunosti transparentna sa tim porukama, jer bih voljela da ljudi imaju svoje sopstvene interpretacije. Naravno, s obzirom na to da radim sa različitim materijalima, moram da razmišljam i o ekološkim pitanjima. Uvijek je pitanje izbora da li ću da radim sa plastikom ili sa papirom ili nekim obnovljivim materijalom.

To je izuzetno važno i mislim da bi svako trebalo da razmišlja o tome, jednako kao i o tome da li ćemo koristiti plastične kese ili ne. Dakle, često razmišljam o načinu na koji će moj rad, posebno skulpture, komunicirati, u kontekstu kako će taj neki predmet, objekat, instalacija da postoji u svijetu kad ga ja postavim, a zatim i napustim taj predmet. Voljela bih da moji radovi mogu da se razgrade i da ne budu trajni, da ne budu nešto što mora da bude postojano, već nešto što može da se razgradi u svakom smislu.

Predmeti koji mene interesuju, koji me inspirišu i koje koristim prilikom rada na skulpturama su obično u nekom procesu razgrađivanja, promjene, kao ta klopka za jastoge koja je bila ostavljena i nije se više mogla koristiti u onome što joj je namjena. Ne bih voljela da prekidam proces razgrađivanja, ali radim sa tim pronađenim predmetima i dajem im novu svrhu, makar na neko vrijeme.

Kao lajt-motiv se često pojavljuje pitanje vremena, trajnosti, nestajanja, smrti i početka. Preispitujem šta zapravo znači taj proces razgrađivanja, destrukcije nečega, jer smatram da destrukcija nečega znači početak neke druge forme, neke promjene. To su sve neka pitanja koja želim da razrađujem u svojim radovima.

Može li umjetnost da bude vječna iako njeno fizičko trajanje prestane? Da li nestajanjem (razgradnjom, starenjem, krađom ili prolaznošću) nestaje i umjetnička vrijednost djela?

To su prirodne stvari koje postoje u umjetnosti. Kao što neka slika postoje sve bleđa i bleđa, kako vrijeme ide, tako sve ima neki svoj tok. Za mene je to osvježavajuće, jer to znači da će nastupiti nešto novo. Ja volim da idem u muzeje i posmatram različite radove, ali mislim da ništa nije trajno i vječno, ali i da ne treba da bude. U drugom smislu, svakako da je dobro djelo vječno, jer ono nastavlja da živi kroz ljude, kroz impresije, video zapise, kroz svoj uticaj na umjetnost i u tom smislu je vječno i dio je istorije, iako možda nije materijalno prisutno kao što je bilo u momentu stvaranja.

Bavite se i video radovima koji su takođe neki vid konsktrukcije i vajanja, samo u drugom mediju. Koliko ta vrsta izraza pruža slobode i prostora?

Tu je već mnogo manje priče o materijalima i više je fokus na posmatranju. Uglavnom su ti video zapisi prikaz nekih momenta, određenih situacija koje su interesantne i koje smatram da stvarno samo videom mogu da se markiraju. Izuzetno je kreativan proces, a često sarađujem sa umjetnicima koje se bave videom tako da je to nešto što je dio mog ekosistema.

Tu postoji proces editovanja i prikazivanja tih zapisa na način da je sve vrlo povezano, pa je prisutna cijela jedna nauka o tome kako napraviti nešto što teče i nešto što izgleda kao da je prirodno, a uopšte nije prirodno.

Umjetnici često kažu da je crtež osnova svega, šta Vi mislite?

Za mene dosta stvari potiče iz crteža, iako mislim da apsolutno ne mora i znam neke umjetnike koji su sjajni ali ne umiju da crtaju, pa mislim da je to individualno. Ja sam počela da crtam kao mala, u osnovnoj školi, kod naše umjetnice Sanje Raonić koja je bila moja učiteljica u osnovnoj školi i koja me je sigurno odredila za cijeli ovaj put. Da nje nije bilo, vjerovatno se ne bih bavila umjetnošću. Mnogo je radila sa mnom, inspirisala me je, stvarno je vjerovala u mene i podsticala me da radim, tako da je zaslužna za mnogo toga i zahvalna sam joj.

Kako su paralelne studije dva fakulteta uticale na Vas i na koji način usvojeno znanje sa jednog fakulteta doprinosi razumijevanju drugog?

Mislim da su mi kreativnost i način stvaranja umjetnosti mnogo pomogli da razmišljam kreativno i u filozofiji i društvenim naukama gdje su često postavljana pitanja kako riješiti neki društveni problem, bilo da se tiče zakona, mobilizacije ljudi da se okupe oko nekog zajedničkog problema, da postanu aktivisti i slično. Tu mi je umjetnost mnogo pomogla. Sa druge strane, filozofija mi je priuštila jednu nevjerovatno intenzivnu priliku da analiziram probleme. Ta filozofija je zasnovana na logici i na analitičkom pristupu i pravcu u filozofiji. Tu je bilo vrlo važno da se svaki problem razbistri na najmanje moguće stavke kako bi se otkrilo šta je zapravo tu istina i koje je rješenje u datom problemu. To mi je pomoglo da svim tim stvarima koje moram da analiziram u umjetnosti priđem s dubinom koju daje filozofija.

Da li je postojao neki trenutak kada ste se odlučili za jedan od dva poziva za koja se usavršavate?

Na trećoj godini sam dobila priliku da odem na studentsku razmjenu i pohađam Akademiju Beaux Arts u Parizu. Samo jedan student iz klase dobije tu priliku! Te godine se Pariz oporavljao od korone tako da je svakodnevno bilo mnoštvo dešavanja u oblasti umjetnosti, a Akademija je prodisala. Na njoj su boravili i drugi mladi umjetnici sa svih strana svijeta, takođe na razmjeni, i počeli smo da se družimo, stvaramo radove zajedno i tokom tih sedam mjeseci bila sam fokusirana samo na umjetnost. Atmosfera je bila takva da je sve usmjereno na izložbe, stvaranje, umjetničko promišljanje i tako sam shvatila da je to zapravo moj poziv i da tome želim da se posvetim, iako sam, naravno, odlučila da ću svakako da završim filozofiju i civilne studije.

Koliko motiva, nasljeđa ili tereta nosite iz Crne Gore, kao umjetnica, ali i kao mlada osoba?

Mnogo. Crna Gora je svaki dan u mojim mislima i imam osjećaj da mi daje nevjerovatnu snagu da nastavljam sa svojim radom. Znam da se uvijek mogu ovdje vratiti, da je ovdje dom, a dokle god to imam mogu da se opustim i stvaram u Americi i da idem k nekom većem cilju znajući da sam na neki način sigurna i da me čeka Crna Gora.

Sa druge strane, mi smo izuzetno druželjubiv narod, dok je Amerika mnogo drugačija, ali mislim da sam zahvaljujući toj mentalitetskoj druželjubivosti i ljubaznosti na isti način pristupila svojim prijateljima i kolegama u Americi što mi je omogućilo da stvorim mnogo prijateljstava, a onda i zajedničkih radova. Zbog toga sam baš zahvalna na tom kulturološkom nasljeđu.

Pored toga, mislim da u mojim radovima definitivno ima mnogo motiva vezanih za Crnu Goru. Motiv destrukcije i stvaranja kroz destrukciju, motiv nekog novog života pošto nastupi destrukcija (jer su ti predmeti koje ja pronađem zapravo u procesu destrukcije, ali kroz moje radove dobijaju neko novo značenje) i novog života..., mislim da me je tome, između ostalog, naučio život u Crnoj Gori.

Na osnovu Vašeg iskustva, koliko Crna Gora nudi, kako sa obrazovnog tako i kulturno-umjetničkog nivoa, kao mala zemlja sa bogatom umjetničkom scenom koja je, doduše, i dalje fokusirana na tradicionalnije izraze? Koliko mladi ovdje imaju potencijala da napreduju?

Mislim da taj fenomen postoji u više bivših socijalističkih zemalja, na primjer u Rusiji i u bivšem Sovjetskom Savezu gdje moderna umjetnost iz 50-ih i 60-ih godina nastavlja da bude primat na lokalnom tržištu. Mislim da to dolazi iz infrastrukture koja ne podržava i ne podstiče mlade umjetnike i savremeno stvaralaštvo, nego je institucionalizovana.

Smatram da je to jedan od najvažnijih razloga zašto puno mladih umjetnika ide na Zapad ili pak na Istok, u velike gradove gdje se savremena umjetnost diše i stvara. Međutim, mislim da biti u Crnoj Gori ima puno prednosti, a prva stvar jeste da upravo na tom manjem tržištu umjetnici mogu da se istaknu, da stvore neki svoj prostor, a uz to je Crna Gora izuzetno inspirativna kao zemlja, tako da su to neke prednosti naše države.

Crna Gora ima mnogo prirodnih ljepota i toliko je interesantna sa društveno-političkog i istorijskog konteksta da ima puno priča da se ispriča, i to baš kroz umjetnost. Zapadu je, na primjer, jako interesantan jedan glas iz Crne Gore ili sa Balkana, zato što je to nešto njima nepoznato.

Koliko oni, ljudi vani znaju o Crnoj Gori, Balkanu i našoj umjetnosti? Pored toga, koliko sami pratite dešavanja kod nas?

Pratim domaću političku scenu, ali pokušavam da razmišljam o nekim rješenjima i načinima da ja doprinesem svemu tome, umjesto da se nerviram trenutnim problemima.

Trenutno se trudim da naučim što više mogu da bih jednog dana mogla da se vratim i da doprinesem sveukupnoj društvenoj i kulturnoj sceni u Crnoj Gori, a već imam neke ideje o tome kako bih u budućnosti mogla da doprinesem.

Vremenom sam pronašla nevjerovatno razumijevanje i interesovanje za Crnu Goru, međutim, veliki broj ljudi ne zna za nas. Ljudi koji znaju, nerijetko imaju predrasude vezane za rat devedesetih. Uglavnom misle da smo mi konstantno u sukobu, da se umjetnost ovdje uopšte ne stvara, tako da definitivno postoje predrasude o tome kakvi smo mi Balkanci.

Međutim, svi su zainteresovani da čuju, a ja sam naišla na ljude koji su spremni da slušaju, interesuju se i sami još više istražuju u želji da upoznaju naš region. Puno mojih prijatelja je već posjetilo Crnu Goru ili želi da dođe, neki od njih čak prate i lokalna dešavanja, tako da su vrlo zainteresovani i jako im je inspirativan i interesantan naš prostor.

Hoće li crnogorska publika uskoro imati priliku da Vas upozna i kroz neku izložbu?

Trenutno ne mogu najaviti neku izložbu u Crnoj Gori, ali se nadam da će se desiti. Nedavno sam se predstavila na kolektivnoj postavci “The Leisure Class” u Hamburgu u Muzeju savremene umjetnosti Deichtorhallen, a u sklopu projekta jedne veće izložbe koja se zove “Survival in the 21st Century”.

U Hamburgu sam se predstavila video-radom koji sam napravila baš dok sam boravila u Crnoj Gori, a rad je iz kozmetičkog salona. Ideja i koncept izložbe je, kako i sami naziv kaže “Leisure Class”, ljudi koji ne moraju da rade, već postoji neko vrijeme u kojem mogu da odmaraju i da se bave svojim aktivnostima, što je vrlo apstraktan koncept, posebno u Zapadnoj Evropi.

Cijela izložba je neka vrsta parodije. Pozvala me je koleginica sa kojom sam radila na jednoj izložbi u Bostonu, a koja je isto bila vezana za ekonomiju, odnosno više za neku online ekonomiju i tržišta koja su van standardnog, odnosno tzv. off-market.

Tu izložbu smo zajedno stvarale u Bostonu, a ona je napravila drugu iteraciju toga u Hamburgu i pozvala me je da budem dio te izložbe. Takođe sam zajedno sa mojom drugaricom Đulijom Petroćeli kustoskinja na jednoj izložbi u Americi, u Masačusetsu.

Saradnje sa drugim umjetnicima izuzetno su mi važne i mislim da je to način na koji jedino možemo uspjeti u umjetničkom svijetu - da stvarno sarađujemo sa drugim umjetnicima. Nešto što sam naučila u Parizu, kao i u Crnoj Gori, a što sam primijenila i u Americi jesu te kolaboracije.

Trenutno sam više umrežena sa našim umjetnicima koji rade u inostranstvu, dok preko društvenih mreža pratim mnoge domaće umjetnike sa Balkana (na primjer, inspiriše me rad Selme Selman, umjetnice iz Bosne romskog porijekla koja radi fenomenalne performanse). Svakako, voljela bih da se oformi neka zajednička grupa naših umjetnika u svijetu, zato što ima fenomenalnih, talentovanih, mladih stvaralaca.

( Jelena Kontić )