Poema koju mještanin nije mogao napisati

(Rastko Šejić, KADA PLIVAŠ, Prometej, Novi Sad, Matica Boke, Šta hoćeš, Beograd 2023.)

Rastka Šejića sam upoznala kao jedna od učesnica regionalno poznatog serijala “Na veslu priča”, 2019. godine i stekla snažan utisak njegove istinske pripadnosti primorju. Osjetila sam da dijelimo sličnu ljubav, ali i gorčinu zbog devastacije ovih prostora i utapanja prelijepih ambijentalnih cjelina u svojevrsni urbanistički haos.

Ovog ljeta je do mene stigla njegova poema “Kada plivaš”, sazdana od trenutaka sublimnog uživanja uz more i u moru i od ekspresivne i bolne kritike onoga u šta se primorje polako pretvara.

Šejić je prepoznao i pronašao Boku kao jedinstvenu tačku spoznaje i kao svoj prostor sreće. To ne isključuje sudar sa svim opasnostima koji tom prostoru prijete odasvud. Zato je potrebna vjera da borba i dalje ima smisla:

Daješ sebi za pravo

Da oprostiš sebi i svetu

Neoprostivo

Jer nema borbe

Bez vere

U ljude

Način otpora je i Šejićev hedonizam i sposobnost da uživa u trenutku, da mu se prepusti i figurativno rečeno ispije “čašu trenutka do dna”:

Shvatiš da inteligencija

Nije snalažljivost

Već sposobnost uživanja u svetu

U svojim zapisima Šejić očuđuje vanvremene bokeške pejzaže, ali i neposredne životne prizore - primorske “galebove” koji se oglašavaju “primalnim krikom”, katkad kradu hidrofore i lukavo propitkuju, očuđuje tetovaže kupača, kajle, “podgrejane leševe prosute po pesku”, osvajačke Ruse, djevojke koje ne prepoznaju iskonski osjećaj koji more izaziva i lako ga mijenjaju za sačuvanu frizuru i trač rubriku… Upravo u takvim detaljima se vidi koliko je tačno, kako je to zapazio kritičar Željko Komnenović, poređenje poeme Rastka Šejića sa platnima Voja Stanića.

Šejić ima i rijedak smisao za humor, bilo da brani kornjače koji se pare ili sluša mještane koji postavljaju vrše i razgovaraju:

O svetskoj politici

A sve lično

Poimence

Kao da su oni

Progutali mamce

U lirskim cjelinama Šejić otkriva kako se primorje lagano mijenja, kako nestaju nekadašnji ritmovi i ukusi života, izuzev nepromjenljivog mora u procijepu planina po kojima sa mogu zamisliti prepotopski potoci lave. Ipak, on bira vjeru umjesto predaje:

Zlo u ljudima nije vredno

Pravih reči

Previše osećaš

Očigledna je nasušna potreba pjesnika, intelektualca, naprosto čovjeka, da ne bude ravnodušan i da pruži otpor. Uz stihove o tome kako se u starim gradovima svaka “niša pretvara u lokal” stoji i referenca na poznati Njegošev stih: “Neka bude borba neprestana”.

U jednoj poetskoj cjelini, lirski subjekat je ronilac koji zaranja do granica daha, privučen varljivim sjajem dragocjenosti na morskom dnu:

Jasno ti je razočaranje Indijanca

Koji se posekao

Na neupotrebljivu

Staklenu krhotinu

I dao zemlju

Za sjaj

Zvezdica

Nesvestice.

Obala koju Šejić prikazuje sve više liči na slučajne krhotine. Pejzaž “krvari” dok ružni soliteri, jeftina i nemaštovita gradnja od željeza stakla i betona istiskuju pitomi mediteranski ambijent.

Primorski gradić

S ozbiljnim poremećajem

Urbanističke pameti

Gde nema prirode

Osim ljudske mase

Za svoj poetski iskaz, Šejić bira slobodan stih, gotovo bez ikakve interpunkcije. Kako će u tom lavirintu stihova plivati, zavisi od samog čitaoca. Pjesnik mu pruža mogućnost da podijele intenzitet proživljenog. Margine tišine slijede ritam mora i zaveslaja. Ne pliva to programirani sportista uvježbanim ritmom pokreta. Pliva i roni pažljivi, u more i bokeški prostor zaljubljeni posmatrač prirode, ljudi, svijeta i njegovih promjena.

Čitaoci i čitateljke će odabrati pjesme koje više odgovaraju njihovom senzibilitetu, njihovom doživljaju mora i “plivanja”. Za neke će to biti univerzalni, ekspresivni, očuđujući prikazi iskustava kojih se i sami mogu sjetiti ako su imali bliske susrete sa morem i ovim primorjem. Šušanj kiše, bale morske trave koje je Posejdon pokosio, zid pljusak kako napreduje, plivač koji slijedi njegovu liniju dok mu ne pobegne i ostavi veličanstvenu dugu, ulazak u ledeno more poslije bure, pa brzo nazad, a “usijani pesak plaže osećaš kao samleveni led”; puzavice koje ljepljivim pipcima melju kamen starostavni… Lirski subjekat osjeća da ga je geografija zagrlila i da mu ne da na obalu.

Postoji jedan momenat

Potpunog mira i pripadnosti

Nemoguće se navići na more

Ono je pametnija

Većina planete

Sposobnost takve pripadnosti, zapravo, nije ni data svima. Ona je dar, katkad prokletstvo izabranih. A kada je pjesniku već data, on kaže:

Šteta je

Da ti sva čula

Nisu izoštrena

Kad već imaš šta da osetiš

Čini mi se da poemu “Kad plivaš” nije mogao da napiše mještanin koji ovdje provodi dane i godine, jer bi se od intenziteta proživljenog valjda raspukao. Stari pomorci, primjećuje pjesnik, ne plivaju i pjesme su im tužne:

I nikada ne plivaju

Iz strahopoštovanja

Jer dobro znaju

Stvarnu snagu mora

Kada mora da objasni

Prolaznima prolaznost

Svaka od lirskih cjelina ponudiće čitaocu neki sliku ili detalj koji nisu očekivali, a nekako ga u Šejićevom stihu prepoznaju. Takvi detalji su najčešće i snažni uvidi u biće i prolaznost stvari, svijeta i čovjeka:

Sunce

Zaranja

Na mrčnoj

Pučini

Šta ako

Nikada

Ne dođe

Do daha.

(Besjeda na promociji knjige u JU Muzeji i galerije Budve, Budva, avgust 2024.)

( Božena Jelušić )