Žrtve i dalje u mraku ćutnje - sestre Nurković preživjele pravu golgotu u potrazi za nestalim ocem

“Porodice prisilno nestalih osoba suočavaju se sa dubokim emocionalnim, pravnim i društvenim izazovima koji često ostaju nevidljivi za širu javnost. Boreći se za pravdu i tražeći odgovore o sudbini svojih najmilijih, članovi porodica prolaze kroz dugotrajnu neizvjesnost, bol i institucionalne prepreke”.

To je “Vijestima” kazala Adela Nurković - Kulenović, čiji je otac, Halit Nurković, iz Rožaja, nestao na Kosovu prije 25 godina, i koji još nije pronađen.

“Nakon završetka NATO bombardovanja, u subotu 24. jula 1999. naš otac je kao taksi vozač krenuo sa mušterijom iz Rožaja prema Kosovu. Pridružio im se tatin kolega, Derviš Murić. Negdje oko pola jedanaest prije podne, tata se zaustavio ispred kuće svoje sestre koja je tada živjela u Vitomirici, predgrađu Peći. Pozdravio je iz auta i rekao joj da će svratiti u povratku, da se malo odmori i popije kafu. Nikada se nije vratio. Ni on, ni njegov kolega Derviš. Tu počinje mrak i mi ni danas ne znamo ništa o njihovoj sudbini”.

“Vijestima” iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) nisu odgovorili na upit vezan za nestanak Halita Nurkovića.

Međunarodni dan nestalih osoba obilježen je 30. avgusta. Iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) su tog dana kazali da “smatraju da su sistemski napori i posvećenost nedovoljni da se sve prisilno nestale osobe 90-tih godina pronađu i identifikuju, čime bi se utvrdile okolnosti i ishod njihovog nestanka, a porodicama omogućilo pravo da znaju sudbinu najbližih”.

Damir Suljević iz CGO, rekao je da “spisak nestalih u Crnoj Gori sa 51 imenom, ostaje nepromijenjen, uz nezvaničnu najavu da bi jedan slučaj mogao biti zatvoren do kraja godine”.

“Najveći broj nestalih, prema podacima Vladine Komisije za nestale, datira iz 1999. godine - njih 35”, kazao je Suljević.

Obraćanje institucijama bez povratne informacije

Halit Nurković je radio kao vozač u preduzeću “Gornji Ibar - Servis trans” u Rožajama, a nakon odlaska u penziju kao taksista. U vrijeme nestanka, živio je sa tada 18-godišnjom Adelom, dok su ostale njegove kćerke, Azrena, Samira, Indira, Sanela i Elsana, živjele u inostranstvu. Supruga Muniba preminula je 1997, dvije godine prije Halitovog nestanka.

Adela Nurković - Kulenović “Vijestima” je ispričala da su nestanak njenog oca sljedećeg dana prijavili MUP-u u Rožajama, kao i snagama KFOR-a u Peći.

“Isto je učinjeno i u Međunarodnom Crvenom Krstu, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji ili organizaciji za koju smo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. U neke od njh odlazili smo i po nekoliko desetina puta, svaki put smo davali detaljne izjave, ostavljali fotografije, davali sve informacije kojima smo raspolagali. Nažalost, nikada nismo dobili bilo kakvu povratnu informaciju”, kazala je ona.

U vrijeme kad je njen otac nestao, kako je dodala, “međunarodne snage tek su uspostavljale osnovne strukture uprave na Kosovu, uz praktično nepostojanje odnosa između Kosova i Crne Gore”:

“Situacija se svakako promijenila nakon crnogorskog priznanja nezavisnosti Kosova, kada su dvije države počele uspostavljanje zvaničnih odnosa i saradnje na različitim nivoima. Na desetu godišnjicu tatinog nestanka, 2009. godine, nas šest sestara, obratile smo se pismom najvišim institucijama Crne Gore, moleći za pomoć u pronalaženju našeg nestalog oca. Nakon toga je uslijedio niz sastanaka, uključujući one sa tadašnjim ministrom spoljnih poslova, Crvenim krstom Crne Gore, crnogorskom Komisijom za nestale osobe, i drugim nadležnim institucijama. Ipak, sve se ponovo svelo na uzimanje naših izjava, bez ikakve konkretne povratne informacije o eventualnom napretku ili koracima ka rješavanju slučaja”.

Nurković - Kulenović je rekla da su ona i njene sestre bile primorane da same krenu u potragu za nestalim ocem.

“Kada nam je otac nestao, pratile smo razne glasine, išle kod svih do kojih smo mogle da dođemo, a koji su možda mogli nešto da znaju. “Informacije” su nas nalazile i same, praćene različitim oblicima manipulacije, poniženja, pljačke i fizičke opasnosti. U našu kuću bi dolazili ljudi koji bi tvrdili da je naš otac živ, da se nalazi u zatvoru i da će nam pomoći da ga oslobodimo. Prisiljene da u sve ovo ulazimo same, bez ikakve mogućnosti za zaštitu i pomoć od državnih institucija, izlažući i život opasnosti, u tri navrata smo prevarene od strane ljudi sa Kosova, kada nam je uz obećanje da će otac biti pušten iznuđena cjelokupna porodična ušteđevina”, kazala je ona.

U tom periodu stalnog traganja za ocem, kaže, pokušale su da dođu do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika UN-a. Pomoć su, pored ostalih, još 1999. obećali i Hašim Tači i Bernar Kušner.

“Na tome se i završilo”, kaže.

Nurković - Kulenović je kazala da je reagovanje institucija, “kako na početku, tako i kasnije, bilo zastrašujuće neadekvatno -uglavnom fokusirano na objašnjenja da ni jedna od njih nije nadležna za potragu za nestalim licem”.

“Predstavnici sistema, skrivajući se iza suvoparnog birokratskog jezika, odbacivali su nas kao ping-pong lopticu, prebacujući odgovornost s jednih na druge, umjesto da reaguju i preduzmu sve potrebne korake kako bi ga što prije pronašli, a počinioce priveli pravdi. Svaki put kada smo mislile da smo došle na pravo mjesto, ponovo smo bile vraćene na početak, nikada ne pronalazeći insistuciju koja bi preuzela odgovornost i počela stvarno da radi na rasvetljenju sudbine našeg nestalog oca”, kazala je Nurković - Kulenović.

Kćerke Halita Nurkovića u vezi sa nestankom oca na Kosovu protiv nepoznatih lica podnijele su krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilastvu u Rožajama, Specijalnom tužilaštvu za ratne zločine u Bijelom Polju, te Vrhovnom tužilaštvu u Podgorici.

“Uvijek smo davale detaljne izjave i dostavljale sve dostupne informacije. Crnogorskom tužilaštvu smo dostavile informacije o knjizi ‘Be not afraid for you have sons in America’ autorke Stejsi Sulivan u kojoj se, pored ostalog, daje ime i prezime osobe sa Kosova koja zna ko je ubio našeg oca i zašto. Na osnovu napisanog, kao i na osnovu komunikacije koju smo imale sa autorkom i glavnim junakom njene knjige Florinom Krasnićijem, vjerujemo da bi oni mogli pružiti dodatne informacije o zločinu koji se dogodio 1999. godine u kom je stradao naš otac i njegov kolega Derviš Murić. Zato smo od Tužilaštva zatražili uzimanje zvaničnih izjava o navodima iz knjige”, objasnila je Nurković-Kulenović.

Kako je kazala, “nepoznato je da li su naše institucije preduzele bilo kakve korake u vezi ovih informacija i da li su ih dalje istraživali”.

Ono što nedostaje, dodaje ona, “je stvarna politička volja da se pitanje nestalih stavi na dnevni red”.

“U našem slučaju, situacija je dodatno pogoršana zbog ‘neodgovarajuće’ etničke pripadnosti našeg oca. Glas osobe koja ne pripada većinskim etničkim grupama, bilo na Kosovu ili u Crnoj Gori, često se ignoriše ili minimalizuje. Iza nas ne stoji udruženje koje bi vršilo pritisak na predstavnike vlasti da se ozbiljno bavi pitanjem našeg nestalog oca, a za institucije pojedinačan slučaj ne donosi dovoljno ‘poena’, tako da naše nastojanje za pravdom često ostaje zanemareno”.

Institucije da ne prebacaju odgovornost

U svoje i ime sestara, Adela Nurković - Kulenović, poručuje institucijama da prestanu da na nestale gledaju kao na brojeve ili slučajeve u dosijeima.

“Iza svakog nestanka stoji neizmjerna ljudska bol, neizvjesnost i trauma koja ne prestaje”, rekla je ona.

Institucije bi, prema njenim riječima, mogle značajno unaprijediti proces potrage za nestalim osobama kroz nekoliko ključnih koraka:

“Potrebno je zakonski jasno definisati nadležnosti svih relevantnih institucija kako bi se izbeglo prebacivanje odgovornosti i omogućilo brže i efikasnije djelovanje, bez pravnih ili birokratskih zastoja. Takođe, potrebno je obezbijediti brži pristup ključnim podacima i resursima, kao i omogućiti porodicama veći uvid u tok istrage. Transparetnost u radu institucija, uz poboljšanu komunikaciju sa porodicama, predstavljaju ključne oblasti koje bi značajno olakšale i ubrzale proces potrage za nestalim članovima porodice”, kazala je ona.

Najveća podrška porodicama nestalih osoba je, kako je dodala, konkretan rad i istinska posvećenost rješavanju sudbine nestale osobe, kao i krivično gonjenje odgovornih:

“Saznanje da se aktivno traga za nestalom osobom donosi najveću utjehu, zato je ključno da rad nadležnih institucija bude transparentan, a informacije o napretku istrage lako dostupne porodicama”.

Nurković-Kulenović je kazala i da bi “pružanje pravne i administrativne pomoći porodicama nestalih značajno olakšalo snalaženje u složenom pravnom sistemu”:

“Dugoročna i kontinuirana psihološka i emocionalna podrška bila bi izuzetno korisna, obzirom na ogroman emotivni teret i traumu kojima su porodice izložene”.

“Vijestima” je rekla da “institucije moraju pokazati više empatije, odgovornosti i proaktivnosti”:

“Potrebno je da se posvete svakom slučaju sa stvarnom odlučnošću da pruže odgovore, a ne da nas odbacuju birokratskim odgovorima i formalnostima. Mi ne tražimo sažaljenje, već pravdu, istinu i dostojanstvo za naše najmilije. Svaki korak koji institucije preduzmu u ovoj potrazi može značiti nadu za porodice koje žive u neprekidnom mraku neizvjesnosti. Taj prostor je duboka praznina, mjesto gdje se prisustvo odsustva osjeća u svakom trenutku. Ova praznina nije samo emocionalna, već i pravna, jer našim voljenima uskraćuje osnovno pravo - pravo na postojanje! Prisustvo odsustva nije samo metafora, to je stvarna opipljiva stvarnost u kojoj živimo, gdje sjećanje na naše voljene postaje jedini dokaz da su ikada postojali. Taj nevidljivi teret nosimo sa sobom, pokušavajući održati njihovo prisustvo u svijetu koji ih je zaboravio”.

Oduzeta im i očeva penzija

Sestre Nurković su primale očevu penziju u periodu od njegovog nestanka 1999. do decembra 2002. One su na tu penziju imale pravo kao studentkinje, dok im ona nije obustavljena. Nakon toga, uslijedila je tužba Republičkog fonda za penziono i invalidsko osiguranje u kojoj traže povraćaj novca u iznosu od 5.124 eura.

“Crnogorski penzioni fond nas je tužio zbog isplate očeve penzije nakon njegovog nestanka. Iako smo kao redovni studenti imale pravo na njegovu penziju, da bismo to pravo ostvarile, bila nam je potrebna zvanična potvrda o njegovoj smrti. Zbog toga smo bile primorane da oca proglasimo mrtvim putem suda, iako smo još vjerovale da je živ i tragale za njim po Kosovu. Ukidanjem penzije, ukinut nam je jedini izvor prihoda”, ispričala je Nurković-Kulenović.

Kćerke nestalog Halita obraćali su se penzionom fondu i molile za povlačenje tužbe.

“Nisu nas čuli. Umjesto pomoći i zaštite, država nas je izložila dugotrajnom, bolnom i degradirajućem procesu, dodatnim teškoćama i troškovima. Zahvaljujući dugogodišnjoj pravnoj pomoći koju nam je obezbijedio Fond za humanitarno pravo iz Beograda, taj proces je nakon dugog niza godina riješen u našu korist. S obzirom na to da je na kraju ustanovljeno da nas je Fond PIO neosnovano tužio i time izložio višegodišnjem bolnom procesu, zatražili smo od njih, preko advokata, javno izvinjenje. Nažalost, oni su to odbili, a mi smo odustale, želeći, prije svega, da najzad prekinemo besprizorno mrcvarenje od strane predstavnika državnog osiguravajućeg fonda”.

( Jelena Kočanović )