Šta smo naučili u hladnom Rejkjaviku i kišovitom Nikšiću?

Dvije utakmice, dva poraza, uoči dva oktobarska gostovanja najbolje rangiranim timovima u grupi, Turskoj i Velsu - čini se, utaban put ka posljednjem mjestu i ispadanju iz B Lige nacija. Tako stvari stoje za Crnu Goru nakon septembarskog starta četvrtog izdanja najmlađeg Uefinog takmičenja reprezentacija.

Nije to, međutim, ništa strašno - daleko od toga. “Sokoli” do sada nisu ispadali, samo su ostajali ili napredovali (2020. prešli iz Lige C u Ligu B).

A kako je Crna Gora izgubila dva meča?

Protiv Islanda, u Rejkjaviku, sa dva gola primljena nakon kornera, gotovo na identičan način. Protiv Velsa u Nikšiću, sa dva gola primljena u prva tri minuta.

Dešava se da se primi gol iz prekida - ništa strašno, fudbal je to, dešava se i da u prvom minutu vadite loptu iz mreže. Kada, međutim, na isti način primite još jedan, kada iz prva dva napada na utakmici dobijete dva pogotka u mreži: onda to nije slučajno. I dogodi se, očigledno, s nekim razlogom.

Crna Gora je, na takmičarskom početku Roberta Prosinečkog, zakazala na planu čvrstine, takmičarske zrelosti. Štaviše, ispala je naivna, bez obzira na povrede i nedostatak pet ili šest fudbalera koji bi vjerovatno bili u prvoj postavi. Odsustva možda jesu jedan od razloga što su izostali bolji rezultati, ali nisu opravdanje za dva gola primljena iz kornera ili 0:2 nakon dva minuta i 40 sekundi igre.

Sasvim drugačiji početak na crnogorskoj klupi, iako je prošlo dosta vremena, čak 14 godina, imala je još jedna hrvatska legenda - Zlatko Kranjčar. Njegovu Crnu Goru upravo je krasila čvrstina, takmičarska zrelost (“važno je da imam koga gol da postigne, a četvorka u odbrani uvijek može da se posloži”, govorio je Cico). Prosinečki, barem u ovom drugom, za sada nije uspio.

Sve ostalo, pa i fanatična borba u preostalih 87 minuta, revija stvorenih šansi, pa i potezi za TV špice (Jovetićeva prečka s centra), djeluju kao slaba utjeha, iako hrabre. Pokazalo se da Crna Gora može da igra fudbal.

Ne, međutim, da igra da bi se “plasirala na Svjetsko prvenstvo”. Ako su i prije starta ovogodišnje Lige nacija postojale neke iluzije, onda su ih korneri na Islandu i ubitačan početak Velšana definitivno razbili. I to je jedina “pozitivna” stvar poraza u Rejkjaviku i Nikšiću, iako, naravno, u porazima teško da može nešto da bude pozitivno.

Ciklus za Mundijal 2026 - i Ligu nacija, i kvalifikacija, koje počinju u martu naredne godine - Crna Gora mora da iskoristi da pokuša da stvori tim za ciklus kvalifikacija za Euro 2028. Problem je što se prije početka ovog ciklusa o tome razmišljalo samo djelimično, ili nije bilo u prvom planu (Prosinečki jeste počeo da zove neke od igrača iz novog, talentovanog talasa, Vasilije Adžić je bio povrijeđen), pa zato i porazi zabole i uzdrmaju. No, nikada nije kasno, dva septembarska poraza mogu i da budu korisna, ako se izvuku pouke.

U suštini, ništa se nije dogodili strašno - “sokoli” su izgubili od reprezentacija sa većom reputacijom i bliskom istorijom nastupa na velika takmičenja.

Rasterećeno, podmlađeno, Crna Gora treba da odigra preostala četiri meča u Ligi nacija, misleći na budućnost, spremajući se za naredni ciklus i cikluse: ako uz to “emituje” energiju kao u drugih 87 minuta duela sa Velšanima u Nikšiću, a ako uz sve to i osvoji neki bod, korist će biti velika.

Ne sada, nego za dvije godine: u ciklusu kvalifikacija za EP Crna Gora će imati dvije šanse da se plasira na Euro - kroz, vjerovatno, mnogo lakšu C Ligu nacija, a onda i kroz kvalifikacije. Iz kojih “pola Evrope” (24 tima) ide u završnicu, za razliku od teških mundijalskih kvalifikacija koja posljednja dva puta nije prošla ni velesila, Italija.

( Danilo Mitrović )