13. jul je sasvim običan dan?

Ima li u godini istih dana kao 13. jul? I koliko ih ima? Može li se za svaki dan u godini vezati riječ "ustanak"? I da li imamo pravo da za datum 13. jul vežemo tu riječ koja se olako prećutkuje. Ustanak. Žestoko zvuči. Zaista.

Sreća pa postoji youtube, pa postoji šansa da se obrati pažnja na snimke, i dokumentarce o 13. julu. Svi što će tvrditi da se ranije sijala propaganda, neka pogledaju makar spisak žrtava palih u slavu tog datuma. Neka obrate pažnju na izjave sa "najviše državne adrese" o antifašističkom putu sa koga nismo skrenuli, pa neka opet pogledaju spomenike svojih baba i đedova, ispala slova, ispucali mermer i slomljene petokrake. Nisu krivi pojedinci, ni dajspora koja ne sipa novac za te potrebe, kriva je država jer je na njoj da poštuje i obilježava važne datume.

Slomljene petokrake su svuda, više nikome ne odgovaraju, ni vlasti, ni onima koji su oduvijek bili protiv petokrake, iz opravdanih razloga. Petokraka se ne posmatra kao ustanak i borba, već kao sve što je komunizam donio kasnije, ili kroz prizmu neke druge struje kontra-petokrake. Na spomenicima one su simbol vremena u kom su nastale i ništa više. Ustanak je ustanak, nema predznak jer je pravi ustanak uvijek protiv okupatora. Ništa više, sa petokrakom ili bez nje. Zato poštovanje žrtvama ne treba graditi na osnovu petokrake iscrtane na spomeniku. Žrtve su žrtve i borba je borba, a okupator je isti, nebitno sa koje strane dolazio.

Odlazi 13. jul u nepoznat smjer, relativizuje se, pakuju se žrtve u sasvim drugi kontekst. Za deceniju ili dvije, ko zna za što će se tvrditi da su ti ljudi ginuli. Konstanta je da se ginulo, ali će se predstaviti da su pali za nešto sasvim drugo.

Istina, ni oni sami nisu često znali krajnji cilj, manipulacije i propagandu, ali su znali osnovno, da se bore protiv okupatora i da čuvaju dostojanstvo, jer ako to izgube, onda nemaju više ništa da daju. Život im ništa ne valja.

Upravo tu je poenta, da nas 13. jul opominje da ne izgubimo dostojanstvo. Skupa riječ u vremenu kad svi saginju glave. Živi se nojevskim principom, što dublje zabiješ glavu, bolje ćeš proći. Bilo da je riječ o privatnoj firmi, korporaciji ili državnoj ustanovi. Čak i u kafiću kad krene tuča, glavu u pijesak najbolje je zabiti. Ili kad gore kola, kad se bilo šta desi, najbolje je lišiti sebe dostojanstva i zaboraviti sve, praviti se mutav i reći to što se očekuje. Sve drugo je reakcija, nepotrebno miješanje koje vodi samo u konflikt. Takvi nisu dizali 13. julski ustanak, naprotiv.

Da je kakvim slučajem moguće ovu današnju ekipu i postavku ljudstva smjestiti u onaj 13. jul, malo bi pušaka opalilo sa naše strane. Bilo bi ipak otpora, nije sve otišlo po đavolu, ali velika većina zabila bi glavu u ovu tvrdu i tešku zemlju koju se prave da vole. Čekali bi da sve prođe, a do tad bi smislili izgovore i alibi. Zato 13. jul opominje, i ne može biti bez jedan takav dan, dan kad se istovremeno ponosimo i stidimo Crne Gore. Onakve i ovakve.

( Đuro Radosavović )