Đukanović: Živimo u vremenu u kojem se zaboravljaju ljudi kao Žarković, a svecima proglašavaju četnički koljači

Živimo u vremenu i u zemlji u kojoj se zaboravljaju primjeri herojstva i čestitosti ljudi kao što je bio Vidoje Žarković, a proglašavaju se svecima četnički koljači, popovi koji su macom ubijali partizane i njihove porodice.

To je na na međunarodnom skupu posvećenom liku i djelu Vidoja Žarkovića kazao bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

On je kazao da simpozijum o Žarkoviću, jednom od najistaknutijih Crnogoraca XX vijeka ima dodatnu vrijednost zbog toga što se održava "u vremenu prebrzog zaborava velikih rezultata blistave pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu".

"U vremenu krize ideje ujedinjene Evrope, vremenu arogantnog nasrtaja desničarskih politika i jeftinog populizma u Evropi i svijetu, što je zapljusnulo i Crnu Goru i naš region. Živimo, nažalost, u vremenu i u zemlji u kojoj se zaboravljaju primjeri herojstva i čestitosti ljudi kao što je bio Vidoje Žarković. Čovjeka koji je potekao iz durmitorskog kraja gdje su, kako on piše, ljudi samo poštenja imali u izobilju, čiji je jedan djed poginuo na Skadru, a drugi kao komita. A proglašavaju se svecima četnički koljači, popovi koji su macom ubijali partizane i njihove porodice. Kao da smo, opet vjerujem privremeno, zaboravili na priče koje su bile svojevrsne lekcije o domovini, o slobodi, moralu, o čojstvu i junaštvu i o sramoti izdaje kojima se Vidoje kako piše u djetinjstvu nadahnjivao", rekao je Đukanović.

Žarković je, istakao je Đukanović, još u najranijoj mladosti sebe uvrstio u legendarni spisak crnogorskih 13. julskih ustanika i oslobodilaca zaslužnih za uspjeh Narodonooslobodilačke borbe jugoslovenskih partizana, kao i za obnovu crnogorske države i crnogorskog nacionalnog identiteta u okviru Jugoslavije. On je rekao i da je Žarković jedan od najzaslužnijih za ekonomski preporod, institucionalni i demokratski razvoj Crne Gore, kao i za prosperitet i afirmaciju SFRJ.

Đukanović je kazao da je kao student, član CK SKJ upoznao Vidoja Žarkovića u vremenu kada je obavljao najodgovornije partijske i državne dužnosti u Jugoslaviji i Crnoj Gori.

"Jugoslovensko društvo je već uveliko ulazilo u duboku ekonomsku i političku krizu, ali još uvijek se nije slutio krvavi raspad zajedničke države, niti su se jasno nazirali i razumjeli procesi koji će uskoro promijeniti političku konfiguraciju evrope i svijeta. Splet okolnosti je učinio da ti procesi obilježe i kraj blistave političke karijere Vidoja Žarkovića i veoma uspješne generacije poslijeratnih političkih podvižnika u Crnoj Gori. Neposredno potom ja sam se našao u najužem partijskom, uskoro i državnom rukovodstvu Crne Gore, nakon tektonskih političkih procesa koji su se dogodili 90-tih. Takve promjene neizbježno nose osjećaj gorčine za ljude koji napuštaju političku pozornicu, ali i opomenu i razumljiv strah kod onih koji na nju tek stupaju. Posebno u ambijentu kakav je tradicionalno crnogorski, sklon revolucionarnim preokretima, s manjkom poštovanja prema onima koji odlaze i viškom neutemeljenog povjerenja prema onima koje ne poznaje i koji tek dolaze. Ambijentu koji ne pogoduje razvijanju kulture zahvalnosti čak ni prema najzaslužnijima", rekao je Đukanović.

Naveo je da su veliki ljudi i u odlasku veliki, te da je Žarković jedan od najboljih primjera za to.

"Nastavio je život vođen vjerom u iste ideale koji su ga i kroz rat i u godinama mira i prosperiteta pokretali na velika pregnuća, bezrezervno posvećen dobru i napretku svoje Crne Gore, razborito sjetan zbog epiloga kakav je doživjela jugoslovenska ideja. Mogu s ponosom reći da smo se, iako generacijski udaljeni, poslije kratkog vremena zbližili i izgradili prijateljski odnos, uz puno uzajamno uvažavanje. Nije to bilo teško, jer sam imao osjećaj da Vidoje željno isčekuje prvi nagovještaj da Crna Gora izlazi iz političkog košmara u kojem se našla zahvaljujući neodgovornim nacionalističkim politikama većih i uticajnijih u tom zlom vremenu kraja jugoslovenske države, kao i zbog apsolutnog neiskustva novog državnog rukovodstva da se adekvatno pozicionira u procesima koji su bili generisani krupnim geopolitičkim promjenama, prvenstveno na evropskom kontinentu. Kad je vidio prvi takav signal nije se ustezao da pokaže spremnost da podrži to budjenje i otrežnjenje Crne Gore, da joj stavi na raspolaganje svo svoje ogromno političko iskustvo, da pomogne da u iskušenja, za koja je znao da ih nosi okretanje svojim nacionalnim interesima, uđemo što spremniji i da izvedemo Crnu Goru iz njih sa što manje novih ožiljaka. Osjećao sam, nije pretjerano reći, neku vrstu političkog roditeljstva kojom je Vidoje zračio tada prema meni i svakom ko je bio akter tog zahtjevnog i rizičnog zaokreta u koji je Crna Gora ulazila krajem prve polovine poslednje decenije XX vijeka".

Dodao je i da je Žarković imao širinu da razumije da su ne samo pojedinici nego i narodi i države satkani od vrlina i mana, da se u životu svih smjenjuju usponi i padovi.

"On je posjedovao i emitovao optimizam da se tamo gdje postoji moralna supstanca kao u Crnoj Gori, poslije posrnuća opet mora obnoviti uzlet. Da ne govorim o duboko emotivnim opisima njegovog odnosa sa majkom, rano preminulim bratom Lukom, ujacima Jevremom i Radojem Dakićem, koji otkrivaju drugačiju osjećajnost od partizanske i državničke".

Đukanović je kazao da je i kao dječak, najmlađi borac IV crnogorske proleterske brigade, i kao jedan od najistaknutijih političkih i vojnih rukovodilaca Jugoslavije, i kao bivši funkcioner nakon njenog raspada - Žarković bio veliki čovjek.

"Kao 14-ogodišnjak, s puškom u ruci dok su ga tjerali da se vrati kući znao je da odbrusi i Moši Pijade i Savi Kovačeviću i Ivanu Milutinoviću i Savu Oroviću i Stani Tomašević; da odbije ponudu svog ujaka Radoja Dakića da ga pošalje na školovanje u Sovjetski Savez, iako bi, kako kaže, bio srećan da je ta ponuda došla od nekog drugog. Kako je samo aktuelno njegovo svjedočanstvo o crnogorskim podjelama u ratu čije refleksije i danas živimo. O tome kako su u Bosnu dolazili i crnogorski partizani i crnogorski četnici. Kako su i jedni i drugi nosili kape crnogorske i pjevali iste crnogorske pjesme, citirali Njegoša... ali su po svemu drugom bili dva različita svijeta".

Kao državnik, dodao je Đukanović, Žarković je pripadao možda i najplodnijoj crnogorskoj političkoj generaciji.

"Naravno, na ruku im je išlo poslijeratno vrijeme stabilnosti i neupitnog autoriteta vlasti kojoj su pripadali. No, to ne dovodi u pitanje činjenicu da je Crna Gora od 1945. do 1990, predvođena tom generacijom ostvarila gigantski napredak u ukupnom društvenom razvoju i u značajnoj mjeri savladala ogroman jaz zaostajanja u odnosu na druge republike u SFRJ. To se posebno odnosi na izgradnju državnih, naučnih, akademskih, obrazovnih, zdravstvenih, kulturnih, medijskih i drugih institucija koje su doprinosile prevazilaženju teških posledica nasilničkog prisajedinjenja i državnog diskontinuiteta s kraja Prvog svjetskog rata. Bilo je to i vrijeme međunarodne afirmacije Crne Gore i njenih prvaka. Vidoje Žarković je bio među članovima jugoslovenskih delegacija koje je predvodio Tito u posjetama Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, na VI samitu nesvrstanih u Havani, bio njegov specijalni izaslanik sa posebnim misijama u nizu zemalja. Vidoje je bio veliki kada je uzavreli nacionalizam i lutanje Crne Gore 90-tih pokušalo da sve to ospori. Kao neupitnu ljudsku veličinu, rezignacija ga nije odvela u sukob sa Crnom Gorom. Naprotiv, sve je učinio da joj pomogne da se što brže dozove".

Đuaknović je istakao i da Žarković zaslužuje najljepše sjećanje i najdublje poštovanje njegove Crne Gore.

"A politička generacija kojoj je pripadao neizmjernu zahvalnost za pouzdane temelje antifašističke, građanske, evropske i prosperitetne Crne Gore čiju arhitekturu će nadograđivati njena nova pokoljenja", zaključio je Đukanović.

( D.C. )