Potraga za izlazom iz lavirinta

„Za njega je bila dobro građena i uvjerljivo ispričana priča jednostavno važnija od same stvarnosti u smislu provjerljivosti.“

(Iz romana O podnošljivosti)

Slovenački pisac Aleš Čar nesumnjivo je jedna od najintrigantnijih i najznačajnijih ličnosti koje će (ne samo) u literaturi trajno obilježiti naše vrijeme na ovim prostorima. Čar se ne bavi samo književnošću, iako sve što radi na neki način ima veze sa pisanjem. Bio je urednik na televiziji, uređivao časopise, a značajna stavka u Čarovoj biografiji jeste i - Evropska prestolnica kulture Maribor 2012. Kao vođa programskog odbora dao je važan doprinos i ovom prestižnom projektu. O sebi govori kao o „samostalnom poduzetniku“ koji piše scenarija „za nanizanke“, čak po šezdeset stranica sedmično, kako bi mogao od toga da živi i s vremena na vrijeme napiše knjigu kao što je „O podnošljivosti“.

Tu svoju „ekscentričnost“ će naslikati ovako: „...Ja jesam malo posebna životinja jer umjetnost i posebno pisci nisu moj milje, nisu kontekst u kojem funkcionišem i radim... Iako naravno volim sve dobro, sadržinsko, jako, sve što može da mijenja unutrašnji sastav čovjeka na bilo koji način... Manje mi je bitno da li ta sadržina dođe do mene kroz literaturu, film, glazbu, razgovor sa pravim čovjekom ili na peti način.“

Aleš Čar ima, dakle, sasvim racionalan, osviješćen odnos prema provjerljivoj, „običnoj“ stvarnosti i vremenu u kojem živimo. Istovremeno, iz drugog ugla lucidno opservira i maestralno kazuje neke druge istine, one iz „stvarnije stvarnosti“ - literarne.

Kada su ga pitali o tome koliko ima „stvarnosti“ u romanu O podnošljivosti i da li je istina da se tu udio „istine“ primiče čak nekoj stoprocentnosti - uz dozu dobrog humora pisac se počeo preslišavati, a potom odgovorio da, kada sve sagleda, taj udio zapravo ne prelazi 20%. A ako mu se jednom učinilo drugačije, onda je to zato što je literatura ponekad stvarnija od stvarnosti.

Roman O podnošljivosti je snažno literarno svjedočenje o individualnim i porodičnim sudbinama u istorijskim okvirima koji u retrospektivnom postupku sežu do početka Prvog svjetskog rata. Romaneskna perspektiva sadašnjosti obuhvata period raspada jugoslovenske države. Funkcija istorijskog konteksta u djelu izuzetno je važna. Ratovi, imperija koja se gasi i države koje se smjenjuju, teški zločini, „živopisni“ likovi. U okolnostima opšte nesreće dramatična zbivanja teško pogađaju jednu porodicu, za čiju tragediju su, između ostalog, zaslužne i povijesno-političke igre na svim nivoima - od provincijalnog do mondijalnog; konce sudbine vuku mračne sile koje u upotrebi i zloupotrebi čovjeka ne vide ništa sporno niti neobično, pa i taj upotrijebljeni/zloupotrijebljeni čovjek postaje čudovište - oruđe i akter sveprisutnog zla. (“Jedan za drugim padali su Božji i ljudski zakoni.“)

Izvjesno, pisac je dobro proučio istorijsku građu prije nego je pristupio postupku kombinovanja fakata i fikcije, tj. - oblikovanja jedne literarne stvarnosi. Pošto je ujedno svjedok i savremenik događaja s kraja prošlog vijeka, uživljavanje u epohu i oživljavanje iste u svijetu književnog djela utoliko je bio veći izazov, na koji je autor briljantno odgovorio.

Odabir naslova u savršenom je skladu sa predmetnošću i idejama koje isijava sam tekst, a sugeriše misao o (ne)podnošljivosti življenja u kontekstu univerzalnog zla i ljudske neljudskosti. Spirala zla ( i „spirala smrti“ - izraz kojim počinje jedan odjeljak romana) dopire do krajnje granice izdržljivosti - i podnošljivosti - onda kada najbliži povređuju jedni druge. U narativnim tokovima romana, sagledano u „realnom“ romanesknom vremenu (paradoks?), to samopovređivanje i povređivanje najbližeg (kao najtragičnije i najbolnije ljudsko iskustvo) počinje sa „jednojajčanim blizankama“, prabakama glavnog junaka i „ja“-pripovjedača.

(Istorijski okvir je sljedeći: Fašističko paljenje Narodnog doma u Trstu 1920. Studeni 1922, fašistički pohod na Rim. Italijaniziranje porodice... dvadesetih. Gentilejeva školska reforma i ukidanje slovenskog u realki 1926. Spirala smrti 1927. „Horde vulgarnih crnokošuljaša“, a onda i TIGR-ovci.)

Učinak ovih likova u semantičkim poljima teksta je izvanredan. Puni su simbolike (dvojnost, raskol, nepomirljivost, nepoznanice o genetskom kodu...), idealni da sugerišu identitetsku zbrku koja će do kraja romana stalno poprimati na ozbiljnosti i težini. U svakom slučaju, „prvi grijeh“ je ženski, „biblijski“, i prva grozničava nelagoda u smislu pripadanja i nasljeđa počinje od jednojajčanih bliznakinja. Glavni junak nikada neće saznati koja je od njih dvije njegova prabaka, a koja njena sestra. Koja je izabrala italijansku i fašističku, koja jugoslovensku stranu. Koja je kojoj prva radila o glavi i koja je prva visila na drvetu! A tu će se odmah za njima pojaviti i „lijepa Katra“, ta neodoljiva „vrhunska špekulantica“, uzgred - najzaslužnija za kasnija krijumčarska umijeća „starog Oca“ (opet prvi ženski grijeh) - i raspad njenog svijeta, u njoj samoj, „na jugoslavenski i talijanski dio“... Slijede Nulta, Prva, Druga, Treća... Ljudska i porodična drama ima sve ozbiljniji zaplet i polako se penje ka vrhuncu. Uopšte, ženski likovi u romanu su izuzetno upečatljivi, snažni i tragični.

Tu je i „sporedni“ lik zapovjednika i njegovi zapisnici u kojima čitamo rečenicu: „Svaka krajnja gesta, pogotovo ako je goni banalan i primitivan motiv, izaziva reakciju na istoj razini.“

Literatura XX i XXI vijeka na mnogo načina i u kontekstu najrazličitijih žanrova i poetika progovara o nemoći čovjeka-pojedinca. Roman O podnošljivosti je pravi dragulj koji se uklapa u taj mozaik. Pa ipak, glavni junak se odupire, nalazi izlaz iz nepodnošljive stvarnosti.

Rat i politika očigledno su ogolili zlo kao univerzalnu kategoriju. Međutim, taj fiktivni „ja“-narator uspijeva da uspostavi distancu i uvjerljivo kazuje o zlu koje se stalno „presvlači“, mijenja boje, uniforme, ideološke i nacionalne predznake. Narativni postupak je do savršenstva doveden, a pričanje tako jednostavno teče. Pripovjedač opisuje „orgiju od klanja i smrti izmučenih ljudskih kreatura“... a sve su „neopisivo gladne obične ljudske bliskosti“.

Generacije neželjenih plodova u utrobama majki u kontekstu ratnih i političkih zbivanja, genske nepoznanice i monstruozna začeća - stalno potenciraju pitanje nasljeđa. Tenzija, napregnutost, to grozničavo stanje i status individue koji proizilaze iz zagonetke porijekla - sve te dileme na kraju dovode do preokreta, raspleta i neočekivanog odgovora na pitanje - šta je čovjekovo jedino pravo nasljeđe. Ako ćemo pak govoriti o književnom nasljeđu, nema sumnje da je Čar veliki pisac slovenačkog jezika u ovom vremenu i „potomak“ onih najboljih koji mu prethode.

Recimo i to da Aleš Čar ima odlične prevodioce kojima dugujemo zahvalnost što na ovom našem zajedničkom južnoslovenskom (sa četiri imena i standarda, ali ipak istom) jeziku možemo čitati njegove priče i romane (Igra anđela i šišmiša, Pasji tango, O podnošljivosti...).

Kako je anđelima u svijetu šišmiša? Čini se da Aleš Čar u svim svojim tekstovima na ovaj ili onaj način odgovara na ovo pitanje.

( Gordana Leković )