Opstanak EU zavisi od proširenja

Invazija Rusije na Ukrajinu oživjela je proširenje EU kao imperativ. Godinama je “proširenje” bilo nisko na listi prioriteta - Hrvatska je bila posljednja zemlja koja se pridružila klubu prije više od 10 godina. Međutim, stvari su se promijenile. Ursula fon der Lajen je na forumu u Bledu u Sloveniji, kojem sam prisustvovala ovog mjeseca, izjavila da bezbjednost Evrope zavisi od proširenja unije od 27 država. Zahvaljujući Vladimiru Putinu, kako je rekao albanski premijer Edi Rama, proširenje se vratilo na pravi put.

Činjenica da je proširenje strateški prioritet čini mogućim da nove članice budu primljene, ali ga ne čini sigurnim.

Prošlo je oko 20 godina otkako je šest zemalja zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Kosovo) dobilo obećanje nade za članstvo, ali od tada je postignut mali napredak.

EU nije potrebna balkanskim zemljama kao garancija bezbjednosti. Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija su članice NATO-a, dok Bosna i Kosovo imaju veliko prisustvo NATO-a. To je veoma drugačiji scenario od onog na istoku Evrope, gdje odsustvo NATO štita za zaštitu Ukrajine, Moldavije i Kavkaza znači da ove zemlje članstvo u EU vide kao zamjensku bezbjednosnu garanciju.

Međutim, napori Ukrajine za članstvo u EU posebno su stvorili opipljiv strah od zaostajanja na zapadnom Balkanu. Srbija ne želi da ima ništa sa NATO-om, a njen blizak odnos sa Moskvom je zakomplikovao pokušaj Beograda da se pridruži EU, još više od totalne ruske invazije na Ukrajinu.

Ipak, na važne načine, najnoviji zamah oko proširenja EU pomaže balkanskim zemljama koje teže pridruživanju. Da nije bilo invazije na Ukrajinu, pregovori o pristupanju sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom svakako bi i dalje bili u zastoju, a Bosna i Hercegovina ne bi bila priznata kao kandidat za EU. Možda EU takođe ne bi odobrila budžet za novi plan rasta od šest milijardi eura za zapadni Balkan. Taj plan uslovljava evropske investicije reformama na Balkanu, ali ako se njegov pun potencijal ostvari, zemlje u regionu mogle bi po glavi stanovnika dobiti skoro onoliko novca koliko i punopravne članice imaju pravo prema kohezionom fondu EU, koji je stvoren da pomogne siromašnijim regionima da “uhvate priključak”.

Napori Ukrajine za članstvo u EU posebno su stvorili opipljiv strah od zaostajanja na zapadnom Balkanu

Ovo bi po prvi put učinilo da ekonomska konvergencija između EU i zapadnog Balkana ne bude samo san. U pripremi su brojni projekti koji treba da konkretizuju postepenu evropsku integraciju regiona, poput uključivanja ovih zemalja u jedinstvenu evropsku zonu plaćanja u eurima. Dok skepticizam u pogledu namjera EU i dalje postoji u Albaniji, razgovori koje sam vodila tokom nedavne posjete Tirani prevazilaze uobičajeni spisak pritužbi na nepravedan tretman regiona od strane Brisela.

Međutim, to nije dovoljno. Sljedeći komesar Fon der Lajenove za proširenje trebalo bi da podigne nivo ambicija onoga što postepena integracija može zapravo donijeti, s podsticajima kao što je uključivanje u Šengen zonu. Pregovori o sljedećem sedmogodišnjem budžetu EU, koji startuju početkom sljedeće godine i pokrivaju period 2028-2034, takođe bi trebalo da uzmu u obzir finansijske implikacije prijema novih članica.

Najvažnije, moraju se preduzeti koraci da se izbaci glavni otrov iz postojeće politike proširenja. Predugo je proširenje bilo žrtva hirova postojećih članica koje nastoje da promovišu svoje nacionalne interese. Bilo da se radi o Kipru i Grčkoj u vezi s Turskom, Grčkoj i Bugarskoj u vezi sa Sjevernom Makedonijom, Francuskoj (u prošlosti) i Grčkoj u vezi s Albanijom, ili Mađarskoj oko Ukrajine, eksploatacija politike pristupanja od strane različitih članica kako bi se promovisali njihovi (legitimni ili ne) interesi dramatično je narušila njen kredibilitet stalnim promjenama ciljeva za zemlje aspirante.

Predugo je proširenje bilo žrtva hirova postojećih članica koje nastoje da promovišu svoje nacionalne interese

Glavni put kroz koji se ovaj otrov širi je davanje vladama EU mogućnosti da blokiraju proces u svakoj fazi. Mađarska Viktora Orbana više se ni ne trudi da sakrije ovu namjeru. Ipak, ne postoji ništa u pravu EU što zahtijeva takvo miješanje država članica, od kojih se traži samo da daju zeleno svjetlo za početak i kraj procesa. U prethodnim rundama proširenja, međukoraci su pravilno tretirani kao tehnička pitanja u rukama Komisije. Politički i pravno je moguće vratiti se ovoj metodi.

Za ovo je potreban prvi pokretač da aktivira kritičnu masu. Njemačka i Slovenija su već predložile načine za rasterećenje tog procesa. Druge države članice koje podržavaju evropsku integraciju zapadnog Balkana, kao što su Austrija, Hrvatska, Češka Republika, Italija i Slovačka, trebalo bi da ih slijede. Zemlje poput Poljske i Baltika, koje su zainteresovane za članstvo Ukrajine i Moldavije u EU, i one koje odnedavno podržavaju proširenje, poput Francuske, trebalo bi da se oglase.

Biće izuzetaka poput Mađarske, i možda Bugarske, Grčke i Kipra. Ali, kao što istorija evropske integracije iznova dokazuje, kada se stvori kritična masa u korist neke odluke, nepopustljivim članicama je vrlo teško da se dugo odupiru. Ako su pristalice proširene EU pravi zagovornici, krajnje je vrijeme da to pokažu kroz konkretne političke akcije, a ne samo riječima, još manje kroz sumnjive bilateralne dogovore o migracijama poput onog koji je postignut između Italije i Albanije.

Autorka je kolumnistkinja “Gardijana”

Prevod: A. Š.

( Natali Toči )