Priča o inokosnom teškom pustinjaku

Bio je novembar. Snijeg je pod Komovima napadao još krajem oktobra. U Grudicama se zadržao na livadama i padinama, koje su se kao bijeli tobogani naglo završavale iznad Lima. U selima ima malo koga. Stric je još živ, priča o svom bratu sa poštovanjem i divljenjem. Njegovi sinovi, moja braća, okupljeni u kuhinji, dolivaju mi rakiju.

Pitam kako je umro. Marko mi kaže da je rano legao u svojoj kućici, koju su prije desetak godina, pored urušene đedove kuće, materijalom Crvenog krsta u mobi podigli rođaci. Kućerak je bio na osami, na najvišem platou u selu. Ujutru su braća prtila snijeg, koji je obnoć napadao, noseći mu pogače i sira za doručak. Ležao je nepomično na boku, okrenut zidu. Nisu ga mogli dozvati.

Sve mi ovo braća pričaju dok žućkasta sijalica iznad nas tu i tamo zatreperi, kao da tu priču pretvara u Morzeove signale. Bistra rakija od brdskog voća sapira niz grlo pitanja koja skoro da sam zaustio, ali ih gutam jer mi se čini da su neprimjerena.

Da li je bolovao, šta je zadnje rekao? Kako je izgledao? Da li je slutio kraj?

Sjetio sam se da je davno neko od rođaka pričao da je Žućo puno bilježio. „To će da naslijedi Dragoslav, kada mene ne bude“. Ovaj posredni, nepouzdani amanet me je nagnao da ipak upitam šta je sa njegovim knjigama i spisima.

Marko me je tužno pogledao i rekao izokola: „Znaš, bila je ljuta zima kad smo ga sahranili. I onda niko nije zalazio tamo do kuće. Napadao je toliki snijeg da krov na jednom mjestu nije izdržao. Tako je kisnulo na papire“.

Upitao sam da li je ostalo išta. Slegli su ramenima.

Ustao sam. „Hajmo tamo“.

Podkomski bluz

Pogledali su me s nevjericom. Napolju je mrak, pomiješan sa snijegom, bivao mrkoplav.

Kada su vidjeli da ozbiljno mislim Marko i Milić su pošli sa mnom u noć. Lokve su se obdan stvorile jer je snijeg u podne počeo da se topi. Još se nisu zamrzle. Uskoro su moje njemačke cipele, napravljene za velegradsku jesen, iznutra bile zalivene ledenom vodom. Uzbrdo do prevoja, pa nizbrdo. Dva puta su mi đonovi proklizavali, ali dočekivala bi me braća držeći me pod ruku. Osjetio sam njihovu gorštačku žilavost. Postidio sam se jer ne umijem da hodam po svome.

Dolje, na livadi, crna sjenka kućerka. Vrata bjehu otškrinuta. Teško su se otvarala. Marko upali baterijsku lampu. Snop svjetla pade na tronožac. Furuna je još bila tu. U drugoj, većoj prostoriji zaudaralo je na vlagu i duvan. Svjetlo kliznu niz okvir žičanog kreveta otimajući tami rđu. U ćošku se pomoli hrpa otpada. Priđem bliže i shvatim da su to hartije i knjige. Sveske. Dio se već pretvorio u gnjilu tvar. Počnem da rijem golim rukama. Tamo gdje osjetim hartiju izvlačim je iz mračne mase. Premještam sve to iz ćoška razjedenog vlagom na suvo mjesto nasred sobe. Marko ispod kaputa izvuče dvije plastične kese sa engleskim natpisima. U njih smo smjestili sve što je još uvijek imalo oblik.

Te dvije kese pregledao sam sjutradan. Haotična gomila knjiga, bilježnica, listova, pisama otkucanih na pisaćoj mašini. Lijep ćirilični rukopis, katkad zbrzan, katkad kitnjast. U beranskom hotelu sušio sam hartije na podu. Slijepljene gomilice i pisma nisam otvarao, da ih ne oštetim. Kada ih toplota mumifikuje, pažljivo ću ih odvojiti.

Sve što sam izbavio od gorske vlage stavio sam ponovo u omanji kofer podesan za kabinski prtljag. Ponio sam ga sa sobom za Keln. Tamo je uspravljen pored pisaćeg stola čekao skoro godinu dana.

Potom se seljakao sa mnom. Tri godine u Beogradu pored istog stola. Godinu dana Berlin, kod radijatora. Tamo sam ga jedini put za ovih 19 godina otvorio. Udahnuo sam poznati vonj. Odmotao sam jedan zamotuljak. Očev duvan.

Mada sam ostavio pušenje došao sam u iskušenje da zamotam jednu. Držao sam duvansko trunje među prstima, prinosio ga nozdrvama. Potom sam opet smotao duvan u papir i odložio u kofer. Zatvorio sam ga.

Osam godina Keln, tri različita stana, a kofer uvijek na oku. Kao nijema optužnica. Naposljetku, beogradski stan na Banovom Brdu. U radnoj sobi - prvi put sam je imao samo za sebe - podigao sam kofer na orman.

Na jednom putovanju u Sarajevo, početkom prošle decenije, Damir mi je poklonio knjižicu koju je upravo objavila njegova izdavačka kuća. Dijelili smo sklonost knjigama Orhana Pamuka, poklon me je obradovao: „Kofer moga oca“. Zapravo je između korica bio piščev govor prilikom dodjele Nobelove nagrade.

Naslov je probudio želju da zavirim u kofer moga oca.

Od tada je prošlo još 14 godina. Jednog avgustovskog predvečerja ove godine zapitao sam se zašto mi ta očeva zaostavština blokira kofer koji mi je potreban na kraćim putovanjima. Otvorio sam ga i počeo da vadim sadržaj. Ono čega sam se očito ustezao skoro dvije decenije sada me iznenadilo lakoćom. Nisam osjećao ništa osim radoznalosti. Otac je kroz oblak duvanskog vonja konačno mrtav progovorio.

Isti onaj ćirilični rukopis. Sveske, neke pocrnjele od vlage, a neke dobro očuvane. Zapisnici između 1997. i 2001. sa sastanka mjesnog odbora socijalista. Na početku Momir i Milo. Pa za Momira i protiv Mila. Pa za Predraga protiv Momira. Nasmijao sam se. Stari komunista kao zapisničar crnogorskih neokomunista potvrdio je Đilasovu proročku rečenicu - posljednji izlaz komunizma biće nacionalizam.

Mnogo važnije od funkcije zapisničara, bile su nezvanične zasluge tog čovjeka za etnografiju rodnog kraja. Čitam pismo u kojem se neki gospodin iz Beograda na nekoliko stranica zahvaljuje jer mu je Žućo objasni porijeklo njegovog prezimena iz Vasojevića. Potom mi pažnju privuče posveta na slici nekog guslara.

Najviše je knjiga sa posvetom pjesnika Ratka Deletića, s kim je očito prijateljevao.

Kad Žućo zanijemi

Priča se o tome da su jednom gospodi akademicima iz Beograda Žuća podmetnuli na razgovor u kafanu kod mosta. Poslije su se akademici požalili da su mještani prerušili nekog vrhunskog istoričara u seljačko ruho, pa ih je svu trojicu nadgovorio. Ne znam da li je to jedna od lokalnih legendi koje se pletu oko sjećanja. Izvjesno je da je Žućo umio sa riječima kao malo ko. Da je imao slonovsko pamćenje, matematički mozak.

Ipak je u jednom slučaju zanijemio.

Razdvajam slijepljene papire na kauču. Duvansko trunje i raspadnuta hartija osipaju se na prekrivač. I to je prah moga oca, pomislim.

Na jednom listu rukopis je drukčiji. I njega prepoznajem. Majčin rukopis. Podsjeća bivšeg muža da je uprkos razvodu otac dvoje djece. Da ima obaveze da pomogne u školovanju. Navodi mu troškove. Zahtijeva da bude čovjek. Iz tog papira, kao iz kengurove torbe ispala je fotografija. Kao da sam ugledao duha. Sestra i ja iz crno-bijele ere. Godina je 1974. Meni je 11, a njoj 15 godina.

Na poleđini sestra piše: „Odlučili smo brat i ja da te podsetimo da postojimo, iako to svojim ponašanjem negiraš. Pogledaj sliku i videćeš da nismo mala djeca, već odrasli i da nama treba sve što i druga djeca imaju. Ovo ti je zadnje podsjećanje da smo tvoja djeca“.

Primjećujem da je u sestrinu ekavicu - majka je tako govorila - Bosna već infiltrirala mnoštvo ijekavskih riječi. Uskoro će nas oboje ta melodija potpuno posvojiti. A refleksi maternjeg ekavskog iskrsavaće nenajavljeni usred neke hiljadu puta ponavljane riječi.

Žućo nikada nije odgovorio. Majstor retorike, zabavljač gomile, neprikosnoveni govornik na sahranama, umio je i da zanijemi.

Crveni napjevi

Sada, skoro dvije decenije poslije njegove smrti, pokušavam da odgonetnem poruke koje su ostale za njim. Bezbroj papira. Dobar dio je čitak. Ovi stihovi su nastali marta 1979:

„Bukovina suva tutnji u furunu, i pucketa kao pucnji revolvera

A ja budan sanjam crven jul i bunu, i pričam sa četom mrtvih proletera“.

Na pragu su osamdesete. Žućo gore, pod Komovima, uranja u svoju skojevsku i ratnu prošlost, razgovara sa mrtvima.

Drugu je pjesmu posvetio drugu Vlajku Mijoviću, partizanu kojega su avgusta 1941. strijeljali italijanski fašisti. Ti mrtvi proleteri su za Žuću imali živa lica. Kada je prolazio kraj puste kuće Branka Deletića, narodnog heroja iz Gračanice, napisao je pjesmu „Julska sjeta“. Oronula rodna kuća saborca koji je poginuo 1942. unijela je nemir u pjesnikov dan. Nešto kasnije Žućo je zapisao: „Grobovi su naši - brlog vjetrovima./ Oni su međaši, sve dok međa ima“.

Septembra iste godine ostavio je stihove koji bi se mogli odnositi i na njega: „Volio je pjesmu - mislim iznad sviju, volio je šale - golicave zgode/ Volio je ludo - svoju Kompartiju. Imao je srce - kao lik slobode“.

Junaci njegovih pjesama nisu bili samo lokalni heroji već i Aljende, Če Gevara, Neruda, Veljko Vlahović, Veselin Masleša. Jednom ili dva puta spominje i Tita. U pjesmi „Legende o besmrtnima“ zapisao je oktobra 1974: „Žao mi je djece iz Vijetnama/ iz Kambodže ili Palestine/ dok ubice žive među nama/ dotle nevin i nejaki gine“. Pola vijeka kasnije djeca i dalje stradaju.

Pomislim, listajući ove spise, da je Žućo u sebi imao čisto crveno jezgro. Izbačen je iz kraljevske Beranske gimnazije zbog komunističke propagande. Poslije je kao mlad ratnik, logoraš i poslijeratni lijevi entuzijasta, sigurno bio na liniji. Najkasnije šezdesetih došao je u sukob sa onom snagom koju je nježno nazivao Kompartija.

Ništa ne znam o razlozima. Biće da se njegova vizija pravednog društva sudarila sa jugoslovenskom stvarnošću. Ili je iz njega progovorilo osobenjaštvo, nesavitljivost čovjeka koji je prerano vidio mnogo zla. Vidim iz ovih spisa da ljubav prema velikoj ideji jednakosti i pravde za sve ljude - uprkos tome što više nije htio ni u partiju, ni da zatraži partizansku spomenicu - nikada nije dovedena u pitanje.

Logoraška sjeta

Iz drugih pak pjesama Žućo se pomalja kao sjetan čovjek. Jato ždralova izaziva tugu: „Otuda negdje iza Komskih gora/ klinasto jato vasionu para“.

Zamišljam ga na kamenu, nakraj imanja, iznad strmine nad Limom. Pokušava da razumije sopstvenu sjetu. Da je uhvati u riječi. April je 1975. Ćirilični krasnopis kaže:

„Vidim staru brezu - koje nema više.

Čujem eho pjesme - koja ne postoji.

Mahinalno ruka rukoveti piše

Jer su i to bili vrući dani moji”.

Često od tuge bježi u ratne anegdote - zapisuje sjećanja na seoske svađe bliskih rođaka, navijača partizana i četnika ili nezgode seljaka sa stokom i vlastima. Katkad bi komentari na marginama otkrili poneki podatak o čovjeku koji bilježi. Ispod pjesme napisane drugog januara 1975. ostalo je zapisano: „Sjećanje na drugi januar 1945. U povlačenju zarobljenici prilikom evakuacije Rajnske oblasti, gonjeni i mučeni - gladni i žedni, izdržali smo“.

Na fotografiji koja je iskrsla sa ovim papirima, nisam ga prepoznao. Nemam ni jednu njegovu fotografiju iz mlađih dana. Ali starija sestra, koja ga bolje pamti, jer je otišao kada mi je bilo pet godina, nedvosmisleno je identifikovala mladog skojevca.

Nisam znao da je Žućo, zajedno sa ostalima, iz Mauthauzena kod Linca, bio tjeran na prinudni rad u Rajnsku oblast. Period koji opisuje jesu četiri mjeseca pred kraj rata. Saveznici Hitlerovu Njemačku prekrivaju tepisima bombi. A nemilosrdni čuvari teraju Žuću i njegove sapatnike kroz mrzli januar. Premještaju radno roblje. Pjesma pored koje je ostavljen zapis ima potresne stihove: „Kolona roblja, ljuta i troma/ drvenom klompom o zemlju bije./ I sebe pita: Kad ćemo doma?/ Izdrži druže, dan dalek nije“.

Kako su ti ljudi izdržali torturu?

„Vizijom - Sjutra - hrani se duša./ Naš „Medo“ trga Kukastog orla./ Šlezijom pjeva zorna Kaćuša/ A njen je eho jači od bola“.

Zavještanje

Jedini očev testament je „Testament“, pjesma koju je, sudeći po datumu, napisao avgusta 1973. Tada mu je bila pedeset i jedna godina. Danas sam deset godina stariji od oca koji sastavlja pjesničku posljednju volju. Poželio je da ga sahrane njegovi saborci, sapatnici stari, kako ih je nazivao, naravno, „bude li ih tada u životu“: „Bez vijenaca i bez oratora/ i bez plača - a savjesti čiste/ zapjevajte iz staračkog hora/ pjesmu staru smrti komuniste“.

Koliko su ga drugovi po logoraškoj muci cijenili čuo sam iz usta pokojnog Ljuba Vukanića. Rekao je da nikada ne bi mogli sami da nađu put do poslijeratne Jugoslavije. Žućo je bio vispren, naučio je njemački u logoru, brzo je uspostavljao kontakt. Doveo je kući grupu logoraša iz Polimlja kroz poslijeratni haos.

Nedavno su mi braća ispričala anegdotu, koju je za života pripovijedao neko od starih logoraša. Zatočenici su morali ponekad da dirinče na seoskom gazdinstvu. Bilo je ljeto. Njemački gazda je zadrijemao, a krave samo što su bile pomuzene. Logoraši su radili na polju. Jedan od njih se prikrao i dohvatio lonče da zagrabi mlijeka. Lonče je izdajnički zvecnulo o ivicu kante. Gazda je izašao na otvoren prozor, bunovan od sna. Žućo je iz polja doviknuo gazdi, odmahujući rukom: “Katze. Katze”. Njemačka riječ za mačku je umirila gazdu, vratio se u kuću. Jezičko umijeće jednog logoraša izbavilo je iz smrtne opasnosti drugog. Za lonče mlijeka bi bio strijeljan.

Jedino do čega je ocu zaista bilo stalo, bjehu njegovi zapisi. „Ne ostavljam bogatstvo ni blago/ jer Kir-Janja ja ne umijeh biti,/ a ostavih neko slovo drago/ možda će ga neko objaviti“.

A potom: Neka ovo ispriča o meni/ inokosnom teškom pustinjaku“.

Ovo “inokosni” i “pustinjak” mi vuče na pleonazam. Ali mi se sviđa jer je tačno.

Pogledam još jednom gomilu papira. Slutim da je ovo je tek početak rudarenja po hartijama koje vonjaju na drugu epohu, na duvan i samoću čovjeka od kojeg sam potekao.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )