Da li je ovo najbolje što možemo?

Grob, zemlja, vrisak, bijes, otpor totalitarizmu, mizoginiji, nasilju, ratu, smisao, besmisao, očaj, bunt, revolucija..., u raznim su svojim pojavnostima u predstavi “Hamletmašina”. Duboko uznemirujuće, emocionalno nabijeno, teško... To su osjećaji kakve samo pozorište može tako intenzivno i živo da stvori u duši gledaoca.

Ova kompleksna predstava, u izvođenju trupe Arturo Areimos Teatras iz Litvanije, čiji je autor Arturas Areima, sa glumcem Rokasom Petrauskasom i glumicom Monikom Poderite na sceni Kulturno-informativnog centra (KIC) “Budo Tomović” u četvrtak u Podgorici, realizovana je u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT.

“Hamletmašina” je tekst Hajnera Milera koji se često karakteriše kao najvažniji dramski pisac njemačkog govornog područja nakon Bertolta Brehta. Postoje brojna tumačenja ovog dramskog djela, kako zbog istorijskog konteksta, Milerove biografije, tako i svih misli koje se prožimaju i obrađuju.

Ova predstava je apstraktna, post-modernistička, rascjepkana, puna simbola koji su otvoreni za davanje više značenja, bez definisane radnje... Reformiše dramsku strukturu i zato podliježe brojnim opisima. Kao takva ostavlja i prostor za odabir načina kako će uopšte biti izvedena na sceni, što daje umjetničku slobodu, pa tako na primjer na samom početku stvorena je duboka i užasavajuća atmosfera sa bijesnim i postepeno sve glasnijim akcentom na depresiji sa prodirućim tehno zvucima:

“Depresija čini da osjećam bol, depresija čini da se osjećam samim, depresija me čini glupim, depresija me čini bijesnim, depresija me rastužuje, depresija čini da zaboravim svijet, depresija me tjera da plešem, zbog depresije gubim samokontrolu, depresija me tjera da mrzim sve, depresija me tjera da razmišljam iznova i iznova...”.

Dakle, predstava se ne odvija hronološki. Njeni likovi Hamlet i Ofelija nisu kao takvi fiksirani i sigurni. Brojni su likovi i aluzije iz književnosti, mitologije... poput drugih Šekspirovih likova, zatim Raskoljnikova, Elektre, Doktora Živaga, i drugih - spoj književnosti i političkih poruka.

Tako je neki tumače kao kritiku pozorišta, a sa druge strane može biti i kritika intelektualcu koji ne pravi neku stvarnu promjenu u tom točku nasilja, rata, revolucije..., jer sam Šekspirov Hamlet je vrlo neodlučan, latentan, melanholičan, a ipak kad nešto uradi to bude impulsivno i bez razmišljanja, poput ubistva Polonija prije nego li je provjerio šta je to iza zavjese. Tumači se i kao kritika istočne Njemačke tokom Hladnog rata.

Postoje i tumačenja o tome da Hamlet želi postati mašina kako bi se odvojio od svoje subjektivnosti. Međutim, njegovo odricanje emocija možda ne leži u nepodnošenju sopstvene boli i patnje, već što je udar stvarnosti toliko jak da on razočaran i u nemogućnosti da nešto uradi, ne želi više vjerovati u nju?

“Pozorište je kontrolisano ludilo” kaže naslov jednog od Milerovih djela, što je svakako slika senzibiliteta “Hamletmašine”. Pri učestvovanju u ovom dramskom iskustvu, neizbježna je ona čuvena katarza koju gledalac doživljava, zato što je “Hamletmašina” udar stvarnosti, postojanja, bivstvovanja... Zato što je “Hamletmašina” bijes, očaj, beskrajni krug istorije u kom se sve uvijek ponavlja, u kom ni čovjek ni mašina ne mogu pobjeći. “Hamletmašina” je, kako se javlja kao iskaz u samoj predstavi, “je*i se” kapitalizmu, televiziji, institucionalnom rasizmu, liderima, licemjerju, lošoj edukaciji, hipotekama, privatnom vlasništvu, materijalnim stvarima, ratu... Hamlet je umoran i od religije, privatnog vlasništva, policije, odijela i pita da li je ovo zaista najbolje što možemo?

A Ofelija? Ona u ovoj izvedbi referiše na svetost svega, i njen lik se može interpretirati kao bunt okrenut nesposobnosti zapadne civilizacije da spriječi ponavljajući ciklus nasilja.

Međutim, umjetnost nema kraj, i ona nikad nije, kako kaže Leonardo da Vinči, završena, već samo napuštena. Tako svaki dalji komentar podrazumijeva samo trenutno napuštanje razmišljanja o ovoj predstavi, govorenja o njoj i prenošenja utisaka o izvedbi, jer “Hamletmašina” je takvo djelo da znači vraćanje, bezvremenost i bezbroj značenja i mogućnosti.

( Anastasija Orlandić )