Gradovi i umjetnost: odbrana od ružnog

Ljetna sezona anno domini 2024. polako ide svom kraju. Vraćam se doma, mojoj kući u Kopenhagenu. Iako u mislima, i pogotovo sudeći po onome što osjećam, vidim da i nije tako, da je ono što zovemo kućom/domom mnogo kompleksnije, nego npr. generaciji naših roditelja. Pogotovo mojim roditeljima koji nisu putovali bogzna koliko. Eventualno su skoknuli do Trsta 60-ih i 70-ih godina onog vijeka, ili do Mađarske 80-ih, uglavnom da nabave robu koja je nedostajala kod nas: odjevne tričarije koje su nama mladima trebalo da budu dokaz da smo bar malo dio tadašnjeg evropskog i svjetskog trenda, o čemu smo sanjali, uprkos komunističkom stavu o svojevrsnom zabranu ili eksteritorijalnosti našeg komunističkog raja, ili mađarske jeftine proizvode, kad je svima postalo jasno da se ne živi od ideologije. U svakom slučaju ne na duži rok, nego se živi od dovoljnih količina jeftinih debrecinskih kobasica, te dimljenog i drugih sireva, a kad sam ja u pitanju i mađarskog finog puder-brašna kakvog kod nas tada nije bilo. Istina, sve baš i nije bilo tako prosto, nije se sve svodilo na taj profani nivo života, jer želja da se bude neko i nešto i tih se godina provlačila, istina stidljivo i da se ne naruši komunistička tlapnja koja je proskribovala sve što je građansko, kroz fino servirane i aranžirane stolove upriličene uglavnom za domaću upotrebu, kakav rođendan, ili proslavu Nove godine u domaćoj režiji, što će reći da je bilo potencijala koje je trebalo iskoristiti drugačije, a ne zaglibiti se u krvave i vrlo upitne ratove 90-ih. Trebalo je samo bolje se pripremiti za novo doba, kako to sugeriše Gojko Čelebić u jednom od svojih tekstova koji obrađuju temu tranzicije. Onako kako su to Česi, na primjer, uradili.

Ali da se vratim početku, tom osjećaju vraćanja kući, ili domu, svejedno, pošto taj retrospektivni pogled u moju i istoriju moje generacije može da me odvede daleko. Na kraju krajeva, postoji šansa da ću se previše udaljiti od onoga što stoji u naslovu i prema čemu se čitalac upravlja.

Elem, kuća ili dom je u naše današnje vrijeme prilično difuzan pojam, s obzirom na činjenicu da je zahvaljujući enormnim mogućnostima koje nudi savremeni saobraćaj, moguće bez većih problema stići na više lokacija. Tako je i meni omogućeno da ne samo u mislima, nego i stvarno, putujem do svih onih mjesta koja su moj zamišljeni, virtuelni, ali sve više i stvarni dom. Nekako, kao da su mi se stopila u jedno sva mjesta u kojima sam boravila ovog ljeta: Kopenhagen, Zenica, Budva, Bar, Nevesinje, Trebinje, Novi Sad i Kovin. Kritikujem istovremeno sve pojave poput gradske nečistoće u Kopenhagenu, kao i one u Budvi, prolaznu ocjenu dodjeljujem Baru, Nevesinju, a najvišu Trebinju. Čak i moj rodni grad Zenica, koja je industrijski grad par ekselans, može da se provuče, i poredeći se s ostalima dobija kakvu-takvu prolaznu ocjenu.

Ono, o smeću se danas može pričati nadugo i naširoko, svi imamo nekakav stav o toj temi, ako ništa, osjetljivi smo na nered oko sebe. Ako ništa, zaprepašteni smo dimenzijama svega, kao što sam ja ove godine bila zaprepaštena kad sam vidjela kako stoje stvari po tom pitanju u jednoj Budvi. Pogotovo me zaprepastilo gubljenje kontrole nad odvozom gradskog smeća u jeku sezone, u vrijeme kad očekujemo da sve fercera kako treba. Naravno, nije lako sve kontrolisati i ispoštovati, razumijem da nema dovoljno radne snage, da je Budva u ove vrele, prevrele dane, suočena s mnogo izazova, da ne kažem problema, ali ljudska empatija ne pomaže mnogo u ovom slučaju. Pogotovo empatija nekoga sa strane, a ja jesam neko sa strane, uprkos svoj empatiji i ljubavi koju imam za ovog našeg urbanog hibrida koji se otima kontroli onoga ko ga je osmislio i mislio da može kontrolisati njegov razvoj.

Ali već prvog ponedjeljka nakon što sam se vratila svojoj kopenhaškoj i skandinavskoj oazi, vidim da su stvari postale mnogo kompleksnije, tim prije što su granice svjetova postale nekako fluidne na raznim nivoima i da mnogo toga samo potvrđuju moje osjećanje sveopšte rastegljivosti. Tim prije, što gradske slike gradova koji mi trenutno mnogo znače počinju da liče jedna drugoj u mnogo čemu. Pogotovo u ovom dijelu organizacije i održavanja gradske čistoće. Ovo konstatujem dok stojim na autobuskoj stanici, ovdje u mom finom Lingbiju, nekad vrlo čistom, i po činjenici da je tu oduvijek živjela gornja klasa danskog društva koja red i čistoću prepoznaje kao svoju vrijednost, poznatom predgrađu Kopenhagena, i dok gledam raskošno nebo na kom oblaci biju bitku za malo kiše protiv nemilosrdnog plavetnila koje ovog ljeta vlada svuda. I ne samo ono, to plavetnilo, nego je i gradska slika ista, bar kad je u pitanju smeće koje je i ovdje svuda oko mene. Ono je rugoba kojoj izgleda ne možete pobjeći.

Možda ima lijeka, pomislim na trenutak i vadim zbirku pjesama. Pjesmom u borbi protiv smeća, te urbane rugobe! Ovaj put je to rafinirana poezija crnogorske i budvanske poetese Stanke Rađenović Stanojević, koja se odvažila da objavi još jednu zbirku pjesama. Ovu, koja se zove “Latice lotosa”. Iako je rafinirana u mnogo čemu, ova pjesnikinja umije da bude i rezolutna, do bijesa odlučna, ovako kako sam ja to ovog jutra. “Zatvorimo vrata; završimo dan; drugi, deseti, pedeseti. Razvodnjavam jake misli. Rastočene po uglovima; magnetizmom sakupljam; Do bjesnila; pa otćutim” - iz pjesme Najbliže daljine. Pa ipak, dok poluglasno čitam stihove, nakon što se zakačim na ova osjećanja nezadovoljstva i bijesa, odjednom kao da se smirujem. Zamišljam kako se ova urbana rugoba odjednom preobražava. Iz prepunih korpi za smeće izrasta po jedan fini i nježni cvijet lotosa. Tako fin i nježan, prosto je antiteza ovoj ružnoći. Izgleda na trenutak da može i ovako ta borba da se odvija, poezijom protiv ružnog oko nas.

Kopenhagen - Budva - Bar

Rika robusnog usisivača i radnik, koji koliko-toliko dovodi u red čitav niz staničnih mjesta, malo me trgnu iz misli i meditacije o sveopštoj rugobi oko nas. Pokazuju mi da se po pitanju smeća mora nešto i konkretno činiti. Vikend smeće koje ostavlja mamurna i raskalašna omladina na povratku u redovni život nakon neprospavane noći, ti veliki potrošači kojima se upravo zato što su veliki potrošači mnogo toga prašta i toleriše, biva efektno, ali ne i temeljito pokupljeno. Plastične kese, u odavno već premalim korpama, promijenjene su, kao što su i stare reklame i flajeri zamijenjeni novima. Sve traje nekoliko minuta, ne više od 10 i kakav-takav red biva uspostavljen. Do daljeg, naravno, kada će gradska gerila koja pije i troši nemilice ponovo naletjeti i izazvati gradsku čistoću i njenu efikasnost. Nešto je ipak moguće učiniti, tješim se kao i većina putnika koja je do maloprije desperatno gledala u leteće smeće koje je asociralo na haos i nemogućnost kontrole. Meni, u taktu s rastućim optimizmom, pada na pamet direktor Radio Bara, vispreni Ivan Jovović, koji u našem nedavnom razgovoru, istina, nije pričao direktno o smeću, nego o načinu kako su neki gradovi riješili, makar i samo djelimično, problem velikih zagađivača. Gospodin Jovović je, naime, pomenuo uvijek promućurne Dubrovčane, koji su koliko-toliko izašli na kraj s velikim kruzerima o kojima se toliko priča i koji su zbilja veliki zagađivači i savremeno ruglo, ostavljajući im mogućnost da priđu gradu, ali van gradskog akvatorija, kako proizlazi iz njegove usmene elaboracije ovog problema. U svakom slučaju, postoje rješenja i nije najbolje prepustiti se zamoru i čekati nečiju empatiju. Empatiju koja nije dovoljna, pogotovo ne danas kad se očekuje angažman svih nas i kad samo efikasnost potvrđuje ispravnost.

Udar na grobljansku kulturu

Gle čuda! Nešto se dešava čak i na polju grobljanske kulture kad je u pitanju borba protiv rugobe. Nešto što sam mislila da je nemoguće iskorijeniti.

Na finom, i pristojno održavanom groblju u selu Luci, pokraj hercegovačkog Nevesinja, zatiče me natpis koji podstiče one koji čiste i uređuju grobove svojih bližnjih da kao ukras ne stavljaju plastično cvijeće. Podsjeća ih se da time paze na okolinu jer su odnošenje i reciklaža plastike veliki problem. Naravno, ne kaže se da je sve to kič, pogotovo se ne poseže za nekom od definicija kiča kao lažne umjetnosti, kao što to nekad nezaobilazni erudita Miroslav Krleža radi dajući svoju definiciju kiča. Ovu, koju iskopavam iz jednog od tomova njegovih sabranih djela, a koji je preživio zahvaljujući jednoj drugoj kulturi koja je svuda u Evropi u usponu - kulturi buvljaka na kojima se prodaje sve i svašta, pa i knjige. Knjige, kojih je sve manje oko nas, a sveg ostalog sve više i više - smeća i rugobe ponajviše. Valjda, potvrđujući validnost one naše stare poslovice: “Dok jednom ne omrkne, drugom ne svane”.

( Ljiljana Bulajić )