Nova trilema proganja svjetsku ekonomiju

Godine 2000. objavio sam članak u kojem je izložena teorija “političke trileme svjetske ekonomije”. Tvrdio sam da napredni oblici globalizacije, nacionalna država i demokratska politika ne mogu da koegzistiraju. Društvo vremenom izabere (u najboljem slučaju) dvije od te tri komponente.

Pretpostavljao sam da će nacionalna država, u dugoročnoj perspektivi, nestati. Ali ne bez borbe. Kratkoročno, činilo se vjerovatnijim da će vlade nastojati da ojačaju nacionalni suverenitet kako bi se pozabavile problemima raspodjele prihoda i upravljanja nastalih usljed globalizacije.

Na moje iznenađenje, trilema se pokazala veoma izdržljivom. Ovu ideju sam razvio u knjizi “Paradoks globalizacije”, koja je objavljena deset godina kasnije. Koncept trileme je posebno pomogao da se bolje razumiju nezadovoljstvo hiperglobalizacijom, bregzit, uspon krajnje desnice i budućnost demokratije u EU.

Sada me, međutm, brine još jedna trilema. Riječ je o vrlo zabrinjavajućoj mogućnosti da neće biti moguće istovremeno se boriti protiv klimatskih promjena, širiti srednju klasu u razvijenim zemljama i smanjiti globalno siromaštvo. U bilo kojoj kombinaciji, dva od ovih ciljeva u aktuelnoj političkoj situaciji mogu se postići samo napuštanjem trećeg.

U ranim poslijeratnim decenijama, i u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, politike su stavljale akcenat na ekonomski rast i unutrašnju društvenu stabilnost. Razvijene zemlje su izgradile velikodušne države blagostanja i postepeno otvarale svoja tržišta za izvoz iz siromašnih zemalja, kontrolišući uticaj tih mjera na raspodjelu prihoda i njihove socijalne posljedice. Rezultat je bio inkluzivni ekonomski rast u bogatim zemljama i značajno smanjenje siromaštva u onim zemljama u razvoju koje su sprovodile ispravnu politiku.

Ova strategija je bila uspješna, ali nije uzimala u obzir rizike od klimatskih promjena. A vremenom je posljedice rasta ekonomije na račun fosilnih goriva postalo teško ignorisati.

U međuvremenu je poslijeratni, kejnzijanski, socijaldemokratski društveni dogovor u razvijenom svijetu počeo je da se urušava zbog unutrašnjih protivrječnosti koje je stvorila moja prvobitna trilema. Kada je stari model Breton Vudsa ustupio mjesto hiperglobalizaciji, tržište rada u razvijenim zemljama doživjelo je ozbiljan poremećaj, oslabivši i srednju klasu i samu demokratiju. Oba trenda su zahtijevala nove strategije.

U Sjedinjenim Državama, administracija predsjednika Džoa Bajdena odlučno je odgovorila na novu realnost. Napravila je proboj tako što je, radi borbe s klimatskim promjenama, podstakla velike investicije u obnovljive izvore energije i zelene industrije. I postavila sebi cilj da obnovi srednju klasu povećanjem pregovaračke moći radnika, vraćanjem proizvodnje u zemlju i otvaranjem radnih mjesta u regionima koji su teško pogođeni kineskim uvozom.

Kada je riječ o klimi i srednjoj klasi, povećana pažnja odavno je potrebna. Međutim, mjere koje vlasti u SAD i Evropi smatraju neophodnim odgovorom na neuspjehe neoliberalne politike, u siromašnim zemljama vide kao napad na sopstvene razvojne izglede. Nove verzije industrijskih politika i drugih oblika regulacije često su diskriminatorne i prijete zabranama uvoza industrijskih proizvoda iz zemalja u razvoju.

U SAD zelene subvencije podstiču upotrebu domaćih, a ne uvezenih komponenti. U EU će mehanizam cijena ugljenika uskoro primorati “prljave” izvoznike iz zemalja u razvoju da plaćaju dodatne carine. Vlade u siromašnim zemljama vjeruju da će takve mjere sabotirati njihove pokušaje da ponove uspjehe istočnoazijskih zemalja u težnji za industrijalizacijom vođenom izvozom.

Možemo zamisliti alternativnu kombinaciju mjera usmjerenih na siromašne zemlje i klimu. U ovom scenariju, globalni sjever prenosi značajne resurse (finansijske i tehnološke) na globalni jug kako bi se tamo omogućila neophodna ulaganja u ublažavanje klimatskih promjena i prilagođavanje njima.

Pored toga, pristup tržištima na globalnom sjeveru za robu, usluge i radnike iz siromašnih zemalja globalnog juga moraće biti značajno proširen da bi se poboljšali njihovi ekonomski izgledi. Politika u ovakvoj konfiguraciji je moralno privlačna. U suštini, primjenjuje principe pravde koje je formulisao filozof Džon Rols, na globalnom nivou.

Ali ovdje trilema opet diže svoju ružnu glavu. Opisani pristupi nisu kompatibilni s imperativom obnavljanja srednje klase u razvijenim zemljama. Radnici bez visoke ili stručne spreme suočiće se s povećanom konkurencijom, što će smanjiti njihove plate. Pored toga, biće smanjena budžetska sredstva potrebna za ulaganje u ljudski kapital i fizičku infrastrukturu.

Na sreću, neke od ovih kontradikcija više su spekulativne nego stvarne. Vlasti u razvijenim i siromašnim zemljama moraju shvatiti da će se u budućnosti velika većina dobrih poslova za srednju klasu otvarati u uslužnom sektoru, a ne u industriji. A ekonomski rast i smanjenje siromaštva u zemljama u razvoju uglavnom će biti podstaknuti stvaranjem produktivnijih radnih mjesta u sektoru usluga.

Sektorima koji upijaju radnu snagu, kao što su npr. njega, maloprodaja, obrazovanje i drugi vidovi ličnih usluga, uglavnom se ne trguje. Njihov razvoj ne stvara iste trgovinske tenzije na isti način kao što je to slučaj u proizvodnim industrijama. To znači da sukob između imperativa podrške srednjoj klasi u bogatim zemljama i imperativa rasta ekonomije u siromašnim zemljama nije tako ozbiljan kao što se čini na prvi pogled.

Uz to, nemoguće je boriti se protiv klimatskih promjena bez značajne saradnje zemalja u razvoju. Emisije gasova staklene bašte u padu su u SAD i Evropi, ali rastu (u nekim slučajevima i veoma brzo) u zemljama u razvoju. Udio ovih zemalja (bez Kine) u globalnim emisijama uskoro će premašiti 50 odsto. Zbog toga je za razvijene zemlje korisno da vode onakvu zelenu politiku koju će siromašne zemlje pristati da uključe u svoje strategije ekonomskog rasta i neće ih doživljavati kao čisti trošak.

Klimatske promjene su egzistencijalna prijetnja. Velika i stabilna srednja klasa temelj je liberalne demokratije. Smanjenje globalnog siromaštva je moralni imperativ. Ne smije se odustati ni od jednog od tih ciljeva. Ipak, današnji politički sistem tiho ali čvrsto nameće trilemu koju treba riješiti. Da bi tranzicija nakon neoliberalizma uspjela, moramo formulisati novu politiku koja će omogućiti da sve te kompromise ostavimo iza sebe.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Dani Rodrik )