Kakva je spoljna politika Kamale Haris?

Nakon je predsjednik SAD Džo Bajden odustao od predsjedničke trke, a potpredsjednica Kamala Haris postala demokratski favorit, pojavilo se važno pitanje: po čemu će se njena spoljna politika razlikovati od Bajdenove?

Bajden je u Bijelu kuću ušao kao najiskusniji i najobrazovaniji predsjednik spoljne politike u posljednje vrijeme. Dugi niz godina služio je u Odboru za spoljne poslove Senata, decenijama je igrao važnu ulogu u raspravama o nacionalnoj bezbjednosti, a kao potpredsjednik administracije Baraka Obame vodio je ključne diplomatske inicijative. U poređenju sa ovim, rezime u spoljnoj politici Kamale Haris, do ulaska u Bijelu kuću (karijerna tužiteljka, državna tužiteljka, senatorka u prvom mandatu) je siromašan.

Međutim, četiri godine na mjestu potpredsjednice za nju su bile kao ubrzani kurs iz predmeta "Međunarodni odnosi", a malo ko od demokrata ili republikanaca posjeduje takva znanja. Ona ujutru dobija predsjednikov dnevni bilten, učestvuje u većini Bajdenovih sastanaka sa šefovima država i vlada koji posjećuju SAD, a prisutna je i u sobi za krizne situacije (Situation Room) u kojoj se donose ključne odluke o pitanjima nacionalne bezbjednosti. Već je posjetila više od 20 zemalja, sastala se sa više od 150 svjetskih lidera, a sama je predvodila mnoge ključne delegacije, uključujući i posljednje tri na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji.

Pandemija, povlačenje trupa iz Avganistana, ruska invazija na Ukrajinu, zaoštravanje rivalstva velikih sila, sa Kinom, novi rat na Bliskom istoku i bezbroj manjih kriza, doveli su do toga da su američki saveznici i partneri počeli da posmatraju Haris kao stabilnu, sposobnu liderku. Čak i ako je ne cijene toliko visoko kao Bajdena, koga poznaju decenijama i prema kome (u mnogim slučajevima) imaju jaku simpatiju, oni je jasno vide kao daleko kompetentniju i pouzdaniju od Donalda Trampa.

Ali, kako se njen pogled na svijet i političke preferencije razlikuju od Bajdenovih? Iako imaju mnogo toga zajedničkog, postoje i značajne razlike. Bajden, koji sada ima 81 godinu, postao je punoljetan na vrhuncu Hladnog rata i to je uticalo na njegov pogled na svijet. On čvrsto vjeruje u "američku izuzetnost" i vidi međunarodne odnose crno-bijelo, odnosno kao borbu između demokratije i autoritarnosti, pri čemu su SAD uvijek sila dobra. On takođe vjeruje u teoriju politike "velikog čovjeka", prema kojoj državnici poput njega mogu promijeniti tok istorije kroz izgradnju ličnih odnosa i snagu volje.

Nasuprot tome, Haris (59) je odrastala nakon Hladnog rata, kada je glavni izazov za američku hegemoniju bio neuspjeh SAD da održe svoje ideale u zemlji i inostranstvu. Kao tužiteljka, sklona je da sudi o zemljama na osnovu njihove privrženosti vladavini prava i međunarodnim normama, a ne po karakteru njihovog političkog sistema ili lidera. Prepoznajući neophodnost angažovanja SAD kada je riječ o nedemokratskim zemljama i priznajući demokratske nedostatke same Amerike, ona Bajdenov okvir "demokratije protiv autokratija" vidi kao reduktivan, licemjeran i nerealan.

Iako je Haris saglasna sa Bajdenom da je Amerika u cjelini sila dobra, ona je oprezna kad su u pitanju neželjene posljedice i preferira multilateralne pristupe umjesto jednostrane intervencije. Ona takođe vjeruje da je vođenje primjerom najefikasniji način da se demonstrira američka snaga u sve konkurentnijem, multipolarnom svijetu u kojem Sjedinjene Države ostaju globalni hegemon, ali nemaju sposobnost, spremnost i legitimitet da diktiraju u onoj mjeri koja je važila ranije.

Ova razlika u pogledu na svijet različito se manifestuje u različitim pravcima. Ništa se ne mijenja kada je riječ o Kini. U avgustu je to američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džejk Salivan, tokom jednog od njihovih rijetkih sastanaka, eksplicitno rekao kineskom predsjedniku Siju Đinpingu. Bajden i Haris su u potpunosti saglasni da se trebati angažovati u vezi sa Kinom gdje god je saradnja moguća, ali i da se treba aktivno takmičiti (u bliskoj koordinaciji sa saveznicima) u oblastima koje se odnose na nacionalnu bezbjednost. Ovdje će se sve razlike među njima najvjerovatnije odnositi samo na taktiku.

Na primjer, kao potpredsjednica, Haris je uložila značajne napore u jačanje američkih odnosa sa zemljama u indo-pacifičkom regionu. Četiri puta je putovala u Aziju i redovno se sastaje sa filipinskim predsjednikom Ferdinandom Markosom mlađim. Njena administracija će dati prednost jačanju saveza, a ne jednostranim mjerama (uključujući carine, kontrolu izvoza i sankcije), a ona sama će biti aktivnija od Bajdena kada je riječ o "zaokretu ka Aziji".

Rusko-ukrajinski rat je druga priča. Haris i Bajden su saglasni oko podrške Ukrajini, ali iz različitih razloga. Haris na sukob gleda iz pravne perspektive i ističe rusko kršenje suvereniteta Ukrajine, dok Bajden na to gleda kroz moralnu prizmu - kao na borbu između demokratije i autoritarizma. Tako fundamentalna razlika u ocjenama mogla bi da dovede do političkih razlika ako se okolnosti promijene. Haris može pristati na bilateralni prekid vatre, ali bi manje od Bajdena (čiji se lični odnos sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u najboljem slučaju može nazvati mlakim) bila sklona da od Ukrajine traži učešće u neželjenim pregovorima, posebno dok je ukrajinska teritorija i dalje okupirana.

U palestinsko-izraelskom pitanju uočavaju se najznačajnije spoljnopolitičke razlike između Bajdena i njegove potpredsjednice. Haris je osjetljivija na navodna izraelska kršenja međunarodnog prava (učinjena uz saučesništvo SAD) u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Generalno, ona palestinsku državnost podržava više od Bajdena, koji je nominalno za rješenje sa dvije države, ali nepotrebno povlađuje krajnje desničarskom izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu.

Haris će, vjerovatno, priznavati Izrael kao najvažnijeg regionalnog partnera SAD u oblasti bezbjednosti i garantovaće njegovu zaštitu, ali će izvršiti veći pritisak na vlast u toj zemlji zahtijevajući poštovanje principa vladavine zakona. Taj novi pristup "posebnim odnosima" oštro će se razlikovati od pristupa prethodnih administracija, ali će približiti politiku SAD politici većine američkih saveznika.

Kako se izbori približavaju, potencijal Kamale Haris da oblikuje globalnu politiku u narednih četiri do osam godina postaje sve vidljiviji. Haris je često saglasna s Bajdenom, ali njen jedinstven pogled na svijet znači drugačije liderstvo na međunarodnoj sceni.

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Ian Bremmer )