Nevidljivi radnici od kojih zavisi bogati zapad

Statistike o migraciji nam ne govore mnogo o ljudima koji napuštaju svoje zemlje i voljene kako bi radili loše plaćene i fizički zahtjevne poslove. Često ih čak i ne vidimo - jer žive negdje van domašaja pogleda u hostelima i provode dane radeći.

Nekoliko mjeseci tokom 2022. godine bila sam na tajnom zadatku i radila sa nekima od njih, kako bi izvještavala o šokantnim uslovima sa kojima se suočavaju državljani EU koji obavljaju najslabije plaćene poslove u zapadnoj Evropi - često nevidljivi.

Pet godina ranije, 2017. godine bila sam na tajnom zadatku u mojoj domovini, Češkoj Republici, i radila u nekim od najgore plaćenih sektora. Radila sam u bolničkom vešeraju, fabrici svinjetine, kao kasirka i u fabrici za sortiranje otpada. Taj moj projekat je pretočen u knjigu i u film.

Tokom 2017. godine primijetila sam da većina mojih kolega iz siromašnijih zemalja, poput Ukrajine ili Rumunije, koji su pronašli posao preko agencija za zapošljavanje, ima mnogo duže radno vrijeme od zaposlenih Čeha i da trpe mnogo lošije uslove, koje lokalni stanovnici ne bi tolerisali.

Odlučila sam da proširim projekat kako bih procijenila uslove za radnike iz Istočne Evrope u nekim od najniže plaćenih sektora u zapadnoj Evropi.

Evropska unija čini jedinstveno tržište rada koje omogućava lakšu radnu migraciju, ali nejednakosti između 27 zemalja stvaraju niz problema. Tokovi migracija unutar EU dramatično su porasli nakon što su se centralne i istočne zemlje pridružile bloku između 2004. i 2007. godine, stičući prava u okviru politike slobodnog kretanja EU, kao i nakon finansijske krize 2008. godine. Međutim, pravi pokretač migracije iz istoka na zapad je to što i dalje postoje velike razlike u platama, životnom standardu i prihodima. Moglo bi se reći da je Evropa i dalje podijeljena, ne gvozdenom zavjesom, već "zavesom plata".

Kao Čehinji, nije mi bilo teško da pronađem poslove za nekvalifikovane radnike: na njemačkoj farmi voća i povrća, kao sobarica u hotelu u Irskoj i u sektoru socijalne zaštite u Francuskoj. Provela sam nekoliko nedjelja tražeći posao u Velikoj Britaniji, ali je bregzit znatno otežao legalno zapošljavanje građana EU bez radne dozvole.

Poslovi koje sam radila bili su veoma različiti, ali je svima jedna stvar bila zajednička: da su na tim mjestima radili lokalni ljudi, teško bi mogli da sastave kraj s krajem, a zahtjevi poslodavaca u vezi sa njihovim radnim vremenom onemogućili bi im da vode bilo šta nalik normalnom porodičnom životu.

Spremnost da rade dugo radno vrijeme za relativno malo novca izgleda da podržava čitave sektore koji u raznim zemljama zavise od jeftine radne snage migranata.

Teorijski, u njemačkoj poljoprivredi ne možete raditi više od osam sati dnevno, pet dana nedjeljno. Međutim, njemački zakon o radu dozvoljava sezonskim radnicima da rade 10 sati dnevno. Čak se i ta fleksibilnost u zakonu često zloupotrebljava, a od migranata se traži da rade duže od onoga što zakon propisuje. Ti prekovremeni sati, naravno, nigdje nijesu registrovani.

Poslovi koje sam radila bili su veoma različiti, ali je svima jedna stvar bila zajednička: da su na tim mjestima radili lokalni ljudi, teško bi mogli da sastave kraj s krajem, a zahtjevi poslodavaca u vezi sa njihovim radnim vremenom onemogućili bi im da vode bilo šta nalik normalnom porodičnom životu.

Međutim, ništa od ovoga ne objašnjava psihologiju radnika koji ima ista radna i građanska prava kao i svaki drugi radnik sa pasošem EU i koji ostaje na radnom mjestu gdje ga pljačkaju, gdje je neispavan i često mu se uskraćuje zakonom propisana pauza.

Kako sam saznala razgovarajući sa svojim kolegama, suštinski paradoks - i velika prednost za poslodavce u sektorima koji najviše zavise od migrantske radne snage - jeste što ljudi koji napuste svoje porodice da bi radili u inostranstvu ne žele da rade manje sati. Ako su plaćeni po satu, žele da rade većinu vremena koje provedu u inostranstvu. Žele da nadoknade osjećaj da su napustili svoju djecu ili roditelje zarađujući što je više moguće i ograničavajući vrijeme koje bi mogli provesti u samo-destruktivnom razmišljanju. A često i uz konzumaciju alkohola.

Tako nagomilavaju radne sate, ali tijelo prije ili kasnije dostigne svoje granice, naročito kada su radni uslovi neljudski. Osjetila sam posljedice toga kada sam radila 14 sati dnevno, šest ili sedam dana u nedjelji. Sami broj radnih sati ostavlja premalo vremena za san.

Poslodavci koji plaćaju minimalnu platu, ili čak manje od toga, često imaju problem sa zadržavanjem radnika. Ali za svakog migrantskog radnika koji ode, tu je gomila drugih spremnih da dođu, sve dok i oni ne dostignu tačku iscrpljenosti. Pošto su lako zamjenljivi, postoji malo podsticaja da se poboljšaju radni uslovi ili stvori prijatnije radno okruženje.

Ipak, moje poljske kolege su se dobrovoljno vratile u mjesto koje su smatrali paklom, na njemačku farmu gdje su radili sedam dana nedjeljno, često 14 ili više sati.

Sada smatram da je odvojenost od porodica među najgorim aspektima radne migracije. Mnoge, ako ne većina, žena koje sa upoznala a koje su obavljale izuzetno teške poslove za malo novca došle su bez partnera ili djece. Obično je proces razdvajanja porodice počeo ranije, kada je njihov partner otišao iz, recimo Poljske, kako bi zaradio novac u Njemačkoj ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji.

Dugi periodi razdvojenosti često su rezultirali time da muškarac napusti porodicu. Žene se onda nađu u poziciji samohranih majki i ne mogu da izdržavaju svoju djecu. Stoga ih povjere rođacima, najčešće majkama ili sestrama, i odlaze da zarade novac u inostranstvu. Prvo se raspadne najuža porodica, a zatim i ostatak.

Mnoge od tih žena sa pritiskom posla i tugom zbog razdvojenosti od djece i porodice izlaze na kraj tako što se okrenu alkoholu. Usljed toga se i one same postepeno slome. Teški fizički rad i nezdravi stil života koji on povlači sa sobom vremenom se odrazi na zdravlje. Ironija je u tome što se migrantski radnici često vraćaju kući na liječenje, što plaćaju zdravstveni sistemi u Poljskoj ili Slovačkoj.

Mnoge moje kolege su sanjale da kupe kuću ili stan u svojoj domovini, da se obezbijede za starost i pomognu djeci. Međutim, neki od njih su zauvijek ostali u inostranstvu jer im je posao uništio život kod kuće. Onim danima kada ne rade, oni se opijaju.

Skrivenom kamerom sam snimila neke od onih koje sam upoznala, uključujući Sabinu i Evalinu, majku i kćerku iz Poljske, koje su 14 sati dnevno na nogama u njemačkoj farmi kako bi poslale novac i izdržavale porodicu. Tu je i Danka, u 60-im godinama, koja voli da pokazuje fotografije djece i unučadi - koji su svi u Poljskoj. Slovački par, Sara i Sebastijan, sa diplomama srednje škole i dobrim poznavanjem engleskog jezika, trpe užasne radne uslove u jednom irskom hotelu.

Menadžment hotela oslanjao se na agencijsku ponudu jeftine radne snage iz istočne Evrope. Činjenica da se hotel nalazi na udaljenoj lokaciji i izuzetno dugo radno vrijeme praktično ih onemogućavaju da aktivno traže bolje poslove.

Na farmi i u hotelu primijetila sam da je veliki dio pritiska za obavljanje posla internalizovan. Ako bih nešto radila polako, bila bih kritikovana, ne od strane šefa, već od kolege.

Bila sam fascinirana koliko ljudi želi da bude dobro u svom poslu, čak i ako od toga imaju malo koristi. Tokom komunizma smo imali Orden heroja socijalističkog rada, koji je dodjeljivan građanima koji su postizali izuzetne rezultate u industriji. Ponašanje današnjih migranata u EU podsjetilo me je na te dane.

Autorka je novinarka češkog portala Denik Alarm.

Tekst je preuzet iz "Gardijana"

Prevod: N. B.

( Saša Uhlova )