"Homer na putu za Smirnu" Miraša Martinovića: "Drumovi su sudbina pjesnika"

Putopisni ogled, premda takvo određenje ne postoji u teoriji književnih vrsta i načina, ipak mislim da najpreciznije označuje i diskurs i genre ovoga doista jedinstvena i očaravajućeg štiva s temom iz doba antike, punog ne tek esejistike nego i aforistike i životne mudrosti uopće.

“Na putu za Smirnu”, naslovna sintagma upućuje na putopis, što u osnovi i jest. Opisuje Homerov povratak iz rata nakon što je Ilij, nazivan i Troja, u 7. ili 8. stoljeću prije Krista, bilježi se, tada najbogatiji grad u Tesaliji, grčkoj pokrajini, opljačkan pa razoren, ni danas se pouzdano ne zna gdje je bio. To “u Tesaliji”, kako ćemo naći u nekim izvorima ili negdje drugdje na istočnoj egejskoj ili na jadranskoj obali a na području Ilirije, na što su upućivali istraživači šezdesetih i sedamdsetih godina prošloga stoljeća, ništa nje pouzdano, niti može biti. Ni vrijeme, ni mjesto. Ono što jest pouzdano, to je da postoji Ilijada, ep ili pjesma o Iliju, “koji se pripisuje” Homeru. No, ni ime Homer i nije tek ime, nego ima elegično značenje “pjevanja tužnih pjesama”, ali većina imena tako i nastaje, od onoga što označavaju. Posve pouzdano je da imamo Ilij ili Troju razorenu ratom, ali nanovo sazidanu riječima, trajnu i nerazorivu. Miraš Martinović nastavlja suvremeno tkanje te pradavne pjesme, če i tka svoje viđenje i o pjesniku i pjesmi. Izvrstan i ni s kojim drugim štivom usporediv zapis Homerovih misaonih putanja i izmišljenih lutanja nakon rata, napisan je u ich formi. Evo početka, otisnuta na korici tvrdog uveza s omotom na kojemu je otisak slike: Homer i njegov vodič (Diomed) Williama Adolfea Bouguereaua, francuskog svojevremeno slavnog slikara antičkih motiva (1825-1905):

Bio sam hirurg u trojanskom ratu. Svjedok događaja koje sam opjevao. Rođen u Smirni. Medicinu završio u Efesu. (,..) U ratu sam izgubio oči. Malo prije završetka. Sada lutam drumovima Grčke. Razmišljam o Aresu, bogu rata, koji je pomeo mnogo života, slažući u heksametre junake, njihova djela i nedjela. Svaki rat, ma koliko se poštovali ratni zakoni, nosi nedjela. (...)

Vjeran svojemu prepoznatljivu stilu kratkih rečenica, autor sastavlja djelo lišeno predugih naracija i gotovo posve bez ikakve deskripcije. Esejistički i pjesnički putopis, naime, ima čak 54 poglavlja, ni jedno dulje od jedne do najviše četiri stranice, ukupno njih 215 srednjega opsega, tako da je, esteteski gledano, uistinu posebno i posebno vrijedno, upravo po svojoj jedinstvenosti kratkih i u brzom ritmu složenih rečenica, u svojoj neponovljivosti.

Gledamo li ovo djelo pod etičkim povećalom, nalazimo na brojna mjesta gdje se osuđuje rat, “rat je besmislen”, ponavlja se u različitom kontekstu. Ističe se osuda ratne pljačke, motiva rata, prijetvornost ratnih vođa, a naglašava istinoljubivost, ljudskost, povjerenje, osobito u odnosu slijepca Homera i njegova vodiča Diomeda koji nabavlja tadašnji egipatski papirus i bilježi heksametre, stihove sa “šest stopa” koje Homer izgovara, dosljedno tadašnjoj metričkoj ustaljenosti.

Gnoseološki gledano, iz ove knjige stječemo brojne spoznaje koje ni povijest ni historija ne bilježe, a Miraš Martinović, izvanredan poznavalac i antičke i crnogorske nacionalne davnine, nalazi da Helena nikada nije bila oteta niti je bila u Troji, nego je podmetnuta neka druga ljepotica, da se stvori ozračje mržnje i osvete, a da je stvarni razlog ratu Agamenonov i Menelajev poriv za pljačkom i bogaćenjem. Diviti se tomu koliko znalački i lako autor barata brojnim imenima i zbivanjima. U ovoj knjizi, Homer i Odisej tri puta se susreću. Uzročnik pada Troje, znameniti junak, tvorac famoznoga Trojanskoga konja, prolupao je, kaje se, ludi... Tko je napisao Odiseju; Homer ili Deomed, pjesnikov vodič i pisar, osjetivši potrebu ovjekovječiti vlastite heksametre, ili netko treći?

Akribijski promatrano, vještinu pisanja u grčkoj antici diktira duljina metra te popuniti zadani okvir vlastitim riječima mogući je izazov svakom zapisivaču.

Suvremena recepcija starogrčkog epa jedva je moguća, upravo zbog naracije u heksametrima, no prihvat Miraševe knjige lagan je i lako savladiv ne tek intelektualcu, nego i svakom drugom čitaču. Osobno, i duhovno i duševno na dobitku sam nakon fascinantne knjige u kojoj je posebna pripovijest Homerova rodna Smirna. Taj grad i povratak u djetinjstvo i mladost cilj je njegova puta, no kada stigne tamo, ne ostaje dugo, nego bježi od borbe za vlast, od sukobljenih strana i stranaka, od pomahnitale želje za podčinjavanjem... Prepoznajemo današnjicu. Homer i vodič Diomed odlaze odatle, ponovno na grčke drumove, bez zadana pravca i jasna cilja. “Drumovi su sudbina pjesnika”, piše tako već u promičbenoj najavi ove nezaboravne, vrhunski sročene povijesne pripovijesti.

Vrlo valjan pogovor “Trojanski rat matrica je svih ratova” piše Anka Vučinić - Gujić.

Tko će, osim Crnogoraca čiju književnost bogati doista jedinstvenim sadržajima i načinima, dodijeliti ovom odličniku vrhunsko državno odličje? Grci, čiju slavnu prekristovsku prošlost stvaralački obnavlja ili Albanci, koje je zadužio s dva odlična romana o Teuti, ilirskoj kraljici koja je kraljevala u današnjemu Risnu, bokokotorskom gradiću s neusporedivo više bivše nego sadašnje prepoznatljivosti?

( Stijepo Mijović Kočan )