Sorokin: I pored AI, mora postojati izrazito autorski glas
Sorokin je jedan od najpopularnijih i najpriznatijih savremenih ruskih pisaca. Njegove priče su provokativne, nadrealne, apsurdne, groteskne i transgresivne, često prikazuju scene koje su tabu, koje su uznemirujuće, zastrašujuće i neprijatne za čitanje, ali i urnebesne i uvijek stilski briljantne
"Ovo je za mene interesantan projekat, pun neočekivanih stvari. Posebno ako se ima u vidu da pisci ne pišu samo zbog novca, već i da bi širili granice kulture. Ovdje je važna neočekivanost i nemogućnost predviđanja. Ja sam ovoj izložbi urađenoj uz pomoć vještačke inteligencije dodao svoje rukom rađene grafičke radove da bi i ovdje postojao neki izrazito autorski glas", rekao je sinoć u obraćanju podgoričkoj publici na otvaranju izložbe “Plavo salo/Dan opričnika - cancelrussianculture” ruski pisac i umjetnik Vladimir Sorokin.
Sorokin je jedan od najpopularnijih i najpriznatijih savremenih ruskih pisaca. Njegove priče su provokativne, nadrealne, apsurdne, groteskne i transgresivne, često prikazuju scene koje su tabu, koje su uznemirujuće, zastrašujuće i neprijatne za čitanje, ali i urnebesne i uvijek stilski briljantne.
Mnoge od njih smještene su u alternativne ili futurističke hiperbolizovane verzije Rusije, i spajaju elemente naučne fantastike, satire i društvenih komentara. Sada živi u Berlinu, a mnoge njegove knjige su ili ograničene za distribuciju ili su potpuno zabranjene u Rusiji, poput njegovog najnovijeg romana “Nasljeđe”. Tokom godina, čak i prije rata između Rusije i Ukrajine, mnoge njegove knjige su takođe izazvale žestoku pometnju među kritičarima i negodovanje među konzervativcima i provladinim aktivistima.
Sorokin nije samo pisac, već i slikar. Umjetničku karijeru započeo je 1970-ih među moskovskim konceptualistima i radio kao ilustrator knjiga, ali se, nakon mnogo godina fokusiranja na književnost, vratio vizuelnoj umjetnosti 2013.
U tekstu povodom Sorokinove izložbe, koja je u Podgoricu u Umjetnički paviljon ULUCG-a stigla nakon Berlina, Londona i Njujorka, istoričar umjetnosti Petar Ćuković je zapisao:
Imajući u vidu da su radovi za izložbu u Podgorici nastali uz aktivno učešće AI, dakle vještačke inteligencije, a postavljajući pitanje do koje mjere AI može da „konkuriše“ njenom humanoidnom tvorcu, prisjetio sam se dviju stvari: jedna je povezana sa vizuelnom umjetnošću, sa Kjubrikovim legendarnim filmom „Odiseja 2001 u svemiru“, i znamenitom sekvencom u kojoj se kompjuter Hall 9000, kojemu je povjereno upravljanje letom prema Jupiteru, opire isključivanju njegovih hardverskih elemenata, koji mu omogućuju funkcije upravljanja i kontrole leta i izgovara, između ostalog riječi: „I feel…“, dakle „osjećam“. E, to „osjećam“ napominjalo je da mašina poprima svojstva za koja se mislilo da ekskluzivno pripadaju samo čovjeku. Drugo podsjećanje tiče se šahovskog revanš meča između tadašnjeg svjetskog šampiona Garija Kasparova i IBM-ovog super-kompjutera „Deep Blue“. Premda je Gari Kasparov u Philadelphia-i 1996. dobio meč rezultatom 4-2, u revanš-meču u New Yorku 1997. unaprijeđena varijanta kompjutera “Deep Blue“, sposobnog da računa 200 miliona poteza u sekundi, pobijedio je svjetskog šampiona rezultatom 3,5 – 2,5!
I jedan i drugi slučaj ostavljaju otvorenim pitanje o granicama vještačke inteligencije! I, ako navedeni slučaj istorijskog šahovskog (drugog, revanš) meča upućuje na preimućstvo mašine, zasnovano na zastrašujućim mogućnostima računanja – 200 miliona poteza u sekundi, slučaj kompjutera Hala navodi na razmišljanje o varijacijama prostiranja „osjećanja“ mašine, uključujući i potencijalno katastrofičke ishode, premda ova „katastrofičnost“ konstantno lebdi već odavno, a posebno sada u kontekstu aktuelnih svjetskih konflikta (Ukrajina, Gaza) kao i nekih potencijalnih (Daleki Istok) u rukama živih ljudskih stvorova koji ih podstiču, i njima upravljaju…
A, nedavno, najpoznatiji savremeni ruski pisac Vladimir Sorokin, na sugestiju čuvenog galeriste i polittehnologa Marata Geljmana realizuje niz likovnih radova, prvi put predstavljenih na izložbi u galeriji Guelman und Unbekant u Berlinu, White Box u Njujorku i u Galeriji savremene umjetnosti u Kišinjevu (Moldavija).
Radovi predstavljeni na ovim izložbama, kao i na ovoj u Umjetničkom paviljonu u Podgorici nijesu, prema riječima samog Sorokina, direktne ilustracije knjiga. Ideja svakog rada rađa se u Sorokinovoj glavi, on prikazuje sve detalje, sve do stila slikarstva. Ekipa prompt-inženjera pretvara njegovu ideju u sliku, koja se potom popravlja i koriguje. Eksperimentiše se tehnikama, vizuelnim efektima, uvođenjem likovnih detalja, sve dok se ne dobije rezultat koji u potpunosti zadovoljava Sorokina i ne bude izraz njegovog autorskog viđenja. Pri tome, on ulazi u dijalog sa inženjerima, i oni su sve vrijeme u kontaktu.
U svakom slučaju, ovdje se ipak radi o „prevođenju“ (nekog) teksta u sliku. Što nas, dakako, vraća na staro načelo iz vremena renesanse Ut pictura poesis, odnosno, prije bi se, u ovom slučaju, moglo reći obrnuto: Ut poesia pictura!
Osim ovoga drevnog načela, trebalo bi se, dakako, prisjetiti i činjenice da je Sorokin, u vrijeme pripadanja tzv. moskovskom konceptualizmu, zarađivao za život baveći se i ilistrovanjem knjiga, kao što su to činili i neki drugi pripadnici ovog umjetničkog kruga, poput Ilje Kabakova, primjerice.
Najzad, u jednom od svojih intervjua, koji se može vidjeti na You-Tube-u, Sorokin govori i o važnosti vizualizacije tokom pisanja nekog literarnoga djela, a sada se, na ovim izložbama, uključujući i podgoričku u Paviljonu ULUCG, vizuelizacija prepušta AI, vještačkoj inteligenciji u nekom obrnutom procesu…
Na moguće pitanje zašto je Sorokin odabrao upravo roman „Plavo salo“, kao „istoriografsku metafikciju“, kako ga vidi Linda Hačion (Hatcheon), koju citira Natalia Seim, sa Lunds Univerziteta, možda odgovore treba potražiti i u činjenici da je ovaj roman sam po sebi veoma živopisan, slikovit, da čitaocu daje mnogo mogućnosti da imaginira piščevu naraciju, koja ima dva paralelna toka: jedan tok govori o „sovjetskoj realnosti“, a drugi o neo-proizvodima klonova velikih ruskih pisaca: Tolstoja 4, Čehova 3, Nabokova 7, Pasternaka 1, Dostojevskog 2, Platonova 3, Ahmatove 2 (brojevi označavaju broj pokušaja genetičara da naprave odgovarajućeg klona), neophodnih za produkciju neke tvari, izvora vječne energije, koja se izrađuje i nakuplja u njihovim tijelima u vidu „potkožnih taloga“ u procesu stvaranja „skriptora“, kako ih nazivaju intelektualci budućnosti. U toj tvari „entropija je postojana i ne zavisi od promjene temperature okolne sredine.“
Vrijedi ovdje citirati Borisa Grojsa, filozofa, književnog i likovnog kritičara, vjerovatno ponajboljeg poznavaoca posebno (iako ne samo) sovjetske i ruske kulture i umjetnosti, te dosljednog kritičara političke prakse i svakodnevnog života u Rusiji , posebno od sovjetskih vremena do danas. Grojs, najprije, osporava česte prigovore o „nehumanosti“, ili o „posthumanosti“ vještačke inteligencije, koji se često srijeću u savremenim medijima, naglašavajući činjenicu da AI funkcioniše tako što mu čovjek podastire odgovarajuće činjenice, na osnovu kojih donosi i odgovarajuća rješenja, uzimajući u obzir istorijski pohranjene informacije – „nagomilanu masu tekstova ili slika“ – koje je upravo čovjek proizveo – „sa kojima AI operiše“.
„Govoreći o vještačkoj inteligenciji, savremeni mediji često koriste pridjeve kao što su nehumani ili posthumani. Međutim, nema ništa nehumano u proizvodnji tekstova ili slika uz pomoć vještačke inteligencije. Umjetnik formuliše zahtjev, vještačka inteligencija realizuje ovaj zahtjev koristeći skladište već postojećih – ljudskih proizvedenih – slika kojima ima pristup. Kao proizvođač teksta ili slike AI je definisan stepenom njegove obuke, sofisticiranošću njegove tehnologije ali i – možda na prvom mjestu – istorijski nagomilanom masom tekstova i slika sa kojima AI operiše. Kako istorija ide dalje ova masa tekstova i slika se mijenja – neke slike se dodaju, neke se izgube. Dakle, ako, kao umjetnik, napišem prompt i AI proizvodi sliku podstaknutu ovim upitom, odmah mogu da vidim kako se moj upit razumije i tumači na ovom nivou određenog istorijskog trenutka – ne pojedinca ili grupe, već čitave civilizacije u kojoj živim. AI nije ništa drugo nego nešto kao otjelotvoreni zeitgeist. I podstičući ovu zeitgeist mašinu, postajem sposoban da analiziram i dijagnostikujem trenutak istorije kojoj sam savremenik.“
Od početka romana Sorokin „udara“ u dva temelja tradicionalnog rusko-sovjetsko-ruskog društva i kulture. Najprije u jezik, „veliki“ ruski jezik, na kojem su napisana velika djela novije ruske literature, od 19. vijeka nadalje, tako što u njegovo tijelo „ubacuje“ tuđice, ovoga puta kineske riječi i izraze, koji, osim što „povređuju“ suvereno polje ruskog jezika, čitaocu otežavaju kontinuum čitanja, primoravajući ga da objašnjenja izraza potraže na kraju knjige. Uz to, Sorokin, sa druge strane, kao da se poigrava sa mogućnošću da bi upravo kineski jezik u našoj civilizaciji mogao da zadobije i status lingua franca, posebno imajući u vidu očitu ekspanziju i dominaciju ne samo kineske ekonomije, već i kulture uopšte, naročito one koja se iskazuje u upotrebi digitalnih, virtuelnih vještina. Drugi „udar“ na jezik predstavlja „ukidanje“ njegove moći, u procesu koji podrazumijeva kloniranje onih pisaca koji su ruski jezik i proslavili, te činjenjem da ovi klonovi, tokom procesa pisanja ne proizvode riječi, već plavo salo, koje se odlaže ispod njihove kože, čineći ih nekom vrstom monstruma.
Novi „udar“ je udar na tradicionalnu seksualnost, koja podrazumijeva odnos muškarca i žene. Roman i započinje razmjenom pisama dvojice muškaraca, „golubih“ (u jednini: goluboy), kako se u žargonu, u ruskom javnom prostoru imenuju oni koji praktikuju seksualni odnos sa istim polom.
Najzad, iako je o estetici, za sada, jezika i metoda AI rano da se govori, evo jedne, prije svega zdravorazumske kratke analize jednoga rada izlaganog na naprijed pomenutim izložbama:
Pored jedne poljane ispunjene velikom količinom odloženih gomilica plavog sala sjedi figura Lava Tolstoja. AI, očevidno „prevodi u sliku“ Jasnu Poljanu , mjesto u kojem je živio i pisao veliki pisac, a broj gomilica „plavog sala“ mogao bi da napominje obimnost književne produkcije pisca: samo naracija romana „Rata i mira“ proteže se na nekih 1550 stranica teksta… Dakle, informacijama koje mu se serviraju AI, za sada, barata bez samogenerisanih finesa - na jedan pragmatičan i, moglo bi se reći očekivani način!
( Nina Vujačić )