Prva nemoć

Ako ste kojim slučajem posljednjih godina polagali tečaj pružanja prve pomoći, velika je šansa da ste voditelje tečaja čuli kako kukaju da je Hrvatska pri dnu Europe kad je u pitanju uspješno pružanje prve pomoći među "običnim" građanima. Manje od deset posto hrvatskih građana i građanki zna adekvatno pružiti prvu pomoć, a svakih sat vremena jedna osoba u zemlji umre od srčanog zastoja. Pravilna i hitna reanimacija naročito je važna kod srčanog zastoja – ako zastoj traje dulje od pet minuta, vjerojatno je oštećenje mozga, a smrt ako zastoj traje duže od osam minuta.

U Europi se stope preživljavanja nakon izvanbolničkog srčanog zastoja izuzetno razlikuju među regijama. U analizi koju je 2021. godine objavio Lancet Regional Health kao važan faktor uspješnog reanimiranja i veće stope preživljavanja navodi se brzo reagiranje "amaterskih" hitnih službi – vatrogasaca, policajaca, građana. Hrvatska među analiziranim zemljama spada u manjinsku kategoriju onih koje nemaju razvijen sustav first responders (FR), a u toj su kategoriji i Srbiji i Bosna i Hercegovina. To su zemlje u kojima su stope preživljavanja nakon izvanbolničkog srčanog zastoja znatno niže.

Svakih par godina i u domaćim mejnstrim medijima zahukta se kuknjava o tome kako su hrvatski građani nepripremljeni za pružanje prve pomoći, obično kad se radi prilog o aktivnostima Hrvatskog Crvenog križa ili o inicijativama poput udruge Studentska ekipa prve pomoći, koja se zalagala za uvođenje prve pomoći u nastavu u školama. U tim se člancima kao primjer bolje prakse najčešće spominju skandinavske zemlje, koje su pri vrhu Europe u kategoriji civilnog pružanja prve pomoći zato što su uvele obvezne programe za educiranje građana o usvajanju osnovnih tehnika pružanja prve pomoći.

Postotak smrti od izvanbolničkih srčanih zastoja znatno se smanjio u skandinavskim zemljama, pa ih je naravno validno i važno spomenuti, ali zanimljivo je da domaći mediji uglavnom izbjegavaju spomenuti da je educiranje o pružanju prve pomoći bilo obvezno i u jednoj nama punog bližoj zemlji – Jugoslaviji. Od 1975. godine u Jugoslaviji je pokrenuto osposobljavanje za pružanje prve pomoći koje se provodilo prema posebnim nastavnim planovima i programima, počevši od petog razreda osnovne škole pa do najvišeg stupnja obrazovanja. U osnovnim školama provodilo se od petog do osmog razreda kroz predmet koji se zvao Prva pomoć i zaštita. Kroz taj su predmet đaci stjecali znanja i vještine iz pojedinačne i kolektivne zaštite, pripremali se za preventivno djelovanje i snalaženje u različitim situacijama – od požara i poplava do previjanja ranjenih u automobilskim nesrećama, reanimiranja kod srčanih zastoja itd.

U sklopu predmeta organizirala su se i natjecanja i izleti, kampiranja u prirodi. Pa tako na stranici Osnovne škole Fran Krsto Frankopan na Krku u crticama iz povijesti škole stoji: "Nije bilo zanemareno i ono što učenici svih generacija najviše vole a to su logorovanja i izleti. U sklopu predmeta Prva pomoć i zaštita organizirano je logorovanje za sve učenike sedmih razreda svih otočkih škola u školi Milohnići."

U srednjim školama o pružanju prve pomoći učilo se u sklopu predmeta Obrana i zaštita, a na višim školama i fakultetima kroz predmet Općenarodna obrana i društvena samozaštita SFRJ. Tih se predmeta domaći mediji, doduše, povremeno znaju sjetiti, ali ne kako bi zazivali sustavnu edukaciju građana o prvoj pomoći, nego da uglavnom posprdno prezentiraju "nadrealne pojave iz pozicije suvremene pedagogije". Tako nas redom selektivno podsjećaju kako se nekad u školama učilo sastavljati pušku, pripremiti eksploziv, kako su djeca skandirala "JNA, JNA, JNA", pa mlađa čitateljica ima da se čudi kako iz škola svakoga dana nisu izlazile horde ranjenika i serijskih ubojica.

Početkom 1990-ih pružanje prve pomoći izbačeno je iz svih školskih kurikuluma i do dana današnjeg nije ozbiljno razmatrano da se u škole vrati. Povremeno su se iz civilnog društva javljale inicijative koje zagovaraju vraćanje takvog sadržaja, ali nijedna politička stranka nije prepoznala i gurala ovu temu kao važan dio svog javnozdravstvenog programa. Na spomen prve pomoći asocijativno i političko vizionarski danas ostajemo na razini djelovanja Hrvatskog Crvenog križa, kojemu je posljednjih tridesetak godina prepušteno da provodi tečajeve prve pomoći kod građana za koje je obvezna, poput onih koji polažu ispit u autoškoli, ili da ih organizira za one koji su za takvo nešto zainteresirani i motivirani iz drugih (profesionalnih) razloga i stručnog usavršavanja. Tečajevi naravno nisu besplatni, a samim time ni dostupni svim građanima. Povremeno se prigodno organiziraju besplatne radionice, ali uglavnom se radi o skraćenoj varijanti tečaja i svega nekoliko sati edukacije. U sklopu edukativnih programa Hrvatski Crveni križ objavio je i mobilnu aplikaciju Prva pomoć koju svi zainteresirani mogu koristiti kao podsjetnik na naučena znanja, ali sve to nije ni približno dovoljno kako bi se konstatiralo da je educiranje o pružanju prve pomoći u zemlji nadišlo voluntarističku razinu.

U Srbiji je prije deset godina, nakon velikih poplava, Ministarstvo obrane povelo razgovor o vraćanju predmeta Obrana i zaštita u srednje škole, a osnova za tu inicijativu proizašla je iz Zakona o izvanrednim situacijama koji nalaže osposobljavanje stanovništva za preventivnu zaštitu i spašavanje. S provedbom je po putu negdje ipak zapelo, pa ni u Srbiji još uvijek nema pomaka u širem obrazovanju građana u pružanju prve pomoći, kako u učenju kod mlađih, tako i u ponavljanju gradiva kod starijih. Predmet bi se u školama mogao i morao koncipirati drugačije nego što je u prošlom stoljeću izvođen, ali teško je sporiti da je potreban ili da nam u obrazovnom sustavu ne bi dobro došao. Sjetimo li se samo nedavnih potresa u Hrvatskoj, pa čestih velikih poplava i požara, pa stalnog osjećaja (pred)ratnog stanja, pa činjenice da su srčani udari u porastu među mlađim odraslim osobama diljem svijeta – razloga za kvalitetno narodno obrazovanje o prvoj pomoći i zaštiti nipošto nam ne nedostaje.

(portalnovosti.com)

( Ivana Perić )