Zašto je antički Rim i dalje važan

Prošle godine je na društvenim mrežama jedno vrijeme popularan bio video u kome su žene muškarcima postavljale pitanje koliko često razmišljaju o Rimskom carstvu. Ispalo je da je preovlađujući odgovor glasio „prilično“: mnogi od anketiranih muškaraca tvrdili su da im drevna imperija na pamet pada svake sedmice, ili čak svakog dana.

To nije iznenadilo Majka Dankana, domaćina popularnog podkasta Istorija Rima, a vjerovatno ni Toma Holanda (britanskog istoričara, prim.), koji je na tu temu napisao brojne bestselere. Tu modernu fascinaciju svakako razumije i Meri Bird. Njeno proučavanje antičkog Rima - u kombinaciji s nepretencioznim stilom i asertivnom harizmom - pretvorilo ju je, riječima jednog posmatrača, u „nacionalnu instituciju i bez konkurencije najslavnijeg svjetskog stručnjaka za antičku istoriju“.

Zašto je antički Rim toliko privlačan modernoj publici? Kako što Bird objašnjava, Rimska republika postavila je temelje zapadne politike i kulture. Osim toga, istorija Rima je toliko mnogoznačna da njeni elementi mogu biti rastavljeni, preuređeni i interpretirani tako da se prilagode svakom narativu ili vjerovanju.

Rim je bio ključna inspiracija za modernu liberalnu demokratiju. Misli i djela američkih „očeva osnivača“ bili su natopljeni rimskim idealima, a Sjedinjene Države predstavljane su kao novi barjaktar republikanske slobode. Ali na svoj osoben način su i italijanski fašisti - ne na posljednjem mjestu sam Musolini - pokušavali da se predstave kao punopravni nasljednici Rimskog carstva.

Rim je takođe i priča o demokratskoj republici koja prerasta u autokratiju onda kad podlegne kolektivnoj frustraciji, političke norme bivaju pogažene, i javi se široko rasprostranjena želja za liderom koji će vladati čvrstom rukom. Kritičari Donalda Trampa znaju da ga uporede s Julijem Cezarom, ukazujući na njegovu demagogiju, neutoljivu želju za sticanjem moći, te spremnost na kršenje pravila i normi. Ali slična poređenja često prave i njegove pristalice na krajnjoj desnici, u nastojanju da ga prikažu kao nekakvog velikog imperijalnog osvajača.

Trampove pristalice takođe (pogrešno) vjeruju da je imigracija ta koja je srušila Rimsko carstvo. Šire posmatrano, pristalice krajnje desnice pokušavaju da sugerišu kako je antički Rim postavio temelje „bjelačke kulture“. Ovo pomaže da se objasni viđenje Den-ela Padilja Peralte, profesora antičke istorije s Univerziteta Prinston, da je oblast kojom se bavi neodvojiva od svjetonazora bijelog imperijalizma.

Bird u svojoj knjizi SPQR: Istorija starog Rima iz 2016. (objavljenoj i u Srbiji, prim.) ovu mitologiju bjelaštva dovodi u pitanje, ukazujući na to da je priča o Rimskom carstvu, po prirodi stvari etnički raznolikom, zapravo „istorija ljudi s različitom bojom kože“. Štaviše, njena knjiga se završava odlukom imperatora Karakale da državljanstvo dodeli svim podanicima carstva. Stara rimska aristokratija ostala je bez dotadašnjih privilegija jer dotad nije željela da ih dijeli s drugima.

Slično tome, povijest o Rimu postala je uzor i onima koji sanjaju o obnovi patrijarhalnog poretka. Rim je možda imao svoje heroine, ali one su tipično bile majke ili supruge imperatora. U krajnjoj liniji, Rim je suštinski bio pretorijansko društvo koje je visoko vrednovalo hrabrost, čast i muževnost, iliti virtus. Ali u isto je vrijeme i konsenzualni homoseksualni seks bio legalan, te se na Rim može gledati i kao na rano izvorište legitimacije gej prava.

Za Izraelce, pak, Rim predstavlja nešto sasvim drugo: narativ Rimskog carstva podsjeća ih na iskustvo egzila, dok u isto vrijeme u fokus dovodi i potencijalno katastrofalne posljedice nesposobnosti da se razmišlja u realnim okvirima. Uzmimo primjer bune - posljednje eskalacije u jevrejsko-rimskim ratovima - koju je protiv Rimskog carstva 132. godine n.e. podigao Simon bar Kohba, a koja je dovela do katastrofalnog poraza i potpunog uništenja jevrejskog života u Judeji, čije je ime imperator Hadrijan potom promijenio u Palestina.

Pa ipak, kao što je nekadašnji šef izraelske vojne obavještajne službe Jehošafat Harkabi napisao u svojoj izuzetnoj knjizi The Bar Kokhba Syndrome: Risk and Realism in International Relations, Bar Kohbin „neodgovorni čin kolektivnog samoubistva nacije“ u Jevreje je usadio „divljenje pobunjeničkom duhu i heroizmu, nezavisno od snošenja odgovornosti za njihove posljedice“. David Ben-Gurion, osnivač modernog Izraela, imao je, na sreću, drugačiji mentalni sklop: njegov rezon bio je da se s nekom supersilom nikad ne treba inatiti, ili pak ulaziti u rat s njom, ako na svojoj strani nemate neku drugu supersilu. Avaj, danas su jevrejski mesijanski nastrojeni ziloti na palestinskim teritorijama (iznova preimenovanim u Judeju i Samariju) riješeni da ponove Bar Kohbinu samoubilačku ludost.

Rim se često priziva i kad se opisuje američka hegemonija. Pax Romana - neka vrsta „zlatnog doba“ relativnog mira i prosperiteta utemeljenih na dominaciji jedne moćne imperije - poslužio je kao model za Pax Americana, period koji je nastupio po završetku Drugog svjetskog rata. I kao što su napori uloženi u uspostavljanje „opšteg mira“ između grčkih gradova-država poslije Peloponeskog rata na kraju obezbijedili etički osnov za preuzimanje kontrole od strane Rima, stalni ratovi u Evropi na kraju su natjerali SAD da se postave kao spoljni garant bezbjednosti i reda. Kao da je mir često nekompatibilan s punom političkom slobodom.

Ali sada djeluje kao da je Pax Americana na zalasku - i taj trend podstiče brojne spekulacije o onome što se vidi kao neminovni „pad“ američke „imperije“. Temelji takvom spekulativnom viđenju postavljeni su još u 18. vijeku, kada su ljudi poput Edvarda Gibona i Monteskjea pisali o sudbini koja je snašla Rimsko carstvo. Pa ipak, SAD imaju još mnogo toga da nauče da bi i same izbjegle opadanje i slom.

Možda najvažnija lekcija sastoji se u tome da je čak i hegemonskim silama potreban nekakav osjećaj za mjeru. Rim je patio od onoga što je Gibon opisao kao „prirodni i neizbježni efekat neumjerene veličine“. Na sličan način je i Amerika prepoznatljiva po tome da joj nedostaje prikladne poniznosti, što je posebno bilo uočljivo u godinama nakon završetka Hladnog rata, kada nije bilo nikog da njen hegemonski položaj dovede u pitanje. Stoga bi trebalo da se pobrine da je vlastiti hibris ne dovede do pada.

Mada istorijska poređenja mogu da pomognu našem razumijevanju sadašnjosti i budućnosti, ona nam ne nude nikakve garancije. Čak ni na takozvanu Tukididovu klopku - navodno neizbježni sudar etabliranog hegemona (poput SAD) i sile u usponu (poput Kine) - ne bi trebalo gledati kao na nekakav gvozdeni zakon istorije, ako ni zbog čega drugog a ono zbog nezamislivo visoke cijene koji bi takav sukob u današnje vrijeme imao.

Ovo nas dovodi do ključne razlike između Zapada danas i Rima na svom vrhuncu: dok su Rimljani očekivali da budućnost bude ponavljanje njihove slavne prošlosti, za zapadnjački pogled na svijet od ere prosvjetiteljstva naovamo od fundamentalnog značaja su vjera u napredak i obnovu. Nadahnuti tom vjerom, dalje smo u stanju da primjenjujemo istorijske lekcije i nadamo se tome da ćemo izbjeći najgore greške naših predaka.

Autor je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo; bio je ministar inostranih poslova Izraela

(Project Syndicate, 2024; prevod: radar.rs)

( Shlomo Ben-Ami )