Put prema najvećem nivou samospoznaje

“Tako je govorio Zaratustra” je djelo uticajnog njemačkog filozofa Fridriha Ničea (preveo Milan Ćurčin), u kojem imamo narativni okvir - priču svojevrsnog šamana koji silazi sa svoje planine među ljude da nešto nauči od njih, odnosno da on nauči ljude mudrosti ispravnog življenja i pripremi ih za put prema natčovjeku, biću koje je intelektualno nadmašilo običnog čovjeka. Smatra se da je knjiga “Tako je govorio Zaratustra” najintrigantnije, najzagonetnije, ako ne i najintimnije filozofsko djelo ovog filozofa, pjesnika i klasičnog filologa, te samim tim zauzima središnje mjesto u njegovom sveukupnom stvaralačkom opusu. Po svojoj suštini ono je najličnije i najznačajnije djelo kojeg odlikuje originalni Ničeov stvaralački pečat. Izraz njegove filozofske misli u ovoj knjizi je jak i ubjedljiv, a prije svega dobronamjeran.

Knjiga “Tako je govorio Zaratustra” je jedno od najčitanijih, ali i najviše osporavanih djela u XX vijeku. I danas se, skoro vijek i po nakon njenog objavljivanja, među filozofima, i ne samo među njima, često vode rasprave o ovoj knjizi, pogotovo oko nekih njenih poglavlja u kojima su zabilježene rečenice poput onih kojima se Zaratustra jednom prilikom obratio skupu: “Sva bića dosad stvorila su nešto više od sebe: a vi zar hoćete da budete osjeka te velike plime, rađe još da se ponovo vratite k životinji nego da prevladate čovjeka? Šta je majmun za čovjeka? Stvor za podsmjeh ili bolan stid. Vi ste prešli put od crva k čovjeku, ali je u vama mnogo još ostalo od crva. Nekada ste bili majmuni, a čovjek je još i sada više majmun nego ikoji majmun”.

U ovoj knjizi Fridrih Niče podrobno piše o radu Zaratustre, a njegovi su govori i dan danas predmet proučavanja na katedrama mnogih svjetskih univerziteta. Autor kaže da je Zaratustra najčešće govorio ljudima o smislu života na zemlji, pogotovo o svrhi života ljudskog roda, o onome šta bi trebalo da bude primarni cilj čovjekovog i rada i postojanja. Pritom ih je često prekoravao, kritikovao, ponekad i vrlo surovim riječima opominjao. Upozoravao je narod na opasnost njihovog skretanja s “pravog” puta, a pravim putem je smatrao isključivo onaj put koji vodi prema natčovjeku. Zato je govorio da je ljudski rod iznevjerio sebe, svoj prirodni tok razvoja i rasta, jer je odlutao na stranputicu, opasnu i strmu, koja ga vodi prapočetku i ništavilu. Svojim govorima htio je da doprinese napretku čovjeka kao bića koje treba da se uzdigne iznad svakodnevice, iznad čovjeka kakvoga je on zatekao. Jednom je rekao da je pretovaren znanjem kao pčela koja je nakupila puno meda. Da ne zna šta bi radio s njim ako ga ne bi podario ljudima kojima je neophodno. Volio je ljude, mada se često ljutio na sav ljudski rod, jer ga je doživljavao nesavršenim, i što je još gore - nemarnim za vlastiti napredak, za put prema savršenom biću, natčovjeku.

Istorijski Zaratustra čije ime je Niče odabrao, bio je iranski vjerski reformator koji je osporio načela tadašnje drevne iranske religije. Godina njegovog rođenja nije poznata, čak ni vijek u kojem je živio. Najčešće se pominju 1500. i 1200. godina stare ere, ali se po nekim istorijskim podacima smatra da je Zaratustra živio negdje u VI vijeku prije Hrista. Podaci o njegovom životu su vrlo oskudni tako da su izučavaci drevnih vremena u nekim momentima ozbiljno sumnjali čak i u istorijsko postojanje Zaratustre. Ipak, u mnogim pisanim izvorima stoji da je ovaj persijski mudrac, utemeljitelj mazdaizma, odnosno, zoroastrizma, zaista postojao i svojom novom naukom snažno djelovao. U religiji koju je on propovijedao dosta se govori o borbi između dobra i zla, zapravo o borbi Mudrog Gospoda Ahura Mazde i Zlog duha Ahrimana. Prema ovoj religiji, svijet je bojno polje na kojem se međusobno bore ove dvije sile. Zaratustra je vjerovao da je ratno stanje na zemlji odraz tog nebeskog rata. Da je Bog stvorio čoveka da mu pomogne u toj borbi. U knjizi se kaže da je Zaratustra ovoj religiji pridodao neke elemente monoteizma, što znači - judaizma, jer je u to doba od monoteističkih religija postojao jedino judaizam koji je propovijedao vjeru u jednoga Boga, bestjelesnog i duhovnog, oca svih ljudi. Međutim, zoroastrizam se temeljio na proučavanju svete knjige Aveste napisane na staroiranskom jeziku, mada je ova religija dosta uticala na judaizam a kasnije i na hrišćanstvo. Mnogi poznavaoci religije toga doba na zoroastrizam gledaju kao najstariju dualističku religiju.

Smatra se da je Zaratustra bio sveštenik, da je pripadao spitamskom rodu iz istočnoga Irana. U svojoj 40. godini, za vjeru koju je on zagovarao pridobio je ahemenidskoga kralja Vištaspu, oca Darija I. Poslije preobraćenja Vištaspe, uspio je da osnuje vjersku zajednicu. Drevni Heleni su njegovo ime koristili u obliku Zoroaster.

Treba napomenuti da puno podataka koji su o njemu, njegovom životu i radu zapisani na raznim mjestima, pripadaju legendama i mitovima, mada mnogi proučavaoci ovog velikog mislioca smatraju da je Zaratustra tvorac najstarijih dijelova Aveste. Po običaju primio je Božju objavu, čemu svjedoči ton kojim u Gathama Zaratustra razgovara s bogom Ahura Mazdom kojega je svojom reformom stavio u središte kao jedinoga boga s njegovim svetim duhom. Zaratustra je zagovarao slobodu pojedinca i njegovu ličnu odgovornost za svoja djela. Njegovo učenje oslanjalo se na indijsku Rg vedu ali za razliku od nje i bramanske religije, tvrdio je da je Boga vidio, i da ga je lično Bog podučavao.

Zaratustra je znatno redukovao staroiranski orgijastički kult. Posebno je bio protiv pijenja alkoholnih pića i protiv ubijanja životinja što je ranije praktikovano ne samo na prostorima Persije, već i kod Jevreja u ranom periodu judaizma, a sve u cilju prinošenja žrtve bogu u koga su vjerovali. Njegova nova religija ubrzo je postala nacionalnom persijskom religijom sve do prodora islama u VII. vijeku nove ere.

Ničeov pjesnički, književni genij odabira iranskog mudraca upravo jer se o njemu više naslućilvalo nego znalo, a svakako nije spadao u tipične očeve religija…

U knjizi “Tako je govorio Zaratustra” Fridrih Niče piše o jednom Zaratustrinom susretu sa mnoštvom naroda okupljenog na pijaci grada prvog do šume njegove planine sa koje je sišao. Ovaj mudrac i Božji čovjek, kakvim su ga mnogi doživljavali, skupu, koji se ubrzo počeo sve više i više uvećavati, obratio se prvo riječima: “Hoću da vas učim šta je to natčovjek”. Potom je objašnjavao narodu - šta je čovjek rekavši pritom da je čovjek zapravo nešto što treba savladati. Da je to ljudska prošlost koju ne treba podhranjivati niti joj se treba vraćati. Zaratustra je govorio o tome kako su sva bića u toku svog razvoja stvorila nešto više od sebe, a da je jedino čovjek zaostao u tom pogledu. Niče kaže da se glavna tema o kojoj je Zaratrusta govorio, odnosila na natčovjeka rekavši da je natčovjek smisao zemljin jer se natčovjek suočava sa zemljom, i nju ne treba doživljavati mrtvom materijom, već kreativnom silom transformacije.

U svojim govorima često se spominjala i tema o moralu. Zaratustra je rekao da voli onog koji nije rad da ima mnogo vrlina, jer je više vrlina čvor za koji se hvata zao udes. Kazao je da voli onog koji se stidi kada kocka padne u njegovu korist i da voli onog koji baca zlatne riječi ispred svojih djela. Nije smatrao moralnim smijati se drugima, pa je jednom prilikom rekao da se treba naučiti smijati sebi. U namjeri da narodu kaže šta treba da čini rekao je da je vrijeme da čovjek zasadi klicu svoje najviše nade. U želji da istakne neumitno mijenjanje vremena i okolnosti u kojima čovjek živi, Zaratustra je upozoravao narod govoreći da će doći doba kada čovjek više neće rađati zvijezde. Da će doći doba čovjeka, koji je najviše za preziranje, koji se sam više neće umjeti da prezire.

U knjizi “Tako je govorio Zaratustra” autor kaže da je u doba kada je živio Zaratustra bilo puno ljudi koji se nijesu slagali sa učenjem ovog persijskog mudraca. Razloga za to bilo je napretek, ali najviše zbog toga što su se njegovi pogledi na božanstvo znatno razlikovali od učenja koje je zastupalo sveštenstvo tadašnje drevne iranske religije koja je u to doba dominiralo na tom području. To neslaganje sa njegovim učenjem nekad se manifestvovalo vrijeđanjima i progonima Zaratustre iz mjesta u kojima je govorio. Ipak, on je sve to strpljivo trpio i bez upuštanja u raspravu sa svojim progoniteljima, smireno napuštao mjesto na kojem bi bio nepoželjan i obično mu se više nije vraćao. Taj polemički impuls očito je bio privlačan Ničeu.

Zaratustra je govorio da ljudi trebaju ostati vjerni zemlji, da je hula na zemlju nešto što je najstrašnije. Da ne treba vjerovati onima koji govore o nadzemaljskim nadama. Te ljude je nazivao otrovnicama, prezriteljima života koji izumiru. Nije pridavao važnost ni raju ni paklu, nije vjerovao u postojenje duhovnih sila u koje su vjerovali pripadnici prethodne religije. Nije bio ni za isposništvo koje je u to doba bilo zastupljeno u Iranu, a sve zarad mučenja tijela i navodnog ugađanja svojoj duši. Niče je u ovom djelu davao prednost tijelu nad duhom i dušom. Po njemu, čovjek se treba okrenuti konkretnom, čulnom svijetu, a ne živjeti po principima duhovnih načela i nametnutog morala. Dakle, čovjek bi trebalo da pronađe put svog života u ovom svijetu, a ne u nekom imaginarnom, metafizičkom.

U svojim govorima čovjeka je upoređivao sa prljavom rijekom koja se uliva u more, čisto more koje se neće uprljati od takve rijeke, a to čisto more po njemu je, zapravo, natčovjek. Ako ovu knjigu gledamo u cjelosti, može se zaključiti da je Ničeova glavna tema u njoj - natčovjek, njegova moć i volja. Natčovjek je za njega bilo savršeno biće, dočim religijskog i metafizičkog Boga nije smatrao orijentirom prema kojem se treba upravljati po svaku cijenu. Zaratustra je, u ovoj Ničeovoj knjizi, čovjeka doživljavao konopcem raspetim između životinje i natčovjeka, a između to dvoje govorio je da postoji ambis u koji se ne smije upasti. Čovjeka je smatrao nečim što treba prevazići, smatrao ga je mostom na putu do natčovjeka kojim se i prolazi i prelazi ali samo u jednom smjeru. Natčovjek je za ovog mudraca bio glavni cilj kojem treba težiti.

Knjiga “Tako je govorio Zaratustra” napisana je u četiri dijela, sa po više naslova. Svaki njen dio može se čitati nezavisno od ostalih djelova, zato se kaže da ova knjiga ima labavu strukturu, mada je cijelo djelo povezano kroz lik Zaratustre. Autor je u prvom dijelu knjige Zaratustri dao ulogu čovjeka koji se obraća mnoštvu naroda, pa pošto je svojim govorima posijao sjeme svog učenja, povlaći se u osamu, u planinu. U drugom dijelu Zaratustra se vraća među ljude, ali ovaj put među svoje sljedbenike i njima prenosi dio svoje mudrosti, odnosno svojeg tumačenja svrhe i načina života na zemlji. Potom se ponovo vraća u svoju planinu da tamo samuje i prikuplja snagu za ponovni povratak ali među one koje smatra višim ljudima, one koji su zapostavili svoje stare ideale i krenuli putem prema najvećem nivou samospoznaje, prema natčovjeku o čemu Niče piše u trećem a pogotovo u četvrtom dijelu ove knjige. Prema Zaratustri, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kosmička energija.

Fridrih Niče je rođen 1844. godine u Rekenu, u Njemačkoj. Njegov otac, Karl Ludvig Niče, bio je protestantski pastor. Umro je kada je Fridrihu bilo samo četiri godine. Nakon što je maturirao upisao je studije teologije, ali ih je napustio nakon dva semestra. Prebacio se na Univerzitet u Lajpcigu, gde je studirao filozofiju. Fridrih Niče je postao doktor nauka sa samo 24 godine. Bio je profesor klasične filologije na Univerzitetu u Bazelu. Kao profesor objavio je svoju prvu knjigu “Rođenje tragedije”. Pisao je i pjesme. Zbog zdravlja dao je ostavku na poslu 1879. a umro je 25. avgusta 1900. godine.

Osim već pomenute knjige “Tako je govorio Zaratustra”, objavio je još i druga poznata djela medju kojima su: “S one strane Dobra i Zla”, “Genealogija morala”, “Sumrak idola”, “O koristi i šteti istorije za život”, “Ljudski, suviše ljudski”, “Zora”, “Slučaj Vagner”, “Antihrist”, “Prokleto hrišćanstvo” i “Šopenhauer kao učitelj”.

Ideja o natčovjeku bila je jedna od njegova najvećih ideja. Njegove ideje o individualnosti, moralu i značenju života, uticale su na razmišljanje Karla Junga, Sigmunda Frojda i pisce kao što su Alber Kami, Tomas Man i Herman Hese.

( Vujica Ognjenović )