Novaković: Ratova i neznanja je sve više, ljubavi i razumijevanja sve manje, gdje ćemo pronaći sreću?

S porukom publici da se prepusti i djelu i uživa u kvalitetnoj muzici i izvedbi operskih solista, te demonstraciji talenta mladih lica na crnogorskoj pozorišnoj sceni, rediteljka operske predstave “Jedino lice sreće” Minja Novaković dočekuje večerašnju premijeru koja će biti izvedena u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” na Cetinju, u 20 časova.

Pozorišni komad “Jedino lice sreće” spaja fragmente iz kantate “Ovacije” Franca Jozefa Hajdna i komične opere “Kontrabasista iz Vergla” Johana Mihaela Hajdna, dva prilično različita muzička i scenska komada - kantata i komična opera, a pritom je jedan komad filozofski, a drugi komičan koji prikazuje svakodnevne situacije i sve to upakovano u jednočinku po sjajnom rukopisu rediteljke Minje Novaković koja više o svemu tome govori za “Vijesti”.

Operska predstava “Jedino lice sreće”, rađena je po idejnom konceptu i muzičkoj dramaturgiji proslavljene operske umjetnice i profesorice na Fakultetu dramskih umjetnosti Sare Vujošević Jovanović, a u koprodukciji s Univerzitetom Crne Gore i Operskom kućom i fondacijom “Teatro Petruzzelli” iz Barija.

Komad je najavljen kao istorijski muzičko-scenski projekat koji se postavlja u čast dva jubileja, 140 godina od postavljanja kamena temeljca Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” i 50 godina od osnivanja Univerziteta Crne Gore, a uz to spaja tri važne institucije umjetnosti, obrazovanja kulture u Crnoj Gori: Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet likovnih umjetnosti i Muzičku akademiju s Cetinja. Inicijativa u okviru projekta ima izuzetan značaj jer prvi put ujedinjuje napore profesora, alumnista i studenata svih cetinjskih fakulteta Univerziteta Crne Gore.

Operska predstava “Jedino lice sreće” je i svojevrstan omaž braći Hajdn, a na njoj su, pored Novaković i Vujošević Jovanović bili angažovani i alumnisti Fakulteta dramskih umjetnosti iz klase profesorke Radmile Vojvodić. Scenografija je povjerena profesorima i studentima studijskog programa vajarstvo s Fakulteta likovnih umjetnosti, i to profesori Željko Reljić i Adin Rastoder, zajedno sa studentima Milutinom Kasomom, Evgenijom Popović, Ivom Tripković, Vasilijem Anđušićem, Bobanom Vlahovićem. Takođe, na izradi scenografije je radio i poznati umjetnik iz Srbije Milan Marković.

Operski solisti su Sara Vujošević Jovanović (sopran) i Dimitrije Grinih (bariton), a dirigent je Aleksej Molčanov, prof. s Muzičke akademije, Cetinje. Sastav orkestra čine profesori, alumnisti i studenti Muzičke akademije s Cetinja, kao i istaknuti umjetnici izvođači iz Rusije i Ukrajine: Marija Lazuka i Tanja Bogdanović (violine), Gljeb Bednjakov (viola), Vladimir Stoljetov/Teodora Uskoković i Maja Antić (violončela), Aleksandra Trifunović (kontrabas), Dijana Orlandić (flauta), Mikola Gorbenko (oboa), Nikola Kovačević (horna), Anica Bulatović (truba), Aleksej Molčanov (čembalo I), Anja Abramović Vujović (čembalo II), pod budnim okom umjetničke rukovoditeljke kamernog orkestra Tanje Bogdanović. Notografi su Georgij Solomatin i Vasilije Vujadinović.

Učestvuju i studenti i alumnisti Fakulteta dramskih umjetnosti, sa studijskog programa gluma, iz klasa profesora Branimira Popovića i Branislava Mićunovića: Kristina Mrkić, Iskra Zeković, Darija Pravilović, Marija Vujović, Aleksa Balević i Luka Stanković. Za koreografiju i scenski pokret zadužena je Tamara Vujošević Mandić, dok je kostimografkinja Jelena Roganović. Producent predstave je Luka Radović, a izvršni producent je Ognjen Savić.

Reprizno igranje najavljeno je za sjutra veče u istom terminu i na istom mjestu.

Operska predstava “Jedino lice sreće” biće premijerno izvedena večeras na Cetinju, nakon što je premijera prvobitno odložena... Na samom početku, šta možete otkriti o samoj predstavi i šta publika može očekivati, a kakva su Vaša očekivanja?

Radi se o kraćoj muzičko-scenskoj formi koja jednim dijelom kroz filozofske misli, a drugim dijelom kroz komičnu jednostavnost, postavlja pitanje šta je to sreća i da li nalazimo spas u banalnostima naših malih svakodnevnih života? Publika uvijek ima neka očekivanja koja ih, ukoliko se ne podudaraju s unaprijed oformljenom slikom u njihovoj glavi, sprečavaju da se prepuste i uživaju u datom trenutku... Voljela bih kada bi se samo prepustili i uživali u kvalitetnoj muzici i izvedbi operskih solista i mladih, novih lica koja su pravo osvježenje za crnogorosku pozorišnu scenu.

Predstava se postavlja u čast dva važna jubileja - 140 godina od postavljanja kamena temeljca Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” i 50 godina od osnivanja Univerziteta Crne Gore. Da li je i koliko ta simbolika uticala na Vaš rad i na koncept predstave, kao i na izbor dramskog djela?

Svakako da ova dva važna jubileja za mene predstavljaju dodatnu odgovornost, a ujedno i privilegiju što mi je dato povjerenje da budem dio ovako velikog i ozbiljnog projekta. Ujedno je i ovo moje prvo rediteljsko predstavljanje u institucionalnom pozorištu. Sama simbolika obilježavanja 140 godina od postavljanja kamena temeljca Kraljevskog pozorišta ‘’Zetski dom’’ i 50 godina od osnivanja Univerziteta Crne Gore nije znatno uticala na moj rad, jer svakom projektu pristupam s podjednakom predanošću i odgovornošću pokušavajući da ostanem dosljedna sebi i svom umjetničkom senzibilitetu.

Pored toga što je operska solistkinja, profesorica Fakulteta dramskih umjetnosti Sara Vujošević Jovanović je bila glavna inicijatorka da se sami projekat pokrene i ujedno je bila zadužena za sami odabir djela i muzičku dramaturgiju.

S obzirom na to da je u pitanju projekat jedinstven za crnogorski kontekst, jer okuplja veliki ansambl, a sami komad spaja više umjetničkih disciplina, pa i institucija, kako je protekao proces rada?

Zahvaljujući saradnicima, proces je tekao glatko. Od januara smo kao autorski tim radili na razvijanju same ideje. Veliku podršku sam dobila od Tamare Vujošević Mandić koja je bila zadužena za scenski pokret. Tu su i Željko Reljić i Adin Rastoder koji su zajedno sa svojim studentima radili scenografiju kao i Jelena Roganović koja potpisuje kostimografiju. Od sredine avgusta smo počeli sa zvaničnim probama u pozorištu. Moram pohvaliti i mlade studentkinje glume, kao i glumce koji su bili jako vrijedni i posvećeni.

Predstava je najavljena kao istorijsko-muzički spektakl... S obzirom na to da potpisujete i adaptaciju, da li je bilo izazovno naći balans između istorijskog konteksta, muzike 18. vijeka i savremenog pristupa režiji i scenskom izrazu? Uz to, kako djelo referiše na današnji crnogorski društveni kontekst?

Kada sam se prvi put susrela sa samim materijalom, na prvi pogled mi je djelovalo kao da sami libreto kao takav ne nudi mnogo, ali se ispostavilo da se radi o neiscrpnom izvoru tema, ideja i motiva. Zbog toga sam se odlučila na adaptaciju. S jedne strane, riječ je o mislima i emocijama kroz koje su gusto isprepletana različita filozofska i teološka stanovišta. S druge strane imamo šaljiv osvrt na svakodnevne probleme takozvanog malog čovjeka.

Ako posmatramo emocije kao insturmente naše duhovnosti, onda ćemo se kroz duhovnu refleksiju povezati s kolektivnim ljudskim iskustvom. Ono što je mene zanimalo u ovom pozorišnom procesu jeste kako postići jedinstvo muzičke dramaturgije i scenskih zbivanja kroz razbijanje klasične forme, koja ne podrazumijeva njenu potpunu dekonstrukciju već želi da naglasi kontekst sadašnjeg trenutka. Svjedoci smo vremena u kom je ljudska glupost sve veća, ratova i neznanja je sve više, a ljubavi i razumijevanja sve manje. Gdje ćemo pronaći sreću?

Pretpostavljam da je jedan od izazova bio i stvaranje autentičnog ambijenta i atmosfere. Koliko je zahtjevno bilo postavljanje ovog djela u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” koje nudi prilično specifičan prostor karakteristične akustike, a pritom nosi i posebnu simboliku u konstekstu istorijskog značaja? Pored toga, šta se može očekivati u kontekstu scenografije, kostima, svjetla, muzike i slično?

Kraljevsko pozorište ‘’Zetski dom’’ je samo po sebi specifično jer po ulasku u pozorišnu salu stvara osjećaj pripadnosti. Kamerno je i u tome i jeste njegova čar. ‘’Neuhvatljivo, a na dohvat ruke’’ - na takvim scenama nastaje pozorišna magija. Ono kao takvo, već ima poseban ambijent i bilo je potrebno vrlo malo intervencija u prostoru kako bismo postigli željenu atmosferu. U kontekstu scenografije, kostima, svjetla, muzike prati se period kraja baroka i početka klasicizma uz napomenu ‘’Manje je više’’.

Kakvom životu predstave se nadate i, s druge strane, šta biste rekli koliko je značajna sinergija crnogorskih umjetničkih akademija, pa i institucija kulture zarad kvalitetnije, ali i češće produkcije? Ukoliko se ne varam, ovo je jedna od prvih saradnji sve tri akademije, u kontekstu djela i produkcije…

Voljela bih da ova predstava živi i da se što duže igra, prije svega jer je nastala u želji da se kroz kraću formu, opera približi našoj publici. Nažalost, svjedoci smo mnogobrojnih pozorišnih projekata koji se odigraju jednom ili dvaput i potom budu ugašeni. Nadam se da ovoga puta to neće biti slučaj. Koprodukcije i saradnje se prave kako bi se udružile snage, međusobno upoznali različiti umjetnici i saradnici, razvijale ideje...

Ovo je ujedno i prva saradnja tri umjetničke akademije Univerziteta Crne Gore koja je primjer zajedništva studenata, profesora. kao i renomiranih umjetnika.

Položaj umjetnika je nevidljiv, stvara se iz nužnosti i potrebe

Kao mlada rediteljka koja je od ranije prisutna na nezavisnoj sceni, šta možete reći o položaju pozorišta, umjetnosti, ali i autora u Crnoj Gori? Koliko se vrednuju ti činioci društva i kakav je stav mladih prema tim sferama?

Položaj pozorišta, umjetnosti i obrazovanja nam je na nezavidnom nivou. Vruhnski kulturni sadržaj zahtijeva velika ulaganja i novčana sredstva, a znamo da se u Crnoj Gori jako malo novca ulaže u najvažnije sfere savremenog društva. Položaj umjetnika je ‘’nevidljiv’’ pogotovo ako ne stvara svoja umjetnička djela u sklopu institucije. Broj nezavisnih umjetnika raste, ‘’uzimaju stvar u svoje ruke’’, stvaramo iz nužnosti i potrebe što nekad jeste ljekovito, a nekad dovodimo u pitanje i samo bavljenje umjetnošću. Osjećam da dolazi smjena generacija, priželjkujem neki novi talas.

( Jelena Kontić )