Reporteri "Vijesti" posjetili kuću narodnog heroja: Država zaboravila Ivana Milutinovića

Rodna kuća Ivana Milutinovića prepuštena je propadanju, iako je kulturno-istorijski spomenik, a znameniti Piper - zaboravu, uprkos tome što je istaknuti crnogorski revolucionar, komunista i narodni heroj.

Vijek i po stara kamena kuća, Milutinova “kolijevka”, u piperskom selu Cerovice, nadomak Podgorice, pamti i puno bolje dane, kao uostalom i sjećanje na jednog od organizatora Trinaestojulskog ustanka čije ime je nosio glavni podgorički trg, ali i grad - Ivangrad.

Trg i grad su promijenili imena, vlasti su se mijenjale, a Milutinović je nestao i iz istorijskih čitanki...

Riječi ugravirane na spomen-ploči, postavljenoj na Milutinovićevoj rodnoj kući, svjedoče o liku i djelu revolucionara kojeg je država zaboravila:

“U ovoj kući rođen je 27. septembra 1901. narodni heroj Ivan Milutinović član Politbiroa CK KPJ (Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije), član Vrhovnog štaba NOV i POJ (Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije), komadant glavnog štaba NOPO (Narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda) za Crnu Goru i Boku, član nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije - poginuo 23. 10. 1944. godine kod Beograda.”

Trošna kuća čuva uspomene

Do sela Cerovice se automobilom stiže za petnaestak minuta od centra Podgorice, bez ikakvog obavještenja da se tu nalazi kulturno-istorijski spomenik posvećen jednom od najznamenitijih Pipera 20. vijeka. Ni GPS nije od pomoći, ali je do kuće i porodice Milutinović prilično lako doći.

Reporteri “Vijesti” prekinuli su popodnevnu kafu Milutinovića, upitavši da li su stigli na pravo mjesto.

Milutin Milutinović potvrdno je odgovorio, kazavši da rodna kuća Ivanova ne bilježi puno posjetilaca.

Istakao je i da se s praga vidi u kakvom je stanju dom njegovog pretka.

Priča da je više puta pokušao da renovira kuću koja, kako tvrdi, datira iz 1856. godine. To mu, pojasnio je za “Vijesti”, nije uspjelo, uprkos brojnim naporima:

“Kuća je proglašena za kulturno-istorijski spomenik. Nikako da se krene u njenu adaptaciju i privođenje namjeni. Kuća vlaži, krov je u lošem stanju...”.

Dvije prostorije s porodičnim portretima, fotografije, spomenice, starinski šporet, plakari s knjigama i karakterističan neprijatan miris vlage...

Taj prizor, kaže Milutinović, samo je podsjetnik da je na kuću znamenite ličnosti savremeno doba skoro zaboravilo.

“Moj đed i Ivan su rođena braća od stričeva. Turistička organizacija (TO) Podgorice je ove godine, u martu, dala informaciju da je kuća Ivana Milutinovića uvrštena u turističku ponudu grada. Na to sam reagovao tako što sam obavio razgovor s direktorom TO i rekao mu da dođe i vidi šta je stavio u ponudu. Ovo je zastiđe... “, ne krije nezadovoljstvo Milutinović.

Kuću je prošle sedmice, pred podgoričke izbore, posjetila “visoka delegacija” - predsjednik države Jakov Milatović, šef GP URA Dritan Abazović i kandidat za gradonačelnika Luka Rakčević.

Milutinović kaže da su “bili zatečeni stanjem u kojem se nalazi kulturno-istorijski spomenik”.

“Bio je predlog da se kuća očisti prije njihovog dolaska. Nijesam htio, želio sam da vide ljudi u kakvom je stanju. Dvorište, koliko-toliko, održavam. Kuća treba fizički da se sanira i da se napravi postavka, da bi to bilo to.”

Bista umalo završila u smeću

Milutinović je naglasio da je jako ponosan na istorijsku zaostavštinu svog pretka, poručivši da “to ne govori i ne misli jer su porodično vezani”.

“On je znamenita istorijska ličnost, bez mrlje u karijeri. Čovjek koji je predratni pravnik. Koji je bio komandant za Crnu Goru, Boku i Sandžak... Jedan je od utemeljivača Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Čovjek koji je veliki dio života bio proganjan od Kraljevine Jugoslavije i kao komunista zatvaran. Proveo je pola života po zatvorima. Komandovao je vojskom, bio vrlo uspješan u tome. Imao je jedan čin manje od maršala...”.

Ne krije ljutnju na nadležne institucije koje, prema njegovom mišljenju, nijesu dovoljno ispoštovale lik i djelo Ivana Milutinovića. Kao primjer navodi bronzanu bistu koja je, kako je kazao, bila smještena u nekadašnjem Kinu kultura:

“Uspio sam da je spasim u zadnjem momentu, da je ne bace u smeće. Zbog toga sam jako ljut.”

Reporterima “Vijesti” privukla je pažnju manja prostorija u sklopu kuće.

Milutinović je kazao da bi “volio da nam pokaže šta se u njoj nalazi, jer je riječ o kuhinji, ali da je to nemoguće”.

“... Zbog stanja u kojem se ta manja kuhinja nalazi. Plafon u njoj visi s jedne strane”.

Kaže da se plaši da bi moglo doći do urušavanja zida.

Priča da je fasadu kuće “krpio” više puta, o čemu svjedoče i brojni tragovi maltera.

“Bojim se da se zidovi kuće ne sruše. Baš smo u problemu. Ivan Milutinović je prvijenac jednog doba i zaslužuje poštovanje. Potreban je odgovorniji odnos prema svemu ovome”.

Ne krije razočarenje što se nadležne institucije nijesu više pozabavile stanjem u kojem se nalazi kuća Milutinovića. Nada se i da će, ko god da bude činio novu lokalnu vlast, “konačno uraditi nešto povodom ovog problema”.

“Niko od nadležnih nije se udostojio da dođe. Par puta su dolazili novinari. Iskreno se nadam da će nove vlasti uraditi nešto povodom svega. Ivan Milutinović kao ličnost je daleko iznad sitnih stranačkih priča.”

Trg u centru Podgorice je od 1945. do 2004. godine nosio ime Ivana Milutinovića. Od 2004. do 2016. zvao se Trg Republike, a danas je Trg nezavisnosti.

Današnje Berane se od 1949. do 1992. zvalo Ivangrad.

Od kazamata do Grobnice narodnih heroja

Milutinović je 1923. postao član, a već 1928. osuđen je na šest mjeseci zatvora. Već sljedeće godine ponovo je uhapšen i osuđen na šest godina robije. Robijajući u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, zbog buntovničkih akcija, dobio je još dvije godine.

Prema istorijskim izvorima, po izlasku iz zatvora 1939. postaje član Centralnog komiteta KPJ, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. izabran je za člana sedmočlanog Politbiroa.

Nakon pokretanja Narodno-oslobodilačkog rata, postaje član Glavnog štaba NOPOJ-a. Radio je na organizaciji partizanskih odreda tokom Užičke republike, potom u Crnoj Gori, pa u Bosanskoj Krajini...

Bio je član Predsjedništva Antifaštističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Nakon što su 1943. u partizanskoj vojsci uvedeni činovi, Milutinović postaje general-lajtnant.

Zajedno sa Josipom Brozom Titom putovao je 1944. u Moskvu...

Poginuo je 23. oktobra 1944. godine, nadomak oslobođenog Beograda, kada je riječni šlep kojim je krenuo za Beograd naišao na njemačku minu.

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Kalemegdanu, zajedno sa Mošom Pijadom, Ivom Lolom Ribarom i Đurom Đakovićem.

Za narodnog heroja proglašen je 6. jula 1945.

( Nikola Saveljić, Slavko Radulović )