Glas prošlosti koja proganja sadašnjost

Neutvrđena krivica i odgovornost, ako se sa individue prelije na kolektiv i zajednicu, a zatim decenijama proteže kroz društvo, počeće u nekom trenutku da ga izjeda i uništava... Ćutnja, nemar, ignorisanje, kolektivni zaborav i banalizovanje prava i pravde neće anulirati postojanje agresije i žrtava.

Sve to posebno je prisutno i aktuelno u državama nekadašnje Jugoslavije nakon krvavog raspada velike zemlje čije se posljedice i danas osjećaju u regiji. Kada je Crna Gora u pitanju, često se može čuti da nije ratovala, ili makar da je teritorijalno ostala izuzeta iz ratnog područja... Ipak, učešće i prisustvo Crne Gore u tim procesima i te kako je postojalo.

Kao jedan od najbolnijih primjera uvijek se izdvaja napad na Dubrovnik 1991. godine u kojem je učestvovalo i 35.000 ljudi iz Crne Gore. Opsada Dubrovnika počela je na današnji dan prije 33 godine i trajala je do 26. maja 1992.

Podsjećanje na takve teme, ali i datume poput današnjeg, predstavlja trenutak suočavanja sa prošlošću, ali i priliku da se postave pitanja o odgovornosti, sjećanju i oprostu. Umjetnost i umjetnici nekada su jedini prostor slobodnog glasa i kritičke misli. Tako se po regionu godinama i decenijama već mogu naći djela inspirisana bolnim temama i problematikama rata i (na)čina raspada Jugoslavije, bilo u književnoj, pozorišnoj, filmskoj ili nekoj drugoj formi. Crna Gora je, izuzev nekoliko primjera, kaskala za svojim “komšijama”...

Nije tačno da mi nemamo žrtve i da nemamo traumatizovane ljude, jer svi ljudi koji su išli tamo (na ratište) nose neke svoje traume", ističe Marija Backović

Ove godine, datum i sam događaj dodatno dobijaju na značaju zahvaljujući pozorišnoj predstavi “Smrt u Dubrovniku” u režiji Petra Pejakovića, koja je zasnovana na ličnim i arhivskim materijalima, a rezultat je trogodišnjeg procesa istraživanja. Ipak, sama ideja stara je više od 15 godina, otkrio je reditelj u ranijem razgovoru za “Vijesti”.

“Motivi su i lične i profesionalne prirode. Živio sam u raznim djelovima Jugoslavije i nažalost dobro pamtim taj period, iako nisam bio dio samih ratnih rješavanja. Sa druge strane, bavim se takvim temama, socijalno važnim, temama koje su neka vrsta tabua ili predstavljaju nešto goruće u društvu”, ispričao je Pejaković.

Premijerno izvedena ljetos u Podgorici, a kasnije i u Kolašinu, na Međunarodnom festivalu alternativnog teatra “Korifej”, predstava je podsjetila na učešće Crne Gore u takozvanim “dešavanjima devedesetih”, konkretno u napadu na Dubrovnik, te scenski oživjela ono što se nerijetko potiskuje - ratne strahote, ljudske tragedije i traume koje i dalje odjekuju u kolektivnom pamćenju.

Nastala u produkciji Dramskog studija “Prazan prostor” u saradnji sa nevladinom organizacijom Akcija za ljudska prava, predstava je realizovana u sklopu projekta “Opsada Dubrovnika 1991-1992: Sjećanja na rat da se zlo ne ponovi” koji podržava Evropska unija kroz regionalni projekat “EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, a implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Svi nose svoje traume

Izvršna direktorica Dramskog studija “Prazan prostor” Marija Backović ranije je “Vijestima” kazala da je više faktora dovelo do toga da se ova tematika u Crnoj Gori sakrije pod tepih.

“Razloga je puno. Mi nijesmo mnogo zreli kao društvo, a tu je i politička manipulacija i politički, partijski, nacionalistički interesi, govor mržnje... Izražen je i kolektivni stid i sramota, pa kada napravimo nešto što ne valja - ne volimo o tome da pričamo. Stid je sam po sebi dobar, ali nije dobar ako blokira neke važne procese... Suština je da se moramo suočiti sa svim tim razlozima”, priča Backović i dodaje da među svakako nije nepostojanje žrtava...

“Nije tačno da mi nemamo žrtve i da nemamo traumatizovane ljude, jer svi ljudi koji su išli tamo (na ratište) nose neke svoje traume”, ističe ona.

Materijal je dragocjen na razne načine i posebno bitan mlađim generacijama kako bi se podstakla kultura sjećanja i suočavanja s prošlošću, kroz istinu i odgovornost, a bez manipulacije", ističe reditelj Pejaković

Projekat je obuhvatio više faza: ciklus radionica i intervjua sa ratnim veteranima koji su bili učesnici ratnih dešavanja na teritoriji Dubrovnika tokom 1991/1992 godine, razgovori stručnih lica sa srednjoškolcima u više crnogorskih opština na temu informisanosti, znanja, istorijskih činjenica i suočavanja sa prošlošću, javne tribine, publikacija dijela materijala kao pisani trag o svjedočanstvima i u krajnjem predstava “Smrt u Dubrovniku” a čiji proces nastanka je zabilježio i filmski reditelj Mladen Ivanović.

Samo sakupljanje materijala trajalo je oko dvije godine, tu su bili susreti sa ljudima koji su učestvovali u dešavanjima, dominantno sa naše, crnogorske strane, priča Pejaković. Uslijedila je i analiza arhivske građe, novinskih članaka, iščitavanje knjiga, pregledanje video materijala, a sve kroz lični dodir sa građom i borbom protiv zaborava...

“Malo pomalo smo otključavali i ljude i te tabu teme. Razgovarali smo sa velikim brojem njih, posjećivali ih, organizovali susrete, a onda uključili i mlađe saradnike... Nalazili smo se u raznim gradovima Crna Gore, a na kraju smo otišli i u Dubrovnik i tamo razgovarali s nekoliko Dubrovčana koji su u različitim načinima učestvovali u tim ratnim dešavanjima... Zabilježili smo neke od brojnih razgovora, dok neki nisu htjeli da se snimaju, a od nekih imamo samo tonske zapise... Nekolicina njih se uključila i dolazila na radionice sa glumcima koje smo organizovali, pa su imali priliku da direktno razgovaraju sa glumcima i podijele svoje priče i iskustva... Na osnovu svega toga smo sastavili radni materijal i pristupili predstavi”, objasnio je Pejaković.

On dodaje da mnogi od njihovih sagovornika nijesu željeli da njihova svjedočenja ostanu zabilježena, što zbog trauma, što iz drugih razloga, ali na kraju ih je otvoreno govorilo 30-ak.

“Taj broj ljudi nije mali ako uzmemo u obzir težinu priča, njihovu tragičnost, teške emocije i brojne druge stvari koje postoje u tom materijalu koji je dragocjen na razne načine i posebno bitan mlađim generacijama kako bi se podstakla kultura sjećanja i suočavanja s prošlošću, kroz istinu i odgovornost, a bez manipulacije”, poručuje Pejaković.

Zašto volim svoju domovinu?

“Smrt u Dubrovniku” je glas prošlosti koja proganja sadašnjost, upozoravajući na opasnost ignorisanja i zaborava. Pejaković je sa posvećenim ansamblom stvorio vrijedno umjetničko djelo koje istovremeno služi kao opomena i poziv na odgovornost, postavljajući temelje za novi pristup temama rata, sjećanja, ratnim zločinima, krivici, odgovornosti, traumama, ali i crnogorskoj pozorišnoj sceni.

Predstava počinje svojevrsnim omažom prvoj civilnoj žrtvi napada na Dubrovnik, dubrovačkom pjesniku Milanu Milišiću koji je poginuo 5. oktobra, a nastavlja se slikama života, tragedija, boli i svjedočenja ljudi koji su, surovo rečeno, olako zaboravljeni, a čiji glasovi i priče pulsiraju i odjekuju. Spoj autentičnih ispovijesti žrtava (sa) Dubrovačkog ratišta i/ili njihovih bližnjih donose emotivno razarujuće, potresno, ali i otrežnjujuće pozorišno i ljudsko iskustvo koje podstiče na suočavanje sa sobom, sopstvenim nasljeđem i onim koje se generacijski prenosi, kao teret ili dar.

Jedan od najsnažnijih segmenata predstave dolazi već na samom početku, u trenutku kada se na sceni pojavljuje lik misteriozne figure u crnoj odori, sa crnim velom, bilo da je to “Crna dama”, kobna sudbina, smrt, rat... Mistično i intrigantno obuzima scenu, da bi se nešto kasnije otkrilo da zapravo glumac Emir Ćatović u tom kostimu, pukim postojanjem na sceni pa i pasivnim prisustvom među glumcima, iznio snažnu energiju putem svoje uloge čija se funkcija tokom predstave i te kako mijenja. Scenska prisutnost, ali i buđenje, osvješćenje i zapitanost uslijediće po njegovom pitanju “Zašto volim svoju domovinu?” koje se može iznijeti i kao svojevrstan lajtmotiv, dok istovremeno otvara prostor za različite odgovore pune rodoljubivosti, lokal-patriotizma, političkih fraza, ali i humora. To pitanje, definitivno, pruža prostor za duboko promišljanje o identitetu, pripadnosti, patriotizmu i odnosu na relaciji domovina-ja, politika-domovina i tako dalje... Ćatović u tom segmentu, kao što se i očekuje od njega, briljira, kombinujući emocionalnu suzdržanost sa intenzivnom unutrašnjom snagom. Njegov lik nije samo smrt, već i oličenje suočavanja s prošlošću koje dolazi s pitanjem koje se tiče svakoga od nas. U nastavku, Ćatovićev lik se (ne)očekivano transformiše, jača i u svojstvu vodiča, tihog glasa u glavi ili pak podsjetnika na brojne kontradiktornosti društva i vremena, a glumac prikazuje raskošan spektar svojih mogućnosti i potencijala. Minimalnim sredstvima se transformiše na izuzetno promišljen i pažljiv način, s dubokim osjećajem za ravnotežu uspijeva da tumači više od deset različitih uloga, a sve one su istovremeno delikatne, maštovite, emotivno jake. U svakoj sceni, on hrabro unosi ne samo duboku intimnu povezanost s temom, već i lični stav prema događajima i fenomenima koji se prikazuju, a kroz svoju predanu i požrtvovanu izvedbu, Ćatović nepokolebljivo i nesebično dijeli sebe sa publikom.

Takođe, Pavle Prelević jedan je od ključnih likova ove postavke, dok svojim poznatim, emotivno snažnim, manirom oživljava i duboko uvjerljivo iznosi lik zarobljen u poslušnosti koja ga dehumanizuje, ali i duboko potresa. Prelević svojom izvedbom doslovno prenosi bol i unutrašnju borbu, što ga čini nosiocem moralne poruke predstave, a to je ona poznata rečenica da u ratu nema pobjednika, samo žrtava.

Dramaturgiju predstave potpisuje hrvatska dramaturškinja Anja Pletikosa, a u njoj igraju i Miloš Kašćelan, Maša Božović, Slaviša Grubiša i Kristijan Blečić. Nesumnjivo, svaki član glumačkog ansambla ovog djela zavređuje posebnu pažnju, svi djeluju kompaktno, sinhronizovano, moćno, emotivno, ali i dovoljno samostalno da bi iskazali i sopstveno umijeće i partnerski odnos kojim ubjedljivo barataju, a koje vodi i oblikuje reditelj Pejaković. Svi oni doprinose oživljavanju materijala, ali i prenose osjećaj zbunjenosti, straha i očaja čime se oslikava grupni haos, panika, gubitak smisla.

U koštac s ratnim nasljeđem

Ovaj dokumentaristički teatar predstavlja rijedak i jedinstven pokušaj da se u Crnoj Gori tema zaboravljenog ili marginalizovanog ratnog nasljeđa izvuče iz sjene i postavi u središte javnog diskursa hvatajući se u koštac s tragedijama i besmislom kao svjedočanstvom tragičnog perioda. Tako predstava postaje i kulturni događaj i poziv na odgovornost, ne samo prema prošlosti i žrtvama, već i prema budućnosti i novim generacijama, jer u vremenu kada je ratova sve više, a sjećanja se potiskuju, mladi su sve manje informisani o onome što se dešavalo na prostoru na kojem žive, pa sama predstava, ali i kompletan projekat nose neizmjeran značaj - upravo kroz rad sa mladima koji je postojao i koji “Prazan prostor” praktikuje.

“Ne znam kolika je moć ovakvih stvari i ima li sve to nekog odjeka, ali važno je da se mi kroz sve to nekako dominantno bavimo mladim ljudima, onda sve to ima više smisla. Istina je da je rad sa mladima bio jedan od zanimljivijih stepenika unutar ovog procesa. Postoje mladi ljudi koji su zainteresovani za ove teme, ali one uglavnom nijesu u ponudi koju imaju bilo u obrazovnom sistemu ili u neformalnom obrazovanju, pa je zato kompletan proces bio još važniji”, ispričala je Backović “Vijestima”.

Ona dodaje i da većina mladih, kada je u pitanju učešće Crne Gore u ratovima devedesetih, nema adekvatne informacije...

“Važno nam je da predstava otvori prostor za razgovor, za diskusiju i za upoznavanje sa kontekstom. Nije pitanje samo suočavanja sa prošlošću, nego je pitanje i poznavanja konteksta kod mladih ljudi kako bismo na neki način došli do toga da možemo preventivno da djelujemo na polju nacionalizma koji je sve prisutniji među mladima”, poručuje Backović.

Ona je uvjerena da je predstava došla u pravo vrijeme i da će se njen značaj pokazati i prepoznati.

“Prošao je taj istorijski okvir od 30 godina, koliko je i potrebno da bi se zapravo desio neki vremenski otklon i događaj posmatrao donekle objektivno. Mislim da je ovo pravo vrijeme za ovu predstavu i samu tematiku, dodatno jer se već neko vrijeme nalazimo u nekom prilično retrogradnom društveno-političkom ciklusu, ne samo u Crnoj Gori već i regionalno, pa i na evropskom nivou. Moje iskustvo je da angažovane stvari u pozorištu lakše i brže napreduju i dopiru do publike, te da je njihova snaga i odjek veći u odnosu na progresivne periode u društvu, a kojima svakako treba težiti i kojima svi i težimo”, zaključuje Backović.

No, ostaje otvoreno pitanje života predstave i čitavog projekta, usljed nepostojanja adekvatnog prostora za redovno izvođenje, napore koje nezavisna produkcija ulaže i resursi kojima raspolaže... Ostaju i otvorena pitanja iz predstave, a koja prelaze granice vremena i prostora: šta znači voljeti domovinu, koja je cijena rata, koliko postupci individua koštaju društvo...

( Jelena Kontić )