“Romani chib” - jezik porodice i privatnih razgovora

Šta je čo’jek bez svog jezika?

Tim pitanjem jedan od članova porodice Adžović sa sjevera Crne Gore objašnjava zbog čega u njegovoj kući svi članovi porodice govore romskim jezikom... U školi, na poslu, na ulici..., objašnjava on, drugačije je, pa govore onako kako i većina njihovih sugrađana.

“Nemamo knjige, novine, radio ili TV... na romskom, ali svoj jezik moramo čuvati. Moja djeca žive u Njemačkoj, a takođe govore romskim, onako kako su naučili od roditelja, a mi od svojih roditelja. Ja mislim da to tako mora i da je obaveza čo’jeka da sačuva svoj maternji jezik”, priča Božidar Adžović.

Obaveza države da sačuva romski jezik, takođe, spada u ono što se “mora”, međutim, do sada nije bilo vidljivijeg truda, pa je “romani chib”, kako Romi zovu svoj jezik, u Crnoj Gori i dalje pretežno jezik porodice i privatnih razgovora. Status romskog jezika je “ugrožen” zbog smanjenog broja onih koji ga govore, posebno među mlađim generacijama, ocjenjuju za “Vijesti” iz Romskog savjeta.

“U Crnoj Gori živi između 6.000 i 8.000 Roma, međutim, aktivno korišćenje romskog jezika opada zbog asimilacije, migracija i socio-ekonomskih pritisaka. Mnogi Romi koriste crnogorski ili srpski kao primarni jezik, naročito u javnim sferama i školama, dok romski ostaje rezervisan za privtanu sferu”, objašnjavaju iz tog Savjeta.

Jezik koji se mora (sa)čuvati

U školskom sistemu Crne Gore romski jezik nije zastupljen, što onemogućava njegovo sistematsko učenje i očuvanje. Prostor za taj jezik je jako ograničen i u institucijama kulture, ako se izuzmu povremene manifestacije, sporadični napori civilnog sektora i radovi vrlo rijetkih naučnika. Kako kažu u Romskom savjetu, uz sve to, državne institucije se suočavaju “s izazovima nedostatka resursa i kapaciteta da se ozbiljno posvete očuvanju romskog jezika i kulture”.

Crna Gora mora pod hitno da nađe mjesto za romski jezik u svim institucijama, kaže za “Vijesti” dr antropologije Vesna Delić. To, objašnjava, prvo treba uraditi kroz obrazovni sistem, to jest, “školovanje stručnjaka za romski jezik, angažovanje stručnih lica da se bave, ne samo pitanjima romskog jezika, već i pitanjima romske kulture i društva, pospješivati naučna istraživanja i njihovu publikaciju...

“Sve treba pratiti i konstantno osnaživati romsku zajednicu na projektima i kodifikaciji/standardizaciji romskog jezika jer oni, kao što je moje dosadašnje istraživanje pokazalo, to ne mogu sami da izvedu… Crna Gora je potpisnica Evropske povelje o manjinskim i regionalnim jezicima koja “manjinske jezike definiše kao jezike koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države i koji su različiti od zvaničnog jezika te države što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata. Polazeći od postojeće prakse službene upotrebe jezika i pisma i korišćenje jezika u oblasti kulture, obrazovanja, sudskih i administrativnih postupaka, precizirano je da su u Crnoj Gori za koje se preuzimaju obaveze iz trećeg dijela povelje manjinski jezici: albanski i romski”, podsjeća dr Delić na obaveze naše države.

Po tipologiji koju je dao Ranko Bugarski, objašnjava ona, romski jezik spada u kategoriju manjinskih jezika koji su autohtoni u više država, ali ni u jednoj nemaju službeni status na nacionalnom nivou, pa su najčešće ugroženi. I u Uneskovom atlasu ugroženih jezika romski je, kaže sagovornica “Vijesti”, “izlistan kao takav, dok je u Crnoj Gori on jedini jezik koji je identifikovan kao ugrožen”. Prema riječima dr Delić, “ukoliko uskoro ne dođe do kodifikacije/standardizacije romskog jezika na crnogorskom tlu, on je u velikoj opasnosti”.

“Potrebno je romski jezik uključiti u formalno i neformalno obrazovanje, ali prije toga mi moramo da “proizvedemo” profesore i nastavnike romskog jezika koji bi upravo došli iz te zajednice. Neophodno je da same Rome i Romkinje, pogotovo mlade, motivišemo da pričaju svoj maternji jezik i da ga dalje sami koriste i prenose na mlađe generacije. Obezbijediti što više prilika da stvaraju na svom jeziku (knjige, publikacije, mediji, muzika) kako bi “očuvali” svoj jezik, odnosno njegovu autentičnost”, sugeriše sagovornica “Vijesti”.

Obaveza države je, potvrđuju i iz Romskog savjeta, uključivanje romskog jezika u škole, “bilo kroz nastavu na romskom jeziku, bilo kroz časove na kojima bi se učio jezik”. Takođe i podsticanje neformalnog obrazovanja, promocija romske kulture i jezika, izdavanje knjiga na romskom jeziku, audio-vizuelne projekte...

“Država bi trebalo da blisko sarađuje s predstavnicima romskih zajednica kako bi bolje razumjela njihove potrebe i pomogla u očuvanju jezika. Uprkos postojanju ovih obaveza, praksa često zaostaje za politikama, pa su potrebni dodatni napori i finansijska podrška kako bi romski jezik bio adekvatno zaštićen i integrisan u obrazovni sistem i širu društvenu zajednicu”, zaključuju iz te organizacije.

Različiti varijeteti istog dijalekta

U odgovoru na pitanje koliko je romski jezik “živ” u Crnoj Gori neophodno je, objašnjava dr Delić, ukazati na kompleksnost tog jezika i heterogenost romskih grupa. Prema njenim riječima, “romski jezik se nalazi u dijametralno suprotnom položaju od ostalih “nacionalnih” jezika, s obzirom da njegovi govornici ne žive u okviru jedne zemlje, već su rasijani skoro po cijelom svijetu”. U Crnoj Gori žive dvije romske grupe koje govore različitim varijetetima istog dijalekta.

“Čergari su polunomadska grupa koja je naselila Crnu Goru krajem 19. vijeka, kako se pretpostavlja, s prostora Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Romi-Muslimani su zajednica koja je nakon više migracionih talasa naselila Crnu Goru s prostora Kosova i Metohije. Tokom vremena konstruisana je zajednica koja sebe identifikuje Romima-Muslimanima, usljed islamske konfesije koja je izabrana kao osnovni etnički identifikator. Prema romološkinji i filološkinji dr Hedini Tahirović-Sijerčić obje grupe govore gurbetskim dijalektom”, kaže dr Delić.

S obzirom na teritorijalnu pripadnost Roma Čergara i Roma s Kosova i njihovih podgrupa koje žive na području Crne Gore, njihov gurbetski govor pripada zapadnogurbetskom ili bosanskogurbetskom, odnosno bosansko-crnogorskom ogranku, uključujući i Sandžak, i južnogurbetskom koji se govori/o na Kosovu.

“Na osnovu sopstvenih višegodišnjih antropoloških i kvalitativnih istraživanja došla sam do nalaza da Čergari romski jezik koriste u okviru svojih kuća, s ostalim pripadnicima svoje grupe, na privatnim i javnim mestima i koriste ga u virtuelnom svijetu. S druge strane, Romi s Kosova (Romi-Muslimani) podjednako se dobro služe i romskim i albanskim jezikom, mada se ispostavilo da mlađe generacije romski jezik praktično uopšte ne koriste”, objašnjava antropološkinja.

“Romani chib smatra se jedinom “knjigom” koju su Romi ponijeli iz Indije. Pripada indoarijskoj grani indoevropske jezičke porodice i jedini je indoarijski jezik koji se govori isključivo izvan indijskog potkontinenta. Govori ga oko 10-15 miliona Roma širom svijeta, a nakon njihovog dolaska u Evropu razvilo se najmanje 80 njegovih varijacija i dijalekata. Iako je struktura njihovih govora gotovo identična, nisu svi međusobno razumljivi, te iz tog razloga nemaju jedan standardizovan jezik”, podsjeća dr Delić.

Zbog toga, kaže, “romske grupe u okviru jedne zemlje govore različitim dijalektima/varijetetima romskog jezika i zbog svoje društveno-političke marginalizacije, govornici romskog jezika su višejezični i pripadnici drugih naroda rijetko kada znaju njihov jezik”. Međutim, podsjeća dr Delić, “mnogi lingvisti, romski intelektualci i aktivisti ističu da je romski jezik jedan jezik i da je i pored otežavajućih faktora moguće napraviti standardizaciju i/ili kodifikaciju romskog jezika”.

Istraživanja neophodna za standardizaciju

Dr Delić tvrdi da u Crnoj Gori “skoro ne postoje istraživanja iz različitih društvenih disciplina kada su Romi u pitanju”. Ta istraživanja bi, prema njenom mišljenju bila “osnovni preduslov za ozbiljno bavljenje romskom kulturom”.

“Ovo se posebno odnosi na filološka istraživanja koja su neophodna za uspostavljanje temelja za kodifikaciju/standardizaciju romskog jezika. Ipak, izdvojila bih Institut za strane jezike, na čelu sa prof. dr Igorom Lakićem, koji je pokrenuo akreditovani program “Romologija” sastavljen iz četiri modula. Nadam se da će put koji je profesor Lakić zacrtao nastaviti da traje i da će taj put odvesti Romologiju i u univerzitetske klupe. Sve u svemu, potrebna je mnogo veća podrška čitavog državnog sistema, većinske, ali prije svega i romske zajednice”, zaključuje sagovornica “Vijesti”.

Istraživanja romske zajednice, objašnjava ona, nose i velike izazove za naučnike. Treba ih raditi sa velikim oprezom “jer ne postoji dovoljno podataka, prije svega u pisanim dokumentima, ne postoje svojevrsne romske pisane zaostavštine i, najbitnije, nema istinskog istraživačkog zanimanja za ta pitanja”. Osnovni razlog za takvo stanje, ocjenjuje dr Delić, je stigma koja je vladala, ali i dan-danas vlada kada su u pitanju te grupe.

“Crna Gora je odličan primjer potpune istraživačke tišine kada su Romi u pitanju. Naime, prvo istraživanje o Romima je obavio tek sredinom 20. vijeka Momčilo Lutovac, kada je 1987. godine i objavio knjigu “Romi u Crnoj Gori (od pojave do danas)”, dok je sljedeće antropološko istraživanje obavila moja malenkost 2008. godine i rezultat toga je knjiga ‘Otvorena vrata. Antropološki prilog kulturama Roma i Egipćana u Crnoj Gori’”, kaže antropološkinja.

Ona od 2008. godine sprovodi terenska istraživanja, prvo za potrebe svoje knjige, a nakon toga i za potrebe doktorske disertacije, “Etnički identitet Roma u procesu tranzicije u Crnoj Gori”. Nikada se, tvrdi, nije desilo da je bilo koja romska porodica odbila da podijeli svaki segment svoje kulture i društva.

“Moji ispitanici su oborili predrasudu da je romska zajednica izuzetno zatvorena i da ne želi da se o njima išta zna. Na nama je jedino da ih pitamo... Moje interesovanje za romski jezik uvijek je bilo integralno vezano za etničke procese koji su se dešavali među romskim grupama u Crnoj Gori, jer odavno je ustanovljeno da su porijeklo, jezik i religija najvažniji u konstruisanju etničkih i/ili nacionalnih identiteta”, kaže dr Delić.

Dodaje i da su njena istraživanja romskog jezika, prije svega, antropološka, a ne filološka. Podsjeća i na riječi dr Tahirović-Sijerčić iz uvoda “Rječnika romsko-crnogorskoga i crnogorsko- romskoga jezika” koja kaže da o stvarnoj jezičkoj situaciji Roma u Crnoj Gori i regionu ne možemo argumentovano i precizno govoriti jer do sada nije obavljeno niti jedno stručno istraživanje u toj oblasti...

( Dragana Šćepanović )