Pejzaž bez ljudi je mrtva priroda, a enterijer bez knjiga prazan prostor

“Slika, bilo da je u pitanju likovni izraz, bilo da se slika riječima i opisom, mora biti doživljena. Ako to nije, ako ne priča priču, ili nas nečim ne vezuje, ili nas ne podsjeća na svijet osjećanja, onda je to mrtvo slovo na papiru”, kazala je književnica i rediteljka Vida Ognjenović, koja je bila gošća tribine “Imaginarijum” koju uređuje i vodi istoričarka umjetnosti Kristina Radović, autorka “Imaginarijuma”.

Prva slika koje se sjeća Ognjenović, koja je prije 83 godine rođena u selu Dubočke, u Banjanima, kraj Nikšića, jeste slika majke za šivaćom mašinom.

“Tu sliku često vraćam u sjećanje jer mi govori o radu - da rad zaokuplja čovjeka i da ako čovek nije u tom radu u cjelosti koncentrisan, taj rad nije potpun i može biti manjkav”.

Iako je stvaralački čin u književnosti i pozorištu sličan jer su, kako je rekla, u pitanju grane umjetnosti koje se služe istraživanjem, maštom, traženjem rješenja, poštovanjem nasljedstva i krčenjem puta u nepoznato, razlike postoje - književnost je kompletno autorsko djelo, dok u pozorištu autor ima pomagače.

“To je grupni postupak gdje je reditelj na čelu, a on orkestrira sve te postupke i pravi od njih cjelinu koja se zove predstava. To je mnogo složeniji postupak od pisanja”, kazala je Ognjenović.

Odgovarajući na pitanje Kristine Radović, urednice programa u JU “Zahumlje”, o likovnosti u pozorištu, Ognjenović je istakla da scenografija nije samo mjesto gdje se radnja događa, već mjesto gdje se radnja mora dogoditi.

“Kostimi i scenografija pomažu drami, uzrokuju da radnja bude cjelovita. Ništa manje nije značajna i muzika. Ona nije tu da uveseljava auditorijum, niti glumce. Ona je sredstvo gdje se radnja podcrtava, ili izražava one djelove radnje koji se na drugi način ne mogu izraziti”.

Piše romane, pripovjetke, drame i eseje, a njen rediteljski opus čini blizu stotinu pozorišnih, kao i veliki broj televizijskih i radio režija, od kojih mnoge po sopstvenim tekstovima.

“Junaci mog književnog opusa su ljudi koji su imali misaoni otisak u društvu u kojem su živjeli, a taj otisak traje i do danas i mi se njime služimo na neki način. Zanimaju me ljudi koji su imali i riješili neki problem, misaoni, građanski, politički, i koji su taj problem savladali svojim karakterom, načinom života, mišljenja, i ostavili trag koji mi procjenjujemo i koji nam može služiti kao izvjestan putokaz. Moje su ličnosti složene. Zanimaju me likovi čiji život i rad ima nekih tajni i zanima me istraživanje tih likova i opisivanje onoga što sam otkrila. Pejzaži u kojima moji likovi žive su puni prepreka, nepravdi, krivudavih staza koje lako mogu prevariti”, opisuje ona.

Smatra da je u pozorištu najbitniji glumac, a njena formula pozorišta je glumac plus misao. Da se stvori misao pomažu reditelj, pisac, scena, kostimi, muzika...

Podražavanje prema riječima Ognjenović, nije umjetničko djelo nego vještina.

“Oponašanje je sredstvo da nešto zapamtimo, dobro vidimo, proučimo, ali to nije cilj umjetničkog djelovanja. Umjetnost je davati temu, ideju. Umjetnost nije imitacija ili vještina, već superiorna izražajnost neke novosti. Ona je moćnija i jača od stvarnosti, jer čovjek je prolazan, a njega umjetnost čini neprolaznim”, poručuje književnica i rediteljka.

Kako je rekla Radović, zvanična biografija i bibliografija Vide Ognjenović su toliko bogate i sadržajne da bi nekom drugom trebala dva života da ostvari sve ono što je ona ostvarila. Ali, kako je istakla, posebno je zanimljiva, kako je nazva, “prećutna biografija”, koja je nastala kao odgovor na zahtjev organizatora naučnog simpozijuma u Tresteniku, čiji je Vida bila počasni gost. Tu biografiju je Ognjenović pročitala.

“Živim intenzivno, mada jednostavno. Najviše se zanimam za ljude i za knjige. Svaki pejzaž bez ljudi smatram mrtvom prirodom, a enterijer bez knijiga praznim prostorom. Oduševljavaju me muzika i brzina duha. Najbolje se razumijem sa djecom. Cijenim njihovu neutaživu radoznalost i povjerenje u moć nježnosti. Plašim se ljudi koji su u stanju da iznevjere te dječije osobine. Nastojim da u svojoj najbližoj okolini činim što manje zla i to smatram načinom da doprinosim opštem dobru. Imam i mana i to ne malo, naravno. Jedna od njih je akutni knjigoholizam. Sažeto rečeno - ja sam vam, zapravo, jedna neizlječiva knjigoholičarka i zato sam danas ovdje, među vama, hic et nunc (lat: ovdje i sada)”, pojasnila je Ognjenović.

Organizator “Imaginarijuma”, čija tema je bila “Slika, književnost i pozorište” i koji je održan u sklopu oktobarskog repertoara Nikšićke kulturne scene, jeste JU “Zahumlje”, u saradnji sa Muzičkom školom “Dara Čokorilo”.

Na prosvjetnim radnicima je da utiču da se ne smanji upotreba mozga

“Mislim da je današnja prosvjeta žrtva tehnološkog razvoja, da dijete već u vrtiću upotrebljava telefon i kompjuter. Ta brzina je prekinula proces i učenik ne dolazi procesom do znanja i saznanja, nego ga dobija gotovog. Današnja prosvjeta ima razmak od đaka, jer đak nema strpljenja za objašnjavanje procesa, on to ne razumije. Na prosvjetnim radnicima je veliki teret da postignu to da se ne smanji upotreba ljudskog mozga. Moramo da naučimo đaka da razumije to što pročita. Saznavanje je težak proces i on zahtijeva poznavanje pojedinosti i taj proces se mora vaspitati”, kazala je Vida Ognjenović.

Mladoj generaciji je poručila da ne slušaju preporuke kada su u pitanju književna djela, već da sami traže.

“Pogriješite pa se ispravite i ne brinite. Samo naprijed”, poručila je Ognjenović.

( Svetlana Mandić )