Knjiga "Buđenje Irana" Širin Ebadi: Od nade do razočarenja - hronika propuštenih šansi

“Buđenje Irana” autorke Širin Ebadi (preveo Vladimir Arsenić) je knjiga inspirativnih priča o jednoj izuzetnoj ženi, Iranki, pravnici, poznatoj advokatici, o njenoj neobičnoj upornosti u dokazivanju pravde i istine u vrtlogu arapskih i bliskoistočnih turbulentnih događanja. Ovo je i knjiga memoara, koji svjedoče o njenom nesebičnom radu i zalaganju u cilju zaštite svojih nedužnih sunarodnika nad čijim glavama se neprestano klatilo zamršeno klupko nepravdi svih vrsta i terora, a nerijetko i smrt ili dugotrajne robije. Pisana je otvorenom dušom sa jednostavnom jasnoćom u duhu zanosne empatije, ali prije svega sa dobro promišljenim iskazom iskusnog pravnlka.

Podnaslov ove knjige “Sjećanje na revoluciju i nadu” takođe govori o karakteru njenog sadržaja. Autorka knjige je pravnica, poznata i izvan granica Irana i za razliku od mnogih svojih kolega, smjelo je, bez predrasuda i raznorodnih iluzija, branila djecu i žene čak i u politički veoma osjetljivim slučajevima. Zato se komotno može reći da knjiga “Buđenje Irana” nobelovke Širin Ebadi, napisana s velikom skromnošću i čovječnošću, svjedoči o postojanosti jedne žene na značajnom, a posebno rizičnom, raskršću velikih istorijskih, ne samo reginalnih već i svjetskih, zbivanja. U ovoj knjizi autorka eksplicitno, žestoko, bez uvijanja i oklijevanja govori o sebi, svojem djetinjstvu u skromnoj teheranskoj porodici, o školovanju, pogotovo o svojem uspješnom visokom obrazovanju, potom o ranim profesionalnim uspjesima sredinom sedamdesetih, ali isto tako sasvim javno, neprikriveno i elokventno piše i o svojoj želji da vodi tradicionlan način života čak i u dobu u kojem ona predstavlja pobunjenički glas u zemlji, a to u tim burnim vremenima nimalo nije bilo lako niti bezopasno. U ovoj knjizi je vidno gašenje njenih nada i uvjerenja u napredak i uspjeh iranskog društva koje je očekivala od islamske, odnosno iranske, revolucije koja se na tim područjima dogodila u vremenu izmedju 1977. i 1979. godine.

Autorka koncizno i slikovito piše o rušenju njenih nekadašnjih ideala, o dobu kraljevine Irana pod vodjstvom šaha Mohameda Reze Pahlavija i o dubokoj razočaranosti u ono što je iransko drštvo dobilo islamskom revolucijom od koje je mnogo više očekivala. Istina, Širin Ebadi bila je svojevremeno izrazita protivnica autokratskog Šahovog režima, jer nije podnosila korupciju i političko nasilje koje je karakterisalo Pahlavijevu kraljevinu. Zbog toga je, kao i mnogi drugi iranski intelektualci, “revoluciju” dočekala s radošću i oduševljenjem. Kaže se da je tada bio mali broj ljudi, pogotovo mlađe dobi, koji su ispočetka dobro razumjeli i mogli pravilno definisati, posljedice koje će proizvesti ta transformacija i nova struktura, odnosno reorganizacija iranskog društva, jer, u nekom smislu teško je to bilo i naslutiti. Ebadijeva otkriva kako su neki pobunjenički, neposlušni, odnosno disidentski glasovi nakon islamske revolucije nasilno ućutkivani, mnogi su ljudi zbog toga ponižavani, kažnjavani, službenici degradirani, ili čak otpuštani sa poslova koje su do tada sasvim uspješno obavljali. Nove vlasti Irana nakon islamske revolucije ne da nijesu bile naklonjene samo tim prkosnim buntovnicima već i pripadnicama ženskog pola, pa su se usudili da čak i žene - vrsne poznavateljke pravnih nauka, proglase nesposobnima da budu sudije. Širin Ebadi se kao uspješna advokatica bunila ne samo protiv toga, protiv propisa kojima su konzervativne vođe lišile žene njihovih osnovnih prava, već i protiv sve očitijeg lišavanja građana njihove političke slobode. Autorka se na svoj profesionalni način energično i beskompromisno, ali mudro, spretno i u svakom slučaju vrlo efektno borila protiv svakog oblika represije, diskriminacije i nepravde nanešene bilo kojem čovjeku, naročito protiv varvarskog nasilja i tlačiteljstva, pa i svojevrsnog patrijarhata kakav je u to doba bio prisutan u Iranu. Na prvim stranicama ove knjige autorka kaže da su je neki slučajevi koje je uzimala - poput premlaćivanja i zlostavljanja djece, nasilnih brakova u kojima su žene često bile svojevrsne zatočenice, kao i slučajevi političkih zatvorenika, svakodnevno dovodili u dodir sa ljudskom okrutnošću, divljaštvom, svakovrsnim nasiljem i tiranijom, međutim, kao nešto što ju je posebno iznenadio bilo je priznanje Vlade za njenu djelimičnu umiješanost u velikom broju planiranih ubistava koja su se događala u drugoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka. Ebadijeva takođe podsjeća da su u to vrijeme usmrćivani mnogi intelektualci. Da su neki udavljeni dok su bili na putu, a drugi na smrt izbodeni u svojim domovima. Autorka je kao advokatica predstavljala porodice dvije takve žrtve i od samog početka susretala se sa zbrkanošću ili neadekvatnošću zvanične istrage. Tu su bili prisutni razni pokušaji da se prikrije umiješanost države u bilo kakve zločine, a sve u cilju da se državne strukture oslobode svake krivice. Takođe, u jednom slučaju dogodilo se i tajanstveno samoubistvo glavnog osumnjičenog u zatvoru, a sve je to otežavalo advokatima korektan uvid u cjelokupan proces.

Autorka kaže da je to bio prvi put u istoriji Islamske Republike da je država priznala da je ubijala svoje kritičare, pogotovo kudioce i kritičare režima, ili pak samo političke analitičare koji nijesu bili po njihovoj volji, da je to bio prvi put da se održava suđenje koje bi trebalo da okrivi počinioce. Vlada je naime ipak priznala da je odred ubica unutar njihove Obavještajne službe odgovoran za neka ubistva.

U knjizi “Buđenje Irana” Širin Ebadi piše o njenom prvom susretu sa nekim političkim događajem iz doba njenog djetinjstva. Bilo je to prije njenog polaska u školu kada je tadašnji premijer Irana Mohamad Mosadeh poslije četiri dana nereda na ulicama Teherana svrgnut s vlasti. Bio je to državni udar koji je zabrinuo mnoge Irance, dok za Širin Ebadi i ostalu dječicu sa kojom se igrala ta vijest nije imala nikakvo značenje. Međutim, tužna lica njene bake i roditelja ipak je nijesu ostavila ravnodušnom. Shvatila je da je vijest koja je do njih doprla talasima starog radio aparata uzrokovala njihovo neraspoloženje, mada je suštinu toga događaja shvatila tek više godina kasnije. Zapravo, Mohamad Mosadeh bio je izuzetna ličnost. Za svjetovne i religiozne Irance, radnike i bogataše on je bio više od popularnog državnika. Mosadeh je za njih bio voljeni nacionalni heroj, osoba dostojna njihovog fanatičnog obožavanja, čovjek sposoban da vodi njihovu veliku civilizaciju s njenom više od dvije i po hiljade godina dugom pisanom istorijom. Dvije godine prije nego što je svrgnut, premijer je nacionalizovao iransku naftnu industriju, koju su do tada kontrolisali naftni konzorcijumi sa Zapada, iskorištavajući i izvozeći velike količine iranske nafte po nepovoljnim ugovorima, prema kojima je Iranu ostajao samo mali dio profita. Ovaj hrabri potez koji je pomrsio račune Zapada na naftom bogatom Bliskom istoku, donio je Mosadehu vječno obožavanje Iranaca koji su ga vidjeli kao oca iranske nezavisnosti, na sličan način na koji je Mahatma Gandi slavljen u Indiji nakon što je svoj narod oslobodio od Britanaca.

Nakon što je 1951. godine demokratski izabran ubjedljivom većinom Mosadeh se zalagao i za slobodu štampe, za jačanje demokratije i moderne diplomatije.

U knjizi “Buđenje Irana” Širin Ebadi kaže da je u toku Drugog svjetskog rata 1941. godine nakon što su ruske i britanske trupe okupirale Iran, šah Reza bio primoran da abdicira u korist svoga sina Mohamada Reze Pahlavija. Vladavina mladog šaha karakterisala se političkom otvorenošću pogotovo većom slobode štampe. Međutim u knjizi se kaže i to: da je mladi šah Muhamad Reza Pahlavi sa strahom gledao Mosadehov uspjeh, zbog čega je iz dana u dan među Irancima Mosadeh postajao sve popularniji. Nasuprot njemu omraženi tridesetdvogodišnji šah, nasljednik novonastale i neomiljene dinastije koju je začeo persijski konjički oficir, izgledao je mali i slabašan.

Šaha Muhamada Rezu Pahlavija u to vrijeme podržavali su samo njegovi generali i Sjedinjene Američke Države jer Americi nije odgovarala Mosadehova izuzetna sposobnost upravljanja ekonomijom te prostrane i bogate zemlje, a prije svega nije im odgovarala nacionalizacija iranske naftne industrije. Zato godine 1953. SAD šalju u Teheran Kermita Ruzvelta, unuka bivšeg predsjednika Teodora Ruzvelta, da ohrabri, kako se u knjizi kaže: kukavičkog šaha. Da mu da podršku i da pripremi državni udar. Mladi Ruzvelt je skoro milion dolara imao na raspolaganju da potplati rulju iz siromašnog južnog Teherana kako bi uz viku i halabuku što masovnije izašli na proteste. Takođe, podmitio je urednike novina da objavljuju lažne vijesti o navodnom narastajućem nezadovoljstvu usmjerenog protiv Mosadeha. Autorka kaže da se za vrijeme protesta obožavani premijer četiri dana skrivao u podrumu, dok se osvetoljubivi mladi šah, na kraju svih tih dobro isplaniranih nereda, srdačno zahvalio Kermitu Ruzveltu riječima: “Svoj prijesto dugujem bogu, narodu, vojsci i vama”. Iranci su to doživljavali ponižavajućim činom jer su bili neposredni svjedoci miješanja SAD u njihovu politiku i očitog učešća u svrgavanju premijera i postavljanja njihovog predsjednika na mig američkog predsjednika i CIA.

U ovoj knjizi se kaže da je šah naredio vojno suđenje Mosadehu. Novine su na naslovnim stranama objavljivale slike svrgnutog premijera kako ulazi u prepunu sudnicu. Sudija je donio smrtnu presudu, ali je pritom rekao da će je, zahvaljujući šahovoj neizmjernoj milosti, preinačiti u tri godine zatvora. Tako je i bilo. Mosadeh je odrobijao te tri godine u Centralnom teheranskom zatvoru, a potom se, vidno skrhan i napaćen, povukao u svoje selo i tamo ostao do kraja života.

Ebadijeva se prisjeća i događaja nakon što je Islamska revolucija zbacila šaha kada su radikalni studenti uzeli za taoce osoblje američke ambasade, čuvena talačka kriza koja je trajno opteretila odnose Irana i SAD. Kaže da je shvatila koliko su se dugo osjećale posljedice državnog udara. Dok je još bila dijete posljedice Mosadehovog zbacivalja s vlasti osjetila je kod kuće. Njen otac je bio zamjenik ministra poljoprivrede i vlasti šahovskog režima odmah su ga otjerale sa posla jer je bio pristalica svrgnutog premijera. Godinama kasnije radio je na nižim namještenjima i nikad više nije postavljen na tako odgovorno mjesto bez obzira na njegovu stručnu sposobnost i široko univerzitetsko obrazovanje u Šajcarskoj.

U ovoj knjizi Širin Ebadi kaže da je državni udar mnoge Irance uvjerio da je politika prljavi splet intriga, koji podrazumijeva dogovore iza leđa i zamaskirane interese u kojima su obični ljudi sitne šahovske figure - pioni.

Širin Ebadi je iranska advokatica, bivša sutkinja za ljudska prava i osnivačica “Centra za odbranu ljudskih prava” u Iranu. 2003. godine dobila je Nobelovu nagradu za mir “za svoj trud u borbi za demokratiju i ljudska prava, posebno za trud koji je uložila u borbu za prava žena i djece”. Time je postala prva dobitnica ovog priznanja iz Irana.

Prema tvrdnjama Ebadijeve i norveškog ministarstva, iranske vlasti su 2009. godine konfiskovale njenu nagradu, mada je iranska vlada kasnije ovo demantovala. Ukoliko su ove tvrdnje tačne, Ebadijeva bi bila prva osoba u istoriji Nobelove nagrade čije je priznanje prisilno oduzeto od strane državnih organa.

Ebadijeva je živjela u Teheranu sve do juna 2009. kada je izbjegla u Ujedinjeno Kraljevstvo, zbog sve većeg progona iranskih građana koji su bili kritični prema aktuelnom političkom režimu. Godine 2004. njeno ime našlo se na Forbsovoj listi “100 najmoćnijih žena svijeta”, a 2009. i u knjizi “100 najuticajnijih žena svih vremena”.

( Vujica Ognjenović )