Supermoći i tajne koje krije Planeta 7693

“Naravno da se dešava u tvojoj glavi, Hari, ali zašto bi to, zaboga, značilo da nije stvarno?”, jedna je od najpoznatijih rečenica iz sage o Hariju Poteru, koju izgovara Albus Dambldor, direktor Hogvortsa, škole za čarobnjaštvo i vještičarenje.

Možda bi ta rečenica mogla zaokružiti novi crnogorski film, “Planeta 7693” reditelja Gojka Berkuljana, koji je premijerno prikazan u srijedu veče u do posljednjeg mjesta ispunjenoj velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore, a od juče je i u zvaničnoj bioskopskoj distribuciji, kako u podgoričkom Sinepleksu, tako i u dvoranama širom države, zahvaljujući Mreži kinoprikazivača.

Brojna publika, dugi redovi na biletarnici, gužva u sali, svečana atmosfera, a onda čim su se svjetla ugasila i pravi spektakl za filmofile svih uzrasta koji su uronili u neke nove dimenzije već u uvodnoj špici. Sa prvim kadrom otvara se i portal koji će automatski (ili pak postepeno, kako se otapaju razne fasade stečene iskustvom života) prisutne uvući u svijet realnog, ali i izmaštanog, u svijet o kojem često ne razmišljamo, a koji u ovom filmu donosi jedinstveno emotivno i vizuelno putovanje koje će razgaliti i srce i um, jednako djece i odraslih.

Djelo kombinuje fantaziju i stvarnost, ali na suptilan i dirljiv način tretira brojne savremene probleme. U središtu je priča devetogodišnjeg Luke, dječaka razbuktale mašte, koji suočen s krizom unutar porodice razvija “supermoći” nastojeći da spase ono što mu je najvažnije. Fantazija, mistika i avantura kreću već na početku, nevino, dobronamjerno, ali i hrabro, uz moć mašte, ljubavi i djetinje iskrenosti... Mjesto magije je prostor hotela simboličnog naziva “Jugo-sloga” koji učmalo čeka da se posljednji put okrene ključ u bravi ili pečatira neki presudni papir.

Osluškujući svoje moći i unutrašnje glasove Luka im se ne opire, već ih svesrdno prihvata i nastavlja se igrati sa njima. Dane i vrijeme za igru radije provodi u pustom, ali živopisnom hotelu negoli na ulici sa ostatkom djece iz komšiluka gdje je okarakterisan kao “weirdo”, iliti čudak. No, šta “normalci” uopšte mogu znati (o njemu ili čudima)? Novo poznanstvo koje Luka ostvaruje sa šarmantnom i harizmatičnom devojčicom koja umjesto slova u imenu ima brojeve 7693 podstiče niz različitih događaja, ohrabrujući Luku na aktivnosti na koje se možda samostalno i ne bi usudio. U misiji da spase i održi na okupu svoju porodicu u trenutku iskušenja i boli, Luka poteže za neobičnim rješenjima, a hoće li ona uroditi plodom, pogledajte sami.

Njegovu želju, maštu, senzitivnost, ali i samostalnost, izuzetno uvjerljivo i blisko uobličio je mladi glumac Ilija Pejaković, a samu radnju i Lukin lik dodatno produbljuje njegov odnos s misterioznom djevojčicom 7693, koju glumi Hana Ivanišević. Tu je i Lukina sestra Sandra koju vrhunski igra Mara Rakčević, a koja bori svoje tinejdžerske bitke koje nesumnjivo, ištu više pažnje, strpljenja i razumijevanja. Jedinstvena i van kalupa istosti, Sandra je nedovoljno prihvaćena u društvu, ali se uporno trudi da to postane, nesvjesna svoje autentičnosti i toga da se ne mora dokazivati...

Dubina filma koji je okarakterisan kao porodični i naučnofantastični jeste mnoštvo nivoa priče i više linija radnje, uz prisustvo precizno izgrađenih, veoma karakternih i slojevitih likova. “Planeta 7693” se ne libi da se bavi ozbiljnim temama, kao što su emocionalne i ekonomske krize koje pogađaju mnoge porodice danas, ali i nepredvidljive okolnosti. Finansijska nestabilnost, borba za egzistenciju, emocionalno udaljavanje, problemi u komunikaciji, ali i gubitak trudnoće, nesuglasice, prihvatanje (i prevazilaženje) boli, a onda i različitosti, odnos prema drugačijima, vršnjačko i nasilje u porodici, te položaj žene, ali i umjetnosti u društvu, samo su neke od otvorenih tema koje postavljaju temelj za promišljanje o filmu, ali i savremenom životu, zajednici i vrijednostima.

Nevjerovatno je upečatljivo i to koliko film Gojka Berkuljana, po scenariju Ane Vujadinović Tomić, pažljivo balansira između svih tih linija radnje, između stvarnosti i fantazije, ali i između dječije i percepcije odraslih, te se ništa suvišno ne preliva tamo gdje ne treba. Tako je mlađima otvoren prostor i mogućnost da sami donesu neke zaključke i u filmu pronađu i zabavu i razonodu, ali i pouku i poruku.

Snažno je, ali i nježno, obrađen odnos između Lukinih i Sandrinih roditelja, borba majke Jasne koju izvanredno tumači Kristina Obradović, i oca Borisa kojeg igra Andrija Kuzmanović. Njihove izvedbe su autentične i dirljive, duboke, uvjerljive i inspirativne... Njihova sposobnost da prenesu suptilne, ali duboke emocionalne promjene tokom filma doprinosi snažnoj vjerodostojnosti ove porodične drame.

Obradović prikazuje ženu punu ljubavi, posvećenu, ali i okupiranu domom, porodicom i brigom, čime (ne)svjesne preuzima tradicionalnu ulogu domaćice. Senzitivno, empatično, radosno, potpuno predano i s razumijevanjem, sve dok to ne krene da je umara i guši, jer uvijek se desi tačka ključanja, Jasna je majka čija je briga za porodicu i izvor snage, ali i slabosti. Crnogorska glumica briljirala je u još jednoj ulozi o kojoj se razgovara i nakon odjavne špice.

Pored nje harizmatični Kuzmanović donosi slojevitu i emocionalno suzdržanu, ali i krhrku ličnost koja leži u mladom ocu, (ne)ostvarenom umjetniku, suprugu... Boris je figura i metafora borbe koju muškarci vode i očekivanja koja im patrijarhat nameće, zarobljena u određenim životnim obrascima koji podrazumijevaju i zanemarivanje sebe... Tu je i niz drugih karaktera koji su definitivno poznati gledaocima, a koji igraju važne uloge u filmu i čitavoj priči.

Kritika društveno-ekonomsko-političkih dinamika, kako u Crnoj Gori, tako i globalno, očitava se u donekle sporadičnoj liniji radnje koja nesumnjivo utiče na živote, ne samo Lukine, već i drugih porodica u mjestu. Gašenje velikih firmi koje su hranile stanovništvo, privatizacija, malverzacije, ali i borba za golu egzistenciju, osuda umjetnika da zanemari svoj dar i ljubav i da se bavi drugim zanimanjima kako bi “prehranio porodicu”...

Lukin (alternativni) svijet zamagljuje granice između zbilje i onog nestvarnog. Fantastični vizuelni efekti, muzika i scenografija upotpunjuju radnju koja je toliko živopisna da će gledaoci osjetiti magiju svakog kadra i dječije mašte.

Zbog svega toga, “Planeta 7693” je film koji svaki član porodice i društva može doživjeti na svoj način, a njegova univerzalna poruka i toplina čine ga relevantnim ne samo za publiku u Crnoj Gori, već i mnogo dalje od našeg regiona i podneblja. “Planeta 7693” je zdrav film koji će nas opomenuti, otrijezniti i podstaći, jedan je od onih melemnih za dušu uz koje je nemoguće obuzdati emocije i zadržati koju suzu, a nepogrešiv je izbor za gledanje, bilo u porodičnoj ili drugarskoj atmosferi.

Odgovori na pitanja da li će Lukin plan uspjeti, hoće li Sandra pronaći svoje mjesto u društvu, kako će se dalje razvijati Borisov i Jasnin odnos, te hoće li se “Jugo-sloga” raspasti, a onda i ko je zapravo 7693, sakriveni su na odličnom kraju ovog filma koji će vas podstaći da još više i jače vjerujete u moć ljubavi i mašte.

I, kao što reče jedan od dječaka u publici na kraju: “Ima li drugi dio?”... Nakon toga uslijedio je dug, glasan, neprekidan aplauz i poklon velikog ansambla publici koja ih je pozdravila stojećim ovacijama punim emocija i zahvalnosti.

( Jelena Kontić )