Lovor sa Divlje obale

Do drugih mjesta duž katalonske obale može se doći vozom, bolje reći šinobusom, koji stiže svakih pola sata. Ali ako iz Kalelje hoćete u Ljoret de Mar, onda ćete poslije kraće vožnje sići sa voza u Blanjesu. U Ljoret se nastavlja autobusom, koji doduše staje tu, ispred pospane stanične zgrade u Blanjesu. Ali su domaćini zaboravili da naprave nadstrešnicu ili čekaonicu, a sunce već uveliko radi svoj posao, iako je tek nešto iza devet ujutro. Pošto pruga nije stigla do varoši okružene sa jedne strane brdima, a sa druge morem, ulazak u Ljoret će nam donijeti niz običnih prizora koji se nude radoznalim očima kroz autobuske prozore: prodavačice koje otvaraju svoje radnje, recepcionari koji dočekuju goste u holovima velikih hotela, ljudi koji u pekarama čekaju da budu usluženi.

Na četrdesetak kilometara od Đirone i preko osamdeset od Barselone, Ljoret de Mar je najpoznatija i među našim ljudima najomiljenija varoš na “Divljoj obali“ – Kosta brava. To ima svoje razloge.

Ali ti razlozi ostaju najprije sakriveni, kada autobus stane na peron betonske stanice koja ima živ, pomalo haotičan i donekle traljav izgled. Ovakve stanice imaju mnogo veće varoši. Ljoret zimi splasne na nekih 35 000 stanovnika, da bi u ljetnjoj sezoni narastao i na 160 000 ljudi. Zavisno od godišnjeg doba, varoš se dakle koleba između broja stanovnika Kragujevca i Zaječara.

SILAZAK U LJORET

Sve ulice nizbrdo vode ka obali, a poprečne su uvijek duže jer su građene paralelno sa morem. Prvi utisak je da je varoš nešto gizdavija i samosvjesnija od Kalelje.

Moja saputnica je već u prvom butiku nadomak stanice pronašla nešto za sebe. To potvrđuje opšti utisak koji imam svaki put kada se nađem na Iberijskom poluostrvu. Zahvaljujući domaćim modnim kreatorima i firmama, slobodnijem i „sunčanijem“ odnosu prema bojama, Španci preuzimaju estetski primat u proizvodnji krpica.

Već poučeni višednevnim boravkom na katalonskoj obali, ne gubimo vrijeme tražeći kafić sa dobrim kapućinom, već sijedamo kod prvog Italijana u baštu koja se sastoji od nekoliko stočića duž ulice i naručimo espreso.

Tu se zakopčamo za internetsku mrežu i proučimo plan grada. Prije podne ćemo provesti u sjenovitim uličicama centra. Ručaćemo u jednom od katalonskih lokala koje preporučuju i koje nazivaju „bodega“. Kada popusti popodnevna vrućina istražićemo priobalni dio varoši koji već sada obećava žegu.

Ulica Sant Pere kojom silazimo do centra krcata je radnjama i lokalima. Izlazimo na lijepi trg i pogled nam se prikuje za crkvu. Sant Roma u srcu starog grada nudi neočekivane boje i oblike.

Priča o crkvi je zapravo priča o Ljoretu. Prvobitno naselje je bilo na brdu, tamo je izgrađena prva crkva, jer su gusari često pustošili obalu. Tek kada se vlast barselonskih grofova u 13. vijeku proširila i na Baleare, koje su preoteli Mavarima, počeo je razvoj priobalnog dijela naselja. Tu je u 16. vijeku podignuta gotička crkvica Sant Roma, nalik na tvrđavu.

U zlatnim vjekovima koji su uslijedili za Španiju, bogatstvo se sticalo u prekomorskim kolonijama. Priča koja će učiniti ovu crkvu jedinstvenim hibridom starog i novog odvija se u vrijeme početka nemira na Kubi zbog nastojanja pobunjenika da se španska kolonija osamostali. Narsis Đelats je zajedno sa ocem kao dječak otišao iz Ljoreta na Kubu, gdje su držali kožarsku radnju. Nemiri i bune, španska vojska koja ih guši, donijeli su Narsisu ogromno bogatstvo jer je proizvodio – vojničke čizme. Kada je čuo da i drugi iseljenici iz starog kraja – Amerikanosi kako su ih zvali oni koji su ostali kod kuće – daju novac za proširenje crkve u Ljoretu, on je izdvojio najveću sumu za cijelu kapelu u spomen na svoju ženu koja je rano umrla. Narsis se nikada nije vratio sa Kube, ali su se, plaćeni njegovim novcem, na katalonskoj obali posla prihvatili umjetnici iz okruženja velikog Gaudija, prije svega Bonaventura Konilj i Montobio.

Naš susret sa tom građevinom jednog vrelog jutra krajem septembra bio je jedan od trenutaka za koje putnici odmah znaju da su neponovljivi. Odlučili smo da neko vrijeme provedemo na trgu ispred crkve.

U lokalima su sjedjeli ljudi. Vermuterija, katalonski restoran, poslastičarnica. Drveće pred crkvom je nakošeno, samovoljnim rastom ili vjetrom. Sve je to davalo mjestu istinsku prepoznatljivost – ono što ni jedan marketing ne može da izmisli.

Narednih nekoliko sati provodimo u šetnji bez cilja. Pred nama se odmotavaju ulice i sokaci, zavode nas detaljima.

I sljedeći trg je pun barova i pabova. Varoš je nagurala na preko 100 barova i diskoteka duž obale, na dobrom je glasu kao mjesto lude zabave kod mladih Evropljana, ali baš zbog toga na lošem glasu kod svih ostalih. Posljedice su slične onima na Majorki ili u novije vrijeme u Splitu – turizam pijančenja i partijanja uzeo je maha. Ali to je noćna verzija Ljoreta. Preko dana trgovi izgledaju idilično.

Reakcija gradskih vlasti na divljanje partijaša nije izostala. Paprene kazne čekaju one obijesne goste koji naginju flašu na javnom mjestu, u kupaćim kostimima uđu sa plaže u grad ili bukom uznemiravaju druge goste. Od 2018. gradska uprava je uvela zabranu pušenja na mnogim djelovima plaže, želeći da tako izađe u susret porodičnim turistima i ublaži imidž mjesta koje je stvoreno za cjelodnevnu divlju žurku.

U VINSKOM PODRUMU

Prva glad nas opomene da je vrijeme da se potraži naša bodega. Ovaj naziv je na španskom selu prvobitno označavao neku vrstu vinskog podruma, prostorije pod stijenom ili u zemlji, sa izgrađenim ulazom. Bila je to neka vrsta trapa u kojem je sazrijevalo vino. S vremenom su pred bodegu postavili klupe, gazda bi prodavao vino, a onda uz to i nešto šunke, sira i hljeba.

U gradovima su se tako počele nazivati krčme koje toče dobra seoska vina i služe rustikalna jela. Zato tražimo našu bodegu po Ljoretu.

Preporuke na internetu su ponekad varljive. Ali kada smo u jednoj sporednoj ulici, podalje od turističke vreve, zastali pred lokalom Bodega Manolo Kotano, imao sam osjećaj da smo na pravom mjestu. Unutra je bilo dovoljno mjesta. Sjenovita prostorija ukrašena šunkama, flašama vina, porodičnim fotografijama, kako dolikuje. Simpatični suvonjavi gazda širokog osmijeha preporučio nam je vino kuće.

Nismo se prevarili. Njegovo bijelo vino ima harmoniju koja se najteže postiže – sklad mineralnog, slatkastog sa tragom kiselkastog. Na jelovniku smo najprije pronašli dobro meze – girice, masline i krompiriće sa ljutim umakom.

Onda smo se zadubili u kartu. Fideua marinera je jelo koje izgleda kao paelja, ali je ipak drukčije. U ovom dijelu Katalonije rado upotrebljavaju sitne rezance umjesto pirinča.

Šta da se kaže osim da smo ovaj put imali sreće. Cijene su umjerene, usluga odlična a gazda i njegova žena vode svoju bodegu domaćinski. Na kraju su nas počastili likerom sa ukusom katalonske kreme.

Poslije ovakvog iskustva, dobro raspoloženi hodamo prema obali. Već izdaleka čujemo huk talasa. Danas ovdje more proizvodi mnogo pjene.

IME STARIJE OD PRVIH ZAPISA

Samo ime Ljoret je prema jednima nastalo od rimskog naziva Laureatum, što bi značilo mjesto lovora, lovorovo. Drugi smatraju da je ime skoro hiljadu godina starije, i da se radi o staroiberijskom naselju Loredo.

Kada izbijamo na obalu ne umijem da kažem da li po okolnim brdima ima rastinja sa lovorovim lišćem. Ali iznad grada je brdo na kojem su ostaci tvrđave iz predrimskog perioda.

U 18. vijeku Ljoret je procvjetao kao luka, bilo je to vrijeme prekookeanske trgovine. Mladići željni avanture odlazili su na Kubu, tamo na ovaj ili onaj način stičući imetak, da bi se vratili u zavičaj i sagradili kuću. Povratnike su zvali Indianos. Jedan od najpoznatijih iseljenika iz Ljoreta je Konstatino Ribalegva, koji se 1899. kao dječak obreo na Kubi, tamo radio kao barmen, sve dok nije uštedio dovoljno da kupi bar. Tamo je inovativno tretirao koktele što je privuklo tipove poput Ernesta Hemingveja i Grejama Grina. Dajkiri je napitak po kojem će momak iz Ljoreta ostati zapamćen kao legenda u svijetu ljubitelja koktela.

Tokom decenija prosperiteta stare su gospodarske kuće rušene, a zidane nove, neoklasicističke ili modernističke. Negdje krajem Prvog svjetskog rata bogate porodice iz Barselone počele su da grade ljetnjikovce u Ljoretu. Otvoren je i prvi hotel.

I kao duž cijele obale, prvobitni bezazleni turizam se od šezdesetih pretvara u ljetnju seobu kontinentalnog naroda na obale.

U novom milenijumu Ljoret je postao poznat kao mjesto u koje je ruska mafija investirala 20 miliona eura, zahvaljujući gradonačelniku koji se nije baš držao zakona. Stoga je logično da u gornjem gradu postoji i ruska pravoslavna crkva.

Vrućina popušta, idemo duž plaže prema mjestu koje svaki posjetilac mora da obiđe.

Esteva Fabregas i Bari, intelektualac iz Ljoreta, želio je da u svojoj varoši obilježi ponos i tugu svih onih žena koje su podizale djecu i čekale da im se muževi vrate s mora. Njegovu ideju prihvatio je vajar Ernest Maragalj i Noble, koji je poslije građanskog rata izbjegao u Venecuelu, ali je 1969. za Ljoret de Mar stvorio Donu Marineru ili Ribarevu ženu. Oni skloniji umjetničkim asocijacijama zovu je Venera iz Ljoreta. Bronzana figura je postala glavni simbol mjesta, njegov znak raspoznavanja.

Do ove skulpture dolazi se šetalištem pored plaže. Kako se bliži veče, tako se varoš pretvara u košnicu. Sve je više ljudi. Posljednja trećina puta vijuga stijenama do uzvišenja na kojem Ribareva žena čeka čovjeka koji neće doći. Njen pokret je ujedno nada, tuga, stoičko prihvatanje gorke sudbine. A iza nje Ljoret, mjesto o kojim jedni pišu hvalospjeve, drugi, neoprezniji kukaju zbog džeparoša.

Nama se ova varoš otvorila kao jedan od najljepših bisera u đerdanu mjesta između Barselone i granice sa Francuskom. Možda i zato što odlazimo u sumrak, kada se neki barovi, diskoteke i kazina tek otvaraju.

Do ovog popodneva u bodegi na katalonskoj obali nisam poznavao ukus likera sa katalonskom kremom. Izgleda da je oproštajno piće koje nam je servirao gazda ostavilo trajan utisak, inače ne bih na odlasku, na aerodromu u Đironi, bez razmišljanja kupio flašu ovog napitka – jedini suvenir koji će nas u zimskim noćima podsjećati na jedan vreo dan u Ljoretu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )