Godina koja je promijenila Izrael

Gilad Korngold zna veoma malo o tome šta se dogodilo njegovom sinu 7. oktobra. On zna da je Tala, 39-godišnjeg oca Jahel i Nave i supruga Adi, Hamas odveo iz kibuca Beri. Da, srećom, nije bio povrijeđen, da je bio odjeven, uguran u gepek automobila, a zatim je nestao u paklu koji je sudbina izraelskog taoca u Gazi.

Vjeruje da je Tal živ, ili bar sebi govori da mora vjerovati da je Tal živ. Takođe zna iz priča drugih talaca da su ponekad mogli da slušaju izraelski radio ili da su vidjeli svoje porodice na Al Džaziri, katarskom informativnom kanalu prisutnom širom arapskog svijeta.

Zato Korngold, 62-godišnjak koji se bori da ostane snažan, nikada ne propušta priliku da se pojavi na radiju. Nada se da će možda radio-talasi prenijeti njegov glas 15-ak kilometara preko granice sa Gazom i dati do znanja Talu da ga porodica nije napustila, čak i ako on vjeruje da su izraelska vlada i svijet to učinili.

On poručuje svom sinu, "volimo te, ako nas čuješ, znaj da je tvoja porodica zaštićena", kaže on. "Potrebno mi je da budeš snažan, jer smo blizu cilja".

Međutim, prošlo je punih godinu od 7. oktobra, a "mi još nismo blizu cilja". Talova supruga i djeca, tada stari 8 i 3 godine, pušteni su u novembru, tokom jedne razmjene izraelskih talaca za palestinske zatvorenike. Međutim, njihov otac je još uvijek u Gazi.

Veliki dio Korngoldovog bijesa usmjeren je na premijera Benjamina Netanjahua, za čiju vladu tvrdi da "radi sve kako bi se pitanje talaca zaboravilo". Korngold insistira: "Njega taoci ne zanimaju".

On takođe ne razumije nedostatak međunarodne pažnje. Žali se da Međunarodni komitet Crvenog krsta ne donosi nikakve vijesti o taocima, ali protestuje zbog uslova u kojima se palestinski zatvorenici drže u Izraelu. Evropljani šalju pomoć Gazi, ali malo rade čak i za dvadesetak ili više izraelskih talaca sa pasošima EU, kaže on. Amerikanci imaju moć da natjeraju Hamas i Netanjahua na pregovore i kažu: "Ne jedite, ne spavajte, ne dišite, ne pijte dok (se ne postigne dogovor), ali izgleda da imaju svoj vlastiti raspored".

"Znate li zašto mrzim Hamas?", kaže Hai Bar-El, advokat za ljudska prava u Tel Avivu. "Mrzim Hamas jer prisiljava moju djecu da ubijaju palestinsku djecu"

Čak ni sudbina Kfira i Ariel Bibasa, koji su u zarobljeništvu Hamasa napunili 1 i 5 godina, a njihova crvena kosa i plave oči su svuda po Izraelu na posterima "Vratite ih kući" izgleda da ne može da probudi izraelsku vladu ili svijet. "Kako to da nikoga nije briga", pita Korngold. "Ne u ovoj zemlji. Ni u Sjedinjenim Državama. Ni u Evropi".

"Niko ne govori o tome. Svijet ima fudbal, Svjetsko prvenstvo, sada sljedećeg meseca vjerovatno Zimske olimpijske igre ili nešto slično", kaže on. "Svijet je poludio".

Za mnoge Izraelce, svijet je zaista poludio. Oni gotovo instinktivno razumiju da su na pogrešnoj strani međunarodnog javnog mnjenja kada se radi o većim neriješenim pitanjima o mjestu Izraela na Bliskom istoku i pitanju palestinske države.

Međutim, kada je riječ o sudbini njihovih talaca, slabim starcima i nevinoj djeci, mladim ženama koje se suočavaju sa prijetnjom od seksualnog napada i očevima civilima koji su zadržani kao vojno sposobni ratni zarobljenici - neshvatljivo im je koliko je svijetu izgleda malo stalo.

Prošla je godina od 7. oktobra, kada su militanti Hamasa upali u južne kibuce Izraela, nadmudrivši izraelsku vojsku i divljajući kroz mala, često izolovana naselja cionističkih utopija, terorišući jevrejsku državu.

Tokom te godine Izraelci su vidjeli kako se prvobitni izlivi saosjećanja postepeno pretvaraju u osudu i kritiku, posebno kada su postali očigledni stradanja i patnje palestinskih civila u Gazi.

"Ovdje se dogodila katastrofa, jedan od najgnusnijih dana u svjetskoj istoriji kada su Izraelci prošli kroz stvari od kojih bi i nacisti ustuknuli", kaže Udi Goren, čiji je rođak bio među 1.200 ljudi za koje izraelski zvaničnici kažu da su poginuli 7. oktobra, a Hamas i dalje drži njegovo tijelo. "To je bio taj jedan dan, tako je rat počeo, ali nakon prvog dana, sve što čujete je: "Stanovnici Gaze pate".

"Ono što najmanje želim jeste nekakva vrsta trakmičenja u tome ko više pati", kaže on. "Ni civili u Gazi ne bi trebalo da pate toliko, niti bismo mi, ali kada imate ovu priču koja izgleda kao David i Golijat, veoma je, veoma lako previdjeti razaranje i cijenu koju mi plaćamo".

U izraelskom ratu protiv Hamasa, prema riječima zvaničnika zdravstvenih vlasti u Gazi, ubijeno je skoro 42.000 ljudi, većinom žena i djece, a u snažnoj ofanzivi enklava je uništena.

Od 2,3 miliona stanovnika Gaze skoro svi su raseljeni, većina njihovih domova je uništena, primorani su da žive i brinu o svojoj djeci u ruševinama i u napuštenoj pustari. Bolest se širi, glad je svuda prisutna.

Osuda akcija Izraelskih odbrambenih snaga u Gazi, čak i od njihovih najbližih saveznika, uticala je na Izraelce da se otuđe i zatvore u sebe. Uprkos čvrstoj podršci Sjedinjenih Država i mnogih zapadnih vlada, Izraelci danas kažu da se osjećaju napušteno od strane svijeta, predstavljeni kao bezdušni prema patnji Palestinaca, iako su gotovo u potpunosti uvjereni da djeluju u samoodbrani i da vode pravedan rat protiv neprijatelja koji se skriva iza civila.

"Znate li zašto mrzim Hamas?", kaže Hai Bar-El, advokat za ljudska prava u Tel Avivu. "Mrzim Hamas jer prisiljava moju djecu da ubijaju palestinsku djecu".

To kako se osjećaju Izraelci važno je ne samo kao pitanje empatije, već i zato što oblikuje vojne kampanje koje Izrael sada vodi širom regiona. Osjećaj ugroženosti koji se uvukao u izraelsko društvo, kombinujući viktimizaciju s bijesom, rezultirao je ogromnom podrškom neprekidnom napadu na Gazu.

Čak i prije nego što je priveo kraju rat u Gazi, gdje jasna pobjeda i povratak talaca ostaju neuhvatljivi, Netanjahu je usmjerio punu snagu IDF-a na sjevernu granicu Izraela, protiv libanske militantne grupe Hezbolah.

Izraelci danas kažu da se osjećaju napušteno od strane svijeta, predstavljeni kao bezdušni prema patnji Palestinaca, iako su gotovo u potpunosti uvjereni da djeluju u samoodbrani i da vode pravedan rat protiv neprijatelja koji se skriva iza civila

Taj sukob, koji je tinjao paralelno sa žestokim borbama u Gazi, počeo je kada je Hezbolah ispalio rakete u Izrael dan nakon 7. oktobra, pojačavajući latentni strah da se zemlja suočava sa egzistencijalnom prijetnjom od Irana i njegovih posrednika.

Proteklih nedjelja Izrael je ubio vođu Hezbolaha Hasana Nasralaha i mnoge njegove visoke komandante, dok su izvedeni talasi vazdušnih napada na Liban i kopnena ofanziva na jugu zemlje. Izraelske bombe su ubile više od 1.000 Libanaca i primorale više od milion ljudi da napuste svoje domove.

U barovima na krovovima u Tel Avivu slavilo se ubistvo Nasralaha, koji je bio podjednako omražen koliko i zastrašujuć u Izraelu. Ubijen je u bunkeru duboko pod zemljom nakon što su desetine bombi srušile šest stambenih blokova u Bejrutu, a pilot se hvalio sposobnošću Izraela da dopre do "svakoga, svuda".

Netanjahu vodi ovu kampanju uz podršku zemlje, uvlačeći je u najduži period rata u njenoj 75-godišnjoj istoriji, a njegova vlada krajnje desnice usmjerava zajednički nacionalni bijes u još ratova.

On osuđuje saveznike koji se usuđuju da pozovu na "deeskalaciju", obećavajući Izraelcima da će se suprotstaviti globalnom pritisku kako bi nastavio da ostvaruje ciljeve izraelskog rata - "potpunu pobjedu" protiv Hamasa i degradaciju i poraz Hezbolaha - dok istovremeno upozorava Iran da "nema mjesta" na Bliskom istoku koje "duga ruka Izraela ne može da dohvati".

Svijet s nestrpljenjem čeka njegov odgovor na iranski raketni napad na Izrael prošle nedjelje, zabrinut da bi to moglo izazvati sveobuhvatan rat od kojeg region dugo strahuje.

"Imali smo tu reputaciju da smo slabo društvo, da nijesmo odlučni, da nijesmo spremni da idemo do kraja". kaže Mikah Gudman, filozof i istaknuti izraelski intelektualac, govoreći o govorima Nasralaha i iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija. "Izraelci žele da poprave tu reputaciju i dođu do tačke gdje nas zapad razumije, ali nas se Bliski istok plaši - tada će se Izraelci konačno osjećati bezbjedno".

Ova razlika između načina na koji Izraelci vide sebe i načina na koji ih svijet vidi nigdje nije očiglednija nego u posljedicama rata u Gazi za civile. Ranije ove godine, 94 odsto izraelskih Jevreja vjerovalo je da njihova vojska koristi ili odgovarajuću količinu ili premalo sile u Gazi.

Kada upale televizore Izraelci vide malo ili nimalo o razaranju u Gazi, o sudbini Palestinaca koji su napadnuti i prisiljeni da napuste svoje teritorije od strane jevrejskih naseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali, ili o uništenju u Libanu. Umjesto toga, budući da velika većina mejnstrim medija korača u ritmu rata, izraelske vijesti se uglavnom fokusiraju na vojne operacije Izraela i sudbinu talaca.

Ako se Izraelci pitaju zašto međunarodna ljutnja zbog ponašanja IDF-a nadmašuje saosjećanje za njihovu bol zbog 7. oktobra, mnogima je odgovor to da je to slučaj antisemitizma koji je otvoren i zatim zatvoren. Ehud Olmert, bivši izraelski premijer, priznaje da je antisemitizam u porastu, ali smatra da je često nevinije objašnjenje ljudska priroda, prirodno saosjećanje sa slabijim.

"Uključite televizor i vidite 1,5 miliona Palestinaca kako hodaju kroz ruševine Gaze sa plastičnim kesama, tražeći mjesto za spavanje, nešto za jelo", kaže on. "U tom trenutku, ne želite da vidite 1.200 ubijenih Izraelaca (7. oktobra), niti 70.000 raseljenih.

"Oni znaju da Izraelci imaju vladu koja će se brinuti o njima, vladu za koju možda misle da čini ratne zločine protiv Palestinaca", nastavlja on. "Ova percepcija možda nije fer, možda nije iskrena, možda nije tačna, ali je vrlo teško boriti se protiv toga".

Gudman, izraelski intelektualac, tvrdi da se patnja Izraelaca ne bi smjela minimizirati samo zato što je zemlja moćnija. "Tako se osjeća današnji Izraelac, osjećate se radikalno pogrešno shvaćenim, osjećate se nevidljivo", kaže on. "Izraelci vide koliko su ljudi neprijateljski raspoloženi na ulicama Evrope i među akademskim elitama u Americi, ali da li ti ljudi vide da se Izrael bori za svoju egzistenciju?".

Izrael je, prema njegovim riječima, zarobljen između svoje želje da bude prihvaćen od strane zapada - uglavnom SAD - dok pokušava da preživi na Bliskom istoku, okružen smrtnim neprijateljima. "Pokušaji da se održi visok nivo legitimiteta takođe erodiraju našu moć odvraćanja, jer ćemo izbjegavati da radimo stvari koje treba da uradimo, jer ne želimo da izgubimo podršku Amerike", kaže on.

Ta napetost se dodatno pogoršava činjenicom da mnogi Izraelci osjećaju da aktuelna prijetnja od Irana predstavlja najveću opasnost sa kojom se zemlja suočila od Jomkipurskog rata 1973. godine.

Lior, bivša policajka koja se prekvalifikovala za terapeutkinju, kaže da su verzije ovog straha sada postale hronične među njenih tridesetak pacijenata u vidu ideja da bi jednog dana mogli biti primorani da biraju između svojih domova i svoje sigurnosti. Zamolila je da ne bude identifikovana po prezimenu, jer bi razgovor o ispovijestima svojih pacijenata, čak i u zbirnom obliku, mogao da ugrozi njenu dozvolu da se bavi medicinom.

Jedna od njenih pacijenatkinja provela je prvih nekoliko dana nakon napada Hamasa zatvorena u svojoj sigurnoj sobi, preuzimajući desetine, ako ne i stotine, snimaka koje su militanti i svjedoci masakra objavili na internetu. Sada nosi oružje, auto joj je uvijek napunjen gorivom i razmišlja da nabavi velikog psa čuvara, iako živi u centralnom Izraelu daleko od bilo kakvog mogućeg prekograničnog upada.

"Cijela zemlja doživljava zajedničku traumu", kaže Lior. Pitajte svoje (izraelske) prijatelje koliko se sigurno osjećaju, i prebrojte sve uslove u njihovim odgovorima".

Unutar Izraela sudbina talaca postala je možda najspornija tema u ratu, kaže Šaron Lifšic, kćerka 86-godišnje Joševet i 85-godišnjeg Odeda, koji su oteti iz njihovih domova u kibucu Nir Oz.

Značajna većina Izraelaca želi da Netanjahu prihvati sporazum uz podršku SAD-a koji bi mogao dovesti do njihovog oslobađanja u zamjenu za primirje sa Hamasom i oslobađanje palestinskih zatvorenika. Netanjahu je odbio, rekavši da bi u toj varijanti Hamas ostao netaknut.

Joševet je podigla naciju spontanom i nefiltriranom konferencijom za novinare na dan svog oslobađanja, samo 16 dana nakon što je uhvaćena, ali je podijelila javno mnjenje kada je maskiranom militantu Hamasa ponudila da se rukuju u trenutku kada je predavana Međunarodnom komitetu Crvenog krsta. Njen suprug, krhk i star, ostaje u zarobljeništvu i nije jasno da li je živ.

Sada, kako kaže Šaron, sudbina njenog oca i drugih talaca postala je toliko politizovana da ih neki ponekad vide kao razlog zbog kojeg Izrael ne može da postigne "potpunu pobjedu" koju Netanjahu neprestano obećava zemlji. Porodice talaca gotovo jednoglasno favorizuju primirje, tvrdeći da su politička i vojna cijena tog primirja odgovornost Netanjahua i vojske za njihove propuste 7. oktobra. Netanjahuovi saveznici iz krajnje desnice to opisuju kao kapitulaciju i prijete da će srušiti njegovu vladu ako pristane na to.

"Sada imate ljude čija su djeca vojnici u Gazi i oni misle da njihova djeca ne mogu slobodno da se bore zbog talaca", kaže Šaron. Ona brine da oni u "dubini svog srca, prosto žele da taoci više nisu tu".

Na mnogo načina ona se pita da li je saosjećanje koje neizraelci osjećaju prema njenom ocu, koji je tako slab i u zarobljeništvu već tako dugo, umanjeno zbog stava koji ljudi imaju prema samom Izraelu. "To je komplikovana tema, ljudi miješaju taoce sa vladom", kazala je ona. "Izrael u svijetu je pomalo nalik taocima - mnogi bi radije željeli da nije tu".

Korngold, Talov otac, kaže da dok čekaju mogući sporazum o taocima, zna da "mora da održi porodicu". Oni se ne suočavaju samo sa kontinuiranim odsustvom njegovog sina: trojica članova šire porodice takođe su poginula 7. oktobra u kibucu.

Korngoldovu unučad još uvijek progone sjećanjima na zarobljeništvo, gdje su proveli 50 dana sa malo hrane, gdje su ih čuvali naoružani ljudi, bilo im je zabranjeno da govore, da saradnici Izraela ne bi na osnovu njihovog hebrejskog otkrili da su taoci i prodali njihovu lokaciju izraelskoj vojsci.

"Djeca su vidjela sve što se dogodilo", uključujući mrtva tijela prijatelja i komšija, kaže on. "Situacija je zapravo veoma loša sada, gora nego na početku... Govore o svom ocu. Tačno znaju gdje je".

Bez njega, kaže Korngold, "veoma je teško pomoći im da se oporave".

Prevod: N.B.

( Fajnenšl tajms )