Od šolje do tastature

Bilo je naroda koji su u svašta vjerovali. Gali su navodno vjerovali da može nebo da im padne na glavu. U čuvenom filmu “Bogovi su pali na teme” sa neba pada flaša Coca-Cole. Jeste da je nju bacio dokoni pilot, ali narod vjeruje da je to dar s neba. Počnu ljudi oko flaše da se mlate, flaša postaje predmet obožavanja, ali ona unosi razdor među ljude i uzalud pokušavaju da je bace nazad gore, ali nebo kao da je vraća stalno na Zemlju.

Valja za ovu priliku napomenuti da je Podgorica glavni grad države Crne Gore, nekad se to zaboravlja i gubi iz vida. Valja to češće napominjati, jer upravo tu, u sudu koji se naziva Viši, baš tu, propala je kroz plafon wc šolja, sa prvog sprata, pravo u krivičnu pisarnicu. Nisko! Nije da sudovi nisu vidjeli i luđe stvari, bilo je i probijanja tunela, ali ovo je još veći apsurd. Propast. Pad. Problem. Veliko sranje u Višem sudu.

Kako se to dogodilo? Lako. Propalo s(v)e. Niko nije vodio računa o zgradi. Jer, toliko je bilo američkih, francuskih, italijanskih i britanskih filmovima u kojima smo uživali u arhitekturi zgrada njihovih sudova. Kakve su to stepenice, stubovi, masivna drvena vrata, prostrani holovi, uzdignute govornice i prostor za porotu, a naročito za sudiju. Ništa nije urađeno i napravljeno slučajno. Kad je zgrada prostrana, urađena sa stilom i da traje, to znači da se u taj sud vjeruje. Kad je zgrada posebna, kad djeluje moćno, svi će se sa njom identifikovati, a imidž suda i sudija će porasti u društvu. I same sudije dobiće krila jer predstavljaju jednu takvu ustanovu i zgradu.

Kako može da se osjeća sudija koji radi u zgradi u kojoj wc šolje propadaju kroz zidove? Vidjeli smo kako se čuvaju dokazi. Vidjeli smo hrpe papira kao u seriji Državni posao ili Bolji život. Da je propao radijator kroz zid, ormar ili masivni radni sto, djelovalo bi drugačije nego kad propadne wc šolja. To je simbol, to urušava i imidž. Nepovratno.

Nedavno je u Podgorici, u Bloku 5, neko zafrljačio kroz prozor tastaturu koja je u glavu pogodila prolaznicu. Nije smiješno. Baš nije. Mogla je žena da strada. Daleko od toga da je njena krivica. Zar treba da se naviknu ljudi da hodaju kroz Podgoricu i stalno dižu pogled jer možda neko baci kroz prozor tastaturu? Zar treba u sudu da ljudi paze da im wc šolja ne padne na glavu?

To je previše padova na državnom nivou, u svega nekoliko dana. Slučajnost? Možda, ali opomena svakako jeste. Ne postoji kultura da se ulaže u važne ustanove koje će nadživjeti makar jednu generaciju. Ne postoji kultura empatije, brige za druge ljude, pa je s toga moguće da svaka budala kroz prozor kola baci pikavac, kesu smeća, limenku, ili kroz prozor stana da zafrljači tastaturu. Tehnološki napredak nije doprinio emancipaciji i tehnologija u ovom slučaju nema veze s kulturnim uzdizanjem. Bilo bi zanimljivo vidjeti koje je to knjige, filmove, serije i stripove pogledala osoba koja je kroz prozor bacila tastaturu. Sve bi nam bilo jasno, o toj osobi, roditeljima, prijateljima, ali baš o svemu.

Ko god misli da ovi slučajevi nisu na neki način povezani, grdno se vara. Jer, ovo je sistemski problem, ozbiljan. Nešto pada, a nešto stvarno propada. Mnogo je toga propalo, ali bizarnosti dokazuju da je bukvalno i plafon probijen.

Neke institucije u drugim državama imaju zlatne i pozlaćene plafone, tako dokazuju trajanje, moć i bogatstvo. Ne moramo i mi zlatom da optočimo plafone u sudnicama, dovoljno je za početak da kroz njih ne propadaju wc šolje. Dobro bi bilo i da ljudi gledaju što bacaju i kako bacaju. Možda ne bi loše da se pokrene kampanja, pa da naziv akcije bude: “Ne budi smeće!”. Dobro bi bilo da se nešto desi, prije nego svi propadnemo.

( Đuro Radosavović )