Svi su zakasnili

“Ako slobodno društvo ne može da pomogne mnogima koji su siromašni, onda ne može ni da sačuva malo onih koji su bogati.” (Džon F. Kenedi)

Prema izvještaju Svjetske banke (SB), u 2023. godini u svijetu je registrovano oko 690 miliona ekstremno siromašnih ljudi, kao prije pandemije Covid-19, koja je taj broj bila uvećala za 70 miliona. “Ako se ovaj trend nastavi, 2030. godine će 7 odsto svjetske populacije, tj. 575 miliona ljudi živjeti u ekstremnom siromaštvu”, stoji u izvještaju Ujedinjenih nacija (UN). Milenijumski ciljevi razvoja UN iz 2000. i Globalni ciljevi za održivi razvoj UN iz 2015. godine, koji su predviđali svijet bez siromaštva i gladi do 2030. godine, nažalost, neće biti ostvareni.

Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar (priznat od UN), obilježava se od 1987. godine, kada se u Parizu na otkrivanje spomenika u čast žrtava ekstremnog siromaštva, nasilja i gladi, okupilo oko 100.000 ljudi. Cilj obilježavanja ovog datuma je širenje svijesti o potrebi iskorjenjivanja siromaštva u svijetu, a naročito u zemljama u razvoju.

Evropska definicija siromaštva je usaglašena prvi put 1975. godine i smatra se zvaničnom definicijom, koju koristi Evropska unija (EU): “Pojedinci su siromašni ako su njihov dohodak i resursi u toj mjeri neadekvatni da im omogućavaju da ostvare životni standard, koji se smatra prihvatljivim u društvima u kojima žive. Usljed siromaštva moguća je višestruka ugroženost koja se odražava kroz nezaposlenost, nizak dohodak, neadekvatne stambene uslove, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu i barijere za doživotno učenje, kulturu, sport i rekreaciju. Siromašni su često isključeni, marginalizovani i ne učestvuju u aktivnostima (ekonomskim, socijalnim i kulturnim), koje predstavljaju normu za druge. Često im nije omogućen ni pristup fundamentalnim pravima.” (Savjet EU)

Podaci Monstata pokazuju da je 20,1 odsto porodica u Crnoj Gori prošle godine imalo raspoloživi dohodak ispod praga siromaštva - za četvoročlanu porodicu sa dvoje odraslih i dvoje djece iznosio je 7.070 eura za godinu, ili 590 eura mjesečno. U 2022. je to bilo 451, a u 2021. godini 397 eura, pokazuju uporedna istraživanja Monstata o dohotku i uslovima života (EU-SILC). U riziku od siromaštva živi 27,3 odsto djece od 0 do 17 godina (podatak za 2023. godinu). Granica siromaštva raste brže od prihoda stanovništva, čak i od inflacije. Konkretno, u 2023. u odnosu na 2022. godinu porasla je za 30,8 odsto, dok je u odnosu na 2021. godinu veća za 48 odsto.

Pored nezaposlenih i ljudi bez ikakvih primanja, u ekstremnom siromaštvu u Crnoj Gori su korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice, koji mjesečno primaju od 88 eura (samci) do 170 eura (porodice sa 5 i više članova). Ti ljudi su nesposobni za rad i ne smiju da imaju bilo kakve druge prihode niti imovinu. Sve ove kategorije stanovništva su diskriminisane, jer država ne predviđa njihov izlazak iz siromaštva. Kao što komentariše portal vijesti.me, značajno ispod praga siromaštva su bili korisnici najniže penzije od 296 eura, ali i nakon povećanja na 450 eura. Takođe, ispod praga siromaštva žive i zaposleni sa minimalnom zaradom od 450 eura, što će se nastaviti i nakon povećanja na 600 eura, u narednoj godini, ako se prag siromaštva poveća više od 1,7 odsto.

Povećanje plata i penzija u Crnoj Gori smanjilo je nejednakost između slojeva društva, pa je gini koeficijent za 2023. godinu iznosio 29,4 odsto, (za 2022. godinu bio 31,5 odsto). Kvintni odnos govori da je 2023. godine 20 odsto stanovnika sa najvećim dohotkom prihodovalo pet (5) puta više nego 20 odsto sa najnižim dohotkom, što je neznatan pomak u odnosu na prethodnu godinu, kada je iznosio 5,6.

U siromaštvu žive i podstanarske porodice i, što je alarmantno, većina građana koji ne mogu sebi priuštiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu u javnom zdravstvenom sistemu. Mnogi ne mogu djeci obezbijediti odgovarajuće školovanje, u nekim školama nema uslova za nastavu, a vršnjačko i drugi vidovi nasilja vrebaju na svakom koraku. Siromašni su i isključeni iz društva na desetine hiljada starih, nemoćnih i bolesnih ljudi, koje ne mogu zbrinuti svi bolnički kapaciteti, domovi za stare, dnevni boravci... i sl. Za maloljudnu Crnu Goru je sramota da se nadležni hvale narodnim kuhinjama, koje su djelo humanih i empatičnih ljudi...

Sindikalna potrošačka korpa u trećem kvartalu ove godine, za četvoročlanu porodicu (dvoje odraslih i dva đaka), u iznosu 2.000 eura, za 16 odsto je veća od zbira dvije prosječne avgustovske zarade od 861 euro... U nerazvijenoj Republici Crnoj Gori, nakon rastakanja SFRJ i kobnih ratova koji su pratili taj tužni čin, na vlasti smo imali političare koji su “znali kako” da, pod okriljem tranzicije i privatizacije, razore privredu i rasloje crnogorsko društvo na mali broj bogatih i ostatak siromašnih građana, o kojima nijesu vodili računa. I dalje smo bogati političarima svih formata i ideologija, koji “obećavaju brda i doline” i orgaju po državnoj kasi, trudeći se da povećaju plate i penzije, jer im je, navodno, “standard građana prioritet”. Svi su zakasnili!

( Milojka P. Perović )