Ideal-politička dimenzija u američko-ruskim odnosima

Redukovanje odnosa među državama, posebno odnosa između SAD i Rusije, na realpolitičke dimenzije - o kojoj smo govorili u prethodnom tekstu - nije dovoljno. Za razumijevanje državnih politika, nacionalnih interesa i odluka, sfera uticaja i crvenih linija neophodno je poznavati i ideal-političke dimenzije država. To je čitav onaj kompleksan zbir koji čine elementi istorijske i kulturne tradicije stanovništva, duha nacije, socijalne psihologije, spiritualnosti.

Predstave naroda o sebi, nacionalni kredo i zaštita državnih interesa upravo kroz svijest o nacionalnoj tradiciji, sadašnjosti i budućnosti jeste neka vrsta pogonskog goriva za odluke prihvaćene širim konsenzusom. Rezultat svega na kraju zavisi od toga da li je nacionalni kredo kao sinteza ovih duhovnih komponenti realističan i racionalan ili naginje utopiji koja u akciji može proizvesti neočekivane bumerange i tragične ishode.

“Američka izuzetnost”

Pojam američke izuzetnosti (american exceptionalism) je nastao još u vremenu stvaranja države predstavljajući u isti mah pokretačku snagu i političko-vrijednosnu filozofiju nacije. Manifest destiny, krilatica koju je formulisao novinar i demokrata Džon O’Sulivan 1845. u listu Democratic Review simbolizovala je, u formi nacionalnog romantizma, najprije poziv za širenje na zapadni dio kontitnenta, da bi zatim u proširenim tumačenjima to postajala svijest o američkoj političkoj i moralnoj superiornosti. Religiozna komponeta u toj priči se ogleda uvjerenjem da je američka superiorna misija dodijeljena od Boga. Ukratko, američki uspjeh je tumačen i kao izraz božanskog proviđenja.

Američki mit se razvijao na krilima velikih uspjeha - oslobodilačkih ratova, širenja teritorije, ekonomskog buma, ustavno-pravne i vrijednosne konsolidacije države.

Sve je, dakle, nastajalo kao kombinacija uspješnog stvaranja homogenog društva i nacije, uz filozofiju slobode i individualizma i utemeljenja jasnih demokratskih principa države. Deklaracija o nezavisnosti je postala manifest slobode, individualnih aspiracija, legitimiteta vlade na bazi slobodno izražene narodne volje. Deklaracija je postala manifest američkog sna. American dreem je velika, ozbiljna, pokretačaka kategorija američke nacije. Kada se Martin Luter King borio za proširenje američke demokratije svoj čuveni govor je počeo “Imam jedan san”.

Ekonomija i religija

Vidljiva puritanska pravila su, dakle, na početku američke istorije davala primarnost ekonomiji i religiji. Tako su osnivači države čak i nacionalnu valutu posvetili Bogu, pa na dolarskoj novčanici piše In God we trust. (Vjerujemo u Boga). Većina američkih predsjednika su završavali govore “God bless the United States of America”.

Ovo ne znači da svi Amerikanci vjeruju u specijalnu vezu između Boga i Amerikanaca. Ako su doseljenici u prvim fazama američke istorije zastupali jake religiozno purintaske nazore, smatrajući novi prostor Novim Jerusalimom, a Ameriku novom Obećanom zemljom, vremenom su jake krilatice religiozne inspiracije izražavale i ideju jakog pripadništva američkoj naciji i nastavku zajedničke istorijske sudbine.

Američka superiornost i na međunarodnom planu

Američki uspjeh na svojoj teritoriji postepeno je stvarao ambicije za ulogu na međunarodnom planu. Doktrina petoga američkog predsjednika Džemsa Monroa 1823. je jasno zabranjivala političko vojno približavanje evropskih država američkom kontinentu, smatrajući to činom direktnog neprijateljstva prema SAD. Igrom istorije, Amerika je danas politički i vojno prisutna u Evropi.

Dok su British rule dugo bile dvije najfrekventnije riječi u leksici Britanske imerije, izražavajući upravo britansku dominaciju, s druge strane u jeziku američke spoljne politike najupotrebljanija riječ je leadership.

Amerika treba da lead, da bude leader, da ostvaruje leadership. Dakle, da predvodi politički i moralno. Ove poruke u periodima stvaranja mlade američke demokratije i velikih imena Džefersona, Hamiltona, Vašingtona itd. su upotrebljavane kao ideal , ipak oprezno i s mjerom. Mnogo kasnije, a naročito u novijem periodu, poruke superiornosti se upotrebljavaju s lakoćom pokrivajući pozitivne i negativne strane politike.

Februara 1998. državni sekretar Medlin Olbrajt je u Senatu ovako obrazlagala neophodnost vojnih intervencija i izvoza demokratije: ”Treba da intervenišemo zato što smo Amerika, zato što smo izuzetna nacija. Mi smo visoko, zato vidimo dalje budućnost, dajle nego što to mogu da vide drugi narodi, vidimo i opasnost od koje smo svi ugroženi”.

Objašnajvanjući tzv. Bušovu doktrinu, vodeći i uticajni neokonzervativac je vrlo inspirisano naveo: “Amerika je dominantna sila u svijetu, najdominantija od vremena Rimske imperije. Zato Amerika može da određuje norme, mijenja očekivanja i kreira nove realnosti” (Ch. Ktauthammer, “ The Buch Doctrine” Time, 5. mart. 2001).

Uporedo sa ideologijom američke superiornosti i mesijanstava, iz pluralističke i demokratske američke javnosti se mogu čuti ozbiljna upozorenja i pitanje da li će demokratska Amerika uspjeti da pobijedi novog protivnika. To je “opasnost od njene prevelike moći” (Peril of too much power). U vremenu post-istine ili paralelnih istina, opasnost je još veća.

I Rusija je spoj duha naroda i istorije sa političkim pragmatizmom

Duhovno-kulturna strana ruske istorije bitna je determinanta državne filozofije i real-političkih poteza. Umjesto termina “duha nacije” vjerovatno je u ruskom slučaju prikladnije je reći “ duša nacije” uz rizik prelaženja i na teren mističnog.

Predstava o sebi, makar ona ne dopirala do planetarnog mesijanstva, jeste bazirana na elementima posebnosti. Pogledajmo nekoliko elemenata koje su komponente nacionalne samosvijesti. Mnogi ruski mislioci, pa i oni podijeljeni na “slovenofile” i “ zapadnike”, bili su saglasni dio ruskog nacionalnog bića čini svijest o ogromnom prostoru bikontinentalne Rusije. Teritorija, dakle, nije “mrtav” element države, bez ikakve veze sa ruskom dušom. Naprotiv, u mnogim djelima možemo sresti čak mistiku zemlje i prostora. Fizički prostor Rusije (i njegovo čuvanje) postaje i metafizička svojina. Očigledna je veza između imperijalnog prostora i nacionalnog identiteta, čime neki objašnjavaju potencijalnu težnju ka imperjalnim vektorima, dakle proširivanjem teritorija ili sfera uticaja.

Sljedeći elemenat ruskog identiteta jeste svijest o svojoj velikoj duhovnoj baštini. I to valjda nije sporno. Zato neću navoditi imena ruskih pisaca i naučnika, jer i ovdje u Crnoj Gori, makar ona bila i u kulturno-obrazovnoj krizi, još znamo i poštujemo ruske velikane književnosti i duha.

Moskva - Od Trećeg Rima do Treće internacionale i nazad

Treći velika duhovna komponenta ruske samosvijesti, istorije i stvarnosti jeste religija. Dakle, još od hristijanizovane kijevske Rusije, zatim preuzimanja vjerskog nasljeđa od dekadentne Vizantije, Rusija postaje Treći Rim, novi centar i čuvar hrišćanstva.

Pišući o religioznom karakteru ruskog naroda, veliki mislilac Nikolaj Aleksandrovič Berđajev je ukazivao da je i ruski komunizam oblik religije, istina u deformisanom obliku mesijanske ideje. Berđajev u djelu “Ruska ideja”piše: “Ruski narod je religiozan po prirodi, karakteru i strukturi svog duha. Religiozna dimenzija je prisutna i kod nevjernika. I ateizam, nihilizam, materijalizam su dobili u Rusiji nijanse religije. Rusi nisu rafinirani kao Francuzi. Oni su vjernici i kada propovijedaju komunisitički materjalizam”. Zanimljivo.

Četvrti element ruske kolektivne svijesti koji je u vezi sa real-političkim odlukama jeste odbrana sopstvenog prestiža u percepciji svijeta ili konkretnih snaga koje hoće da okruže Rusiju s neprijateljskim namjerama. O tom fenomenu je pisao vjerovatno najveći američki diplomata u njihovo istoriji, Džordž F. Kenan, ambasador u Moskvi poslije II svjetskog rata. Istorija govori da je ruski osjećaj ugroženosti bio nerijetko osnovan. Tu ne mislimo samo na velike vojne ekspedicije s ciljem pokoravanja Rusije, dakle, Napoleona i Hitlera, već i kasnije u drugim situacijama i formama. Istorija govori i da je predstava o ugroženosti i potrebi sigurnosti zemlje ponekada vodila osvajačkim ambicijama, u stilu velike imperije.

SAD i Rusija jesu dvije imperije. Naša dva teksta su pokušaj podsjećaja na real-političke i ideal -političke dimenzije dviju velikih zemalja.

(U sljedećem nastavku - Crna Gora između Amerike i Rusije)

( Miodrag Lekić )