Život kao katastrofa

Jedina suština države kao konstrukta i konsenzusa na koji građani, u normalnim okolnostima, pristaju jeste njena sposobnost da pruži zaštitu, obezbijedi neophodne resurse i infrastrukturu kako bi se egzistencija odvijala što bezbolnije i sa što manje problema. Drugim riječima, svaka priča o etničkom, religijskom, identitetskom, kulturološkom ili bilo čemu sličnom, u drugom je planu ukoliko država nije sposobna da stanovništvu koje je nastanjuje omogući da oni sistemi nužni za vitalnost života funkcionišu i da vlast koja je izabrana vrši svoje zakonske obaveze služeći onima koji su je izabrali.

Ako sa te strane pogledamo Bosnu i Hercegovinu, vidjećemo da od kraja rata pa do današnjeg dana ova zajednica ni u kom pogledu nije ostavila spram svojih građana utisak one koja ima bilo kakvu strategiju, plan, prevenciju, namjeru da štiti, doprinosi boljitku i razvoju. Vlast je odavno postala svrha sama sebi, otuda se pred svaki izborni ciklus uglavnom trguje etnonacionalnim mantrama i strahom, a nakon što se vlast osvoji na elementima niskih strasti naciona, ono što ostaje pretvori se u četverogodišnja tavorenja na istim tim talasima, između kojih se obavlja besprizorno krčmljenje preostalih resursa, bogaćenje pojedinaca i opšte beznađe većine onih koji nisu još uvijek otišli ili pristali da se priključe na stranačke lokomotive.

I tako je već tri decenije, bez izvjesnih naznaka da će se neke stvari u skorijoj budućnosti mijenjati. Prosto, usvojen je jedan model ponašanja, vječna tranzicija, dejtonska sapetost ove zemlje, iz koje nema ni koraka naprijed. Preciznije, jedino što mi ovdje poznajemo kao normalnost je permanentno vrijeme krize, neprestano presipanje iz šupljeg u prazno, dok vrijeme i generacije prolaze, snalazeći se, varakajući sa onim što se nudi i često pristajući na onu igru nepočinstva koju su uspostavili vladajući. Jer drugačiji načini da se preživi gotovo da i ne postoje.

Poplave koje su protekle sedmice izazvale razorne posljedice u dijelovima ove zemlje, odnoseći mnogo života, još jednom su nas vratile na onu tačku u kojoj je posve jasno da sve navedeno u kriznim trenucima dolazi na naplatu, prije svega jer društvo u kojem ne postoje briga i razum, u kojem se ne vodi računa o prirodi ili o tome gdje se šta i kako može graditi, po pravilu strada na najgori mogući način kada se dogode prirodne katastrofe. Ništa nismo naučili prije deset godina iz poplava koje su takođe bile stravične, ništa nismo naučili iz vremena pandemije, kada je stopa smrtnosti zbog nedostatka neophodnih medicinskih sredstava bila ogromna, ništa očevidno je nećemo naučiti ni sada u slučaju ove katastrofe.

Neko će reći da su to prirodni procesi koji se ne mogu spriječiti, neki će pak reći da je to Božije davanje, dok malo ko postavlja pitanje šta smo zaista mogli uraditi da se ako ne spriječe, onda bar na vrijeme ublaže posljedice onoga što se dogodilo. Višegodišnje urušavanje svih sistema stručnosti i naučnosti, onih koji upozoravaju da se ne može sjeći šuma, da se ne može graditi kamenolome, ugrožavati vodozaštitne zone i krotiti rijeke mimo svake logike, vraća nam se sada kao bumerang, i to onaj koji ide najdalje, odnoseći živote.

A kad se počnu gubiti životi, razarati imovina, onemogućavati postojanje u nekoj sredini, prestaje svaka druga priča, to znači potpuni poraz svega što se proklamuje kao smisao ove države. Ukoliko se jasno ne počne voditi računa o svim navedenim pitanjima, ovo što se sada desilo postaće naša praksa, prepuštenost građana ove zemlje samima sebi, dok vlast radi sve kako bi ugrozila opstanak.

Postoji, međutim, još nešto, to je pitanje naše naviklosti na katastrofe i nesreću. Sve dok nas direktno ne pogodi, skloni smo previđati razmjere naših stvarnih problema i samozavaravati se da možemo umaći lošim praksama koje omogućavaju da se dese ovakve stvari. Pristajanje na kompromise, odsustvo pobune, kada su posrijedi žile kucavice postojanja na ovim prostorima, vodi nas u sve dublji ambis i sve više nas izlaže novim nevoljama.

Solidarnost koja se ovih dana pojavljuje sa stradalima u poplavama jeste za svaku pohvalu, ali se nameće i ona druga strana medalje, zar se mora desiti nešto ovako drastično da bismo pokazali tu solidarnost. Da je više stvarne solidarnosti, opšte brige o svemu što nas okružuje, većeg pritiska na one kojima dajemo da upravljaju javnim dobrima, možda bi bilo i manje ovako stravičnih prizora kojima svjedočimo. Bez neprestane borbe da nam svima bude bolje nema ni nade da ćemo u budućnosti izbjeći tragedije kakva se sada desila.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )