Pouke i nasljeđe oktobra 2023: Izrael nije dao politički odgovor

Prije godinu, Hamas je u Izraelu ubio oko 1.200 ljudi - uglavnom civila - i uzeo više od 250 talaca. Nakon toga, Izrael je veliki dio Gaze pretvorio u ruševine; prema izvještajima, ubijeno je više od 40 hiljada stanovnika sektora, uključujući 10-20 hiljada pripadnika Hamasa. Više od 700 izraelskih vojnika izgubilo je život u borbama sa Hamasom i drugim iranskim proksijima.

Kraj sukoba je očigledno daleko. Rijetki su dani bez novih vojnih udara i žrtava. Čini se, međutim, da je najintenzivnija faza sukoba u Gazi iza nas: pošto je Hamas vojno značajno oslabljen, izraelski lideri su pažnju usmjerili na sjever i pokrenuli napade na lidere Hezbolaha i mete u Libanu. Zato nije prerano da pokušamo da sumiramo i analiziramo pouke i posljedice 7. oktobra 2023.

Za početak, oslanjati se na pretpostavke može biti opasno. Napad je iznenadio Izrael, i to je bio drugi takav slučaj u njegovoj istoriji (prvi je bio Oktobarski rat 1973. godine). Upozorenja o Hamasovim planovima, izraelsko visoko vojno i političko rukovodstvo nije shvatilo ozbiljno. Najveći dio bataljona Izraelskih odbrambenih snaga i dalje je bio stacioniran na Zapadnoj obali, a granica sa Gazom je ostala gotovo nezaštićena. Kao i prije 50 godina, ispostavilo se da je cijena takve nepažnje veoma visoka.

Napad 7. oktobra pokazao je da neprijatelj vašeg neprijatelja nije nužno vaš prijatelj. Deset godina je izraelska vlada na čelu sa premijerom Benjaminom Netanjahuom pružala Hamasu značajnu ekonomsku pomoć u otvorenoj nadi da će to Hamasu omogućiti bolju poziciju u odnosu na Palestinsku samoupravu (PA). Netanjahu je nastojao da unese podjelu u palestinske redove, oslabi uticaj međunarodno prihvatljivog palestinskog nacionalizma i tako učini nemogućim rješenje sa dvije države.

Izrael je bio veoma uspješan u slabljenju PA. Pogriješio je, međutim, vjerujući da može da potkupi Hamas.

Ratovi su podjednako i vojni i politički poduhvat. Možete dobiti rat na bojnom polju, a ipak ga izgubiti. To je upravo ono što se Izraelu dogodilo u Gazi, jer je izabrao da bez spremnih planova za budućnost vodi konvencionalni rat protiv nekonvencionalnog neprijatelja. Vojni uspjesi morali bi dovesti do dugoročnih bezbjednosnih i upravljačkih aranžmana. Izraelski zvaničnici, međutim, odbijaju da predlože takve planove, plašeći se da će u njima biti potrebno učešće PA, kao i arapskih stabilizacionih snaga, što bi zatim podstaklo stvaranje palestinske države i izazvalo unutrašnje sukobe u zemlji koji bi mogli da sruše Netanjahuovu vladu.

Situaciju otežava činjenica da je Izrael formulisao cilj - eliminisanje Hamasa - koji je nemoguće dostići. I tako Izrael gubi jer ne pobjeđuje, a Hamas pobjeđuje zato što nije poražen. Hamas, koji nije samo organizacija već i ideja i mreža, neizbježno će opstati u ovom ili onom obliku i zadržati sposobnost da se oporavi, posebno u novim uslovima beskrajne izraelske okupacije i nedostatka konkurencije u vidu umjerenih Palestinaca.

Ono što se dogodilo poslije 7. oktobra sadrži lekcije i za potencijalne posrednike. Ne možete se oslanjati samo na ubjeđivanje kada pokušavate da promijenite ponašanje drugih aktera, bilo da je riječ o prijateljima ili o neprijateljima. Diplomatiju moraju podržati podsticaji i sankcije, ali ponekad se mora napustiti princip i štapa i šargarepe.

Štaviše, diplomatija neće uspjeti ako je posrednik više zainteresovan za uspjeh nego same strane u sukobu. One same moraju da dođu do zaključka da su kompromis i dogovori bolji od nastavka sukoba. Ako vjeruju drugačije, nikakvo posredovanje, ma koliko bilo dobronamjerno, neće uspjeti.

U nasljeđu, ili tačnije nasljeđima, 7. oktobra malo je razloga za optimizam. Rješenje sa dvije države izgleda dalje nego ikad. Činilo se malo vjerovatnim čak i prije 7. oktobra, ali je protekla godina produbila sumnje Izraela u poželjnost i mogućnost bezbjednog suživota pored nezavisne palestinske države. Uz to, izraelski odgovor na događaje od 7. oktobra ojačao je antiizraelsko raspoloženje među Palestincima u Gazi, na Zapadnoj obali i u samom Izraelu, a takođe je povećao atraktivnost Hamasa, koji, kao i njegovi sponzori u Iranu, nije zainteresovan za miran suživot sa Izraelom.

Krajnji rezultat je da će budućnost vjerovatno ličiti na nešto kao "jedna država bez rješenja", a to bi značilo: izraelska kontrola teritorije između Sredozemnog mora i rijeke Jordan, nastavak rasta doseljenika i proširenje naselja, pojačani sukobi izraelskih snaga bezbjednosti sa Hamasom u Gazi i sa milicijama sličnim Hamasu na Zapadnoj obali.

Izrael je mnogo izgubio, ali ne samo u ljudskim životima ili ekonomskim pokazateljima. Izgubio je i ugled i status u SAD i svijetu. Mlađe generacije vide Izrael prije kao Golijata a ne kao Davida - kao tlačitelja, a ne kao tlačenog. Antisemitizam je naglo porastao. A pošto su izgledi za stvaranje dvije države praktično nestali, Izrael se može suočiti sa binarnim izborom: jevrejska ili demokratska država. Slabljenje Hezbolaha i Huta, ma koliko pozitivno, ne mijenja ovu realnost.

Visoku cijenu Izrael je platio i u regionu. Čini se da je Iran postigao jedan od prvobitnih ciljeva napada: da oteža Saudijskoj Arabiji, moćnoj sili u arapskom i islamskom svijetu, da uspostavi formalne diplomatske odnose sa Izraelom. Dok osuda akcija Izraela od 7. oktobra neće spriječiti obavještajnu i vojnu saradnju sa nizom arapskih vlada koje u Iranu takođe vide prijetnju, saudijski vladar je napustio svoju prethodnu otvorenost za ideju normalizacije odnosa sa Izraelom jer stvaranje nezavisne palestinske države nije na vidiku.

SAD su, takođe, platile visoku cijenu nakon 7. oktobra. Izgubile su svoju poziciju u arapskom svijetu jer nisu uspjele da utiču na izraelsku politiku, a kritikovanjem vlasti i povlačenjem određenih poteza okrenule su od sebe i dio Izraelaca. Osim toga, Amerika se ponovo našla duboko upletena u bliskoistočna zbivanja, iako su njeni strateški prioriteti drugačiji: odvraćanje Kine od agresivnog ponašanja u azijsko-pacifičkom regionu i suprotstavljanje ruskoj agresiji u Evropi. Zbog toga su, nesumnjivo, zadovoljne zemlje antizapadne osovine - Kina, Rusija, Sjeverna Koreja i Iran.

Ništa od ovoga nije bilo neizbježno. Jedna za drugom, izraelske vlade su slabile PA i potcjenjivale prijetnju Hamasa, koji je to iskoristio i prošle godine izveo brutalni napad. Na njega je Izrael uzvratio vojnom silom, ali nije ponudio i politički odgovor. Amerika je potrošila skoro sav svoj diplomatski kapital uzalud pozivajući na prekid vatre koji nijedna strana u sukobu nije željela. Ljudska, ekonomska i diplomatska cijena je ogromna, a region, koji je već bio najproblematičniji na svijetu, sada je u još goroj situaciji.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu SAD od 2001. do 2003.

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Richard Haass )