Da li je kapitalizam zaista uzrok globalne nejednakosti?

Knjiga francuskog ekonomiste T. Piketija "Kapital u 21. vijeku", koja je 2014. postala međunarodna senzacija, duboko je uticala na debatu o nejednakosti i pretvorila autora u superzvijezdu. Piketi je bio u pravu kada je naglasio da je politički argument o preraspodjeli prihoda skoro u potpunosti fokusiran na unutrašnje, domaće probleme. Ali njegova centralna teza - da kapitalizam neizbježno vodi ka rastućoj nejednakosti - propada kada se uporedi situacija osiromašenih farmera u Vijetnamu i relativni komfor srednje klase u Francuskoj.

U stvari, tokom proteklih 40 godina, ekonomski rast u Aziji i Centralnoj i Istočnoj Evropi, potaknut trgovinom, doveo je do možda najdramatičnijeg smanjenja nejednakosti između zemalja u zabilježenoj istoriji.

Pa ipak, zapadni posmatrači se gotovo uvijek ograničavaju samo na velike riječi kada je u pitanju oko 85% svjetske populacije koja živi na globalnom jugu.

Dok filantropi poput Bila Gejtsa daju značajna sredstva za poboljšanje života u Africi, većina fondacija i institucija ostaje fokusirana na smanjenje nejednakosti unutar zemalja. Iako su oba razloga vrijedna divljenja, politički analitičari često zanemaruju činjenicu da, prema globalnim standardima, siromaštvo u razvijenim ekonomijama praktično ne postoji.

Poljoprivrednici u Indiji, naravno, nemaju uticaja na izbore u SAD ili Evropi, u kojima je posljednih godina postojala tendencija da se fokus usmjerava ka unutra, a ne prema spolja. Danas kandidati ne pobjeđuju na izborima obećavajući da će pomoći Africi, a kamoli Južnoj Aziji ili Južnoj Americi. Ove promjene pomažu da se objasni zašto je Piketijevo uokvirivanje nejednakosti kao unutrašnjeg problema toliko snažno odjeknulo među američkim progresivcima i, indirektno, kod pokreta MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom) bivšeg predsjednika Donalda Trampa.

Ovo tumačenje, međutim, ignoriše stotine miliona ljudi koji žive u klimatski ugroženim zemljama u razvoju. I uprkos trajnim posljedicama kolonijalizma, evropske zemlje ili Japan ne pokazuju mnogo apetita za plaćanje reparacija bivšim kolonijama.

Naravno, postoje jaki argumenti kada je riječ o jačanju mreža socijalne sigurnosti u razvijenim zemljama, posebno kada su u pitanju obrazovanje i zdravstvena zaštita. Ali iz moralne perspektive, ostaje veoma diskutabilno da li ovi argumenti nadmašuju hitnu potrebu da se riješi problem 700 miliona ljudi koji širom svijeta žive u ekstremnom siromaštvu.

Pozitivno je što Svjetska banka i MMF preduzimaju značajne korake da pomognu zemljama u razvoju. Ali njihovi resursi i mandati su ograničeni, a bogate zemlje imaju tendenciju da podržavaju samo mjere i inicijative koje odgovaraju njihovim sopstvenim interesima.

Ipak, postoji jedna oblast u kojoj, izgleda, postoji širok konsenzus: potreba za klimatskim akcijama. Imajući ovo na umu, dugo sam predlagao stvaranje svjetske karbonske banke koja bi podržala zelenu tranziciju u zemljama u razvoju pružajući im tehničku pomoć i veliko finansiranje vezano za klimu (po mogućnosti kroz grantove, a ne zajmove).

Kao što sam nedavno pisao, finansiranje kroz grantove je posebno važno zbog još jedne velike reforme globalnog kapitalizma: privatnim povjeriocima treba zabraniti da pred sudovima razvijenih zemalja tuže države dužnike koje ne ispunjavaju obaveze. Da bi privukle privatno finansiranje, zemlje u razvoju bi morale da izgrade kredibilne pravosudne sisteme i druge sopstvene institucije. Dok to ne urade, finansijski jaz će morati da se premosti.

Smanjenje globalnog siromaštva zahtijeva veću otvorenost i manje trgovinskih barijera. Fragmentacija globalne ekonomije, koju podstiču geopolitičke tenzije i populistički političari koji se zalažu za trgovinska ograničenja, ozbiljna je pretnja za ekonomske izglede najsiromašnijih zemalja svijeta. Rizik da se politička nestabilnost u ovim regionima prelije na bogatije zemlje raste vrlo brzo. To se već odražava na sve oštrije debate o migracijama u ovim zemljama.

Razvijene ekonomije imaju tri opcije, od kojih se nijedna ne fokusira samo na unutrašnju nejednakost. Prvo, one mogu da ojačaju svoju sposobnost da upravljaju migracionim pritiscima i suprotstave se režimima koji nastoje da destabilizuju globalni poredak. Drugo, mogu da povećaju podršku zemljama sa niskim prihodima, posebno onima koje mogu da izbjegnu građanski rat. Na kraju, mogu da pošalju svoje građane da pomognu zemljama sa niskim prihodima. Mnoge vlade već eksperimentišu sa nacionalnim programima koji ohrabruju diplomce da provedu godinu dana u siromašnim i ugroženim oblastima kao, na primjer, nastavnici ili građevisnki radnici.

Slanje zapadnih studenata u zemlje u razvoju (čak i nakratko) omogućilo bi da barem privilegovani aktivisti u univerzitetskim kampusima nauče više o ekonomskim teškoćama sa kojima se suočava veliki dio svjetske populacije, kao i da sami, iz prve ruke, vide kako žive ljudi u zemljama koje su još uvijek nove u kapitalizmu. Takva iskustva bi pomogla mladim ljudima da bolje razumiju svjetske probleme, ali i krize koje, u krajnjem, mogu uticati i na njihove živote.

Sve ovo ne znači da nejednakost unutar jedne zemlje nije ozbiljno pitanje. Ali to nije najveća prijetnja održivosti i blagostanju čovječanstva. Najhitniji zadatak zapadnih lidera je da nađu političku volju da državama omoguće pristup globalnim tržištima i uvedu svoje građane u 21. vijek.

Autor je profesor ekonomije i javnih politika na Univerzitetu Harvard; dobitnik je nagrade Deutsche Bank za finansijsku ekonomiju 2011; bio je glavni ekonomista MMF-a (2001 - 2003)

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Kenneth Rogoff )