Đirona – ljepotica na četiri rijeke

Direktan voz za Đironu saobraća samo od ponedjeljka do petka, tri puta dnevno. Ko bi na izlet vikendom, mora sa katalonske obale putovati preko Barselone. To bi udvostručilo vrijeme putovanja. Zato biramo posljednji petak u septembru. Na stanici u Kalelji postoji nekoliko automata za vozne karte, ali samo je jedan u stanju da primi porudžbinu za Đironu.

Potom se više od sat vremena truckamo u vozu, mada do Đirone nema ni pedeset kilometara. Ima dovoljno mjesta, svi sjede. Napolju su se predjeli promijenili. Ko bi rekao da smo nadomak Sredozemlja. Kontinentalno rastinje i drugačije boje. Livade umjesto pijeska, brda za koja su se zakačili oblaci.

Provjeravam u sebi šta znam o gradu u koji uskoro stižemo. Prije više od dva milenijuma nastao je kao ibersko naselje iznad četiri vode. Onjar, rijeka koja protiče kroz grad, Ter koji se u nju uliva i još dvije manje rijeke.

Uslijedili su vjekovi osvajača. Rimljani su izgradili utvrđenje Gerunda. Od 5. vijeka grad je pod dvovjekovnom vlašću Zapadnih Gota. Mavari ga preotimaju godine 711, a trupe Karla Velikog ulaze u grad 785. Đirona postaje jedna od 14 katalonskih grofovija. Slijedi petovjekovna vlast Kraljevine Aragon, Đirona postaje centar vojvodstva. Pred zidinama grada taborovale su razne vojske. I Napoleonovim trupama je trebalo više od sedam mjeseci opsade da 1809. zauzmu grad. Osvajači su srušili gradske zidine, što je docnije omogućilo naselju da se proširi.

U modernoj španskoj državi Đirona je u građanskom ratu većinski bila na strani Republike i protiv Franka. Frankove trupe su u opsadi grada skrivile razaranja, da bi početkom februara 1939. ušle u grad.

SNAGA MALIH GRADOVA

Naš ulazak u grad je daleko miroljubiviji. Silazimo sa voza na modernoj željezničkoj stanici na kojoj bi Đironi pozavidio i Beograd.

Već tu sam iznenađen samosviješću građevinskog rukopisa ove varoši koja broji jedva 100 000 stanovnika. Đirona već na prvi pogled pokazuje da istinska veličina grada nije nužno zasnovana na broju stanovnika.

Uputili smo se pješke prema centru. U kafićima su već sjedjeli ljudi, jutro je bilo prohladno. Ulice su oivičene lijepim fasadama koje su u harmoničnom dosluhu sa krošnjama iz drvoreda.

I već se dešava nešto, što bih mogao nazvati unutrašnjim odgovorom putnika na prvo viđenje grada. Kao da počinje da treperi nevidljiva rezonantna viljuška u meni i da se usklađuje sa frekvencijama varoši.

Izbijamo na Trg Katalonija, koji je zapravo plato izgrađen iznad rijeke. Odmah iza njega je Pont de Pedra – prvi u nizu mostova u centru varoši. Izgrađen je sredinom 19. vijeka na mjestu gdje je most postojao još pet vjekova ranije.

Vlada u Madridu ga je finansirala kao dio modernog puta koji je povezao Španiju i Francusku. Kameni most bez ornamenata sa tri luka predstavljao je lijep prilaz starogradskom jezgru na drugoj obali. Sa njega nas je obradovao prvi prizor kuća nanizanih duž obale. Odrazi su se ljuljuškali u vodi.

Prešavši most okrenemo lijevo u najpoznatiju gradsku ulicu – Rambla de la Llibertat. Kafići, radnje, antikvarnice. Drvoredi. Početak starogradskog lavirinta. U meni raste divljenje. Nisam očekivao ovakav grad. Mješavinu Praga, Ljubljane i Koimbre.

Već pola sata zavirujemo u prolaze, spontano skrećemo u sokake koji obećavaju još jedno „hej, vidi ovo“. Potom se vraćamo putem kojim smo došli, da bismo se već na sljedećem raskršću uputili u drugom pravcu.

Nabasamo na lokal iz kojeg zavodljivo miriše kafa. „Espresso Mafia“ nije baš privlačan naziv, ali radnja je zapravo jedan od onih fensi lokala za ljubitelje vrhunske kafe. Bašta je skoro puna. Ipak imamo sreće, dvoje upravo ustaju. I već je najbolji stočić u nizu naš.

Ulazim i pitam momka za šankom šta bi mi preporučio kao doručak uz kapućino. On se nasmije i izgovori nešto što ne razumijem – zvuči kao „ćućo“. Prstom pokazuje pecivo koje je imalo oblik kroasana, a strukturu krofne.

Nisam oklijevao. Rado slušam preporuke domaćina. Na stolu je odlična kafa. Jutro obećava lijep dan. Blistavim ga čini prvi zalogaj. „Ćuićio“ je književna katalonska forma – u prevodu to znači lula – ali ovdje mu tepaju gutajući jedan samoglasnik. Ćućo je punjen katalonskom kremom i u zbiru daje ukus koji po upečatljivosti može da se mjeri sa lisabonskim korpicama.

Pokrajinska katalonska vlada je označila ovu poslasticu kao prvorazredni zavičajni proizvod. Kasnije sam saznao da je prije više od jednog vijeka nekih sto koraka od mjesta gdje sam prvi put probao božanski ćućo konditor po imenu Emili Pu prvi put iznio mušterijama neobično pecivo.

Gradska legenda kaže da je lokalni akrobat Ćuićo el Tarla bio zaljubljen u konditorovu ćerku. Posjetio je svoju ljubljenu, ali je iznenada banuo otac. Ćuićo se sakrio u džak prašna – ali je kihnuo. Apćiha je na tadašnjem katalonskom – ćućo! Otac se nije ni snašao, a okretni Ćuićo je zaprosio njegovu ćerku i ponudio mu dragocjeni recept za pecivo koje će se zvati – kada to prevedemo – „apćiha“.

El Tarla je inače figura bez koje ne može da se zamisli ni jedan gradska svečanost. Gradska vlast jednom godišnje organizuje procesiju kroz grad u kojoj učestvuju cijele porodice. Na kraju gradski konditori besplatno dijele učesnicima ćućo.

KATEDRALA I KARLO VELIKI

Katedrali prilazimo penjući se od rijeke uz padinu na kojoj je osnovan grad. Barokne stepenice do zapadne fasade daju cijelom prizoru onu notu, koju bi trebalo da ima svaka sakralna građevina. Kada se penjete prema pročelju imate utisak da se bližite nebeskim kapijama.

Sama katedrala je istorijska riznica. U njoj se čuvaju i stari rukopisi poput “Beatusa iz Đirone”, vestgotski spis iz 10. vijeka, nastao kao komentar Apokalipse, sa 114 minijatura ukrašenih zlatom i srebrom. Ili Tepih Stvaranja, vjerovatno rukotvorina iz Đirone, u čijem središtu je Svedržitelj.

Legenda kaže da je poslije sedamdesetogodišnje vladavine Kalifata Kordobe Karl Veliki zahvaljujući čudu vratio Đironu hrišćanskom svijetu. U vrijeme odsudne bitke počela je da pada krvava kiša i na nebu se pojavio ognjeni krst, što je uplašilo mavarske vojnike te su se dali u bijeg. Karl Veliki je iz zahvalnosti podigao crkvu koju je posvetio Bogorodici. Zapravo je prilagodio starorimski hram novim potrebama. Od tog vremena u katedrali se poštuje Karlo Veliki. U 11. vijeku na istom mjestu nastaje nova crkva, a jedan od njena dva zvonika – Zvonik Karla Velikog – očuvan je do danas. Gotička katedrala gradi se tri vijeka kasnije.

Iznad katedrale se nalaze stari gradski bedemi. Na njima se može provesti mnogo vremena posmatrajući igru svjetla i sjenke između čempresa i kamena. Nešto niže je bivši manastir Svetog Dominika.

Od 2013. manastirski kompleks je dio univerzitetskog pogona – tu je smješteno sjedište fakulteta na kojem može da se studira književnost. Kada bih opet bio mlad, otišao bih u Đironu da se upišem na ovaj fakultet. Rijetka su mjesta na svijetu koja nakon okončanja osamstogodišnje vjerske namjene svoj drugi život ipak ispunjavaju nekom vrstom duhovnosti.

U blizini je Univerzitetska biblioteka i još nekoliko fakulteta. U varoši studira oko 15 000 mladih ljudi, što znači da je skoro svaki šesti stanovnik student.

Ostajemo neko vrijeme tu i posmatramo trg ispred bivšeg manastira. Opet osjećam da sam jednom već bio baš na ovom mjestu. Da nisam prvi put došao u Đironu, već da sam se vratio. To mi se redovno dešava u susretu sa onim mjestima koja u trenu posvojim divljenjem.

Vidikovac sa gradskih zidina kod biblioteke daje priliku da pogledom obuhvatim grad.

Odavde Đirona na mene djeluje kao sestra portugalske Koimbre. Na isti način skladna, nepretenciozna, a elegantna, puna života ali ne i varvarske gužve.

Silazimo stepeništem nazvanom po Svetom Dominiku, i povremeno zastajemo da osmotrimo detalje na fasadama ili se osvrnemo kako bismo pogledom izmjerili pređeni put.

U stvari, Đirona je napravljena na strmini, na brdskoj padini iznad rijeke. Stepenice su bile logično rješenje za silazak iz jedne ulice u drugu. Vjerovatno tvorci tih stepenica nisu mogli ni da naslute da će praktična korist od njihovog umijeća biti manje važna od estetskog utiska koji privlači posjetioce u njihovom lovu na perfektan turistički snimak.

Sljedeća stanica je Kalj, jevrejska četvrt u srcu srednjovjekovne Đirone. Ona je bila jedan od najvažnijih centara jevrejske kulture u Evropi. U to se uvjeravamo silazeći lavirintom stepenica. Izbijamo na male platoe sa restorančićima, ponovo lutamo sokacima.

JEVREJSKO NASLJEĐE

Ovdje negdje je krajem 12. vijeka rođen i živio i Moše ben Nahman, kojeg su zvali Ramban ili jednostavno Nahmanid. Bio je jedna od najpoznatijih jevrejskih učenih glava svog vremena. Savjetovao je, nekada i protiv svoje volje, tadašnje katoličke vladare u svim jevrejskim pitanjima. Čak je na jednom javnom retoričkom nadmetanju u Barseloni u pitanjima vjere bio nadmoćan u odnosu na katoličke teologe. Tako se stiču odani neprijatelji. Zbog njih je morao da napusti Đironu. Otišao je u Jerusalim gdje se u očajnim uslovima borio za obnovu jevrejske zajednice u zapuštenom gradu.

Neke stvari se ne mijenjaju. Oni koji štrče za glavu iznad mase, a po nečemu su drugačiji, rizikuju da im skinu glavu.

Jevrejski muzej na koji nailazimo trenutno ima izložbu o značajnim jevrejskim književnicima. Ulazim i prepoznajem imena sa svoje police: Natali Ginzburg, Primo Levi, Imre Kertes. U prodavnici Muzeja jevrejska Đirona je takođe šarena kao paunov rep.

U blizini Jevrejskog muzeja, u Karer de la Forsa, ulici koja kao tobogan silazi ka rijeci, shvatamo da smo nabasali na starogradsku turističku arteriju.

Silazimo ka obali. Tamo smo zapamtili jednu adresu koja obećava. Vrijeme je da nešto prezalogajimo. Restorančić El Pati de la Veina sa živopisnim enterijerom ima toalet sa pogledom na rijeku. Dakle, nalazimo se u jednoj od onih građevina čije se fasade vide na svakoj elektronskoj razglednici grada.

Katalonci su vrhunski ugostitelji. A Đirona je poznata po svojoj gastronomskoj ponudi visokog međunarodnog ranga. I ovaj skromni lokal u kojem ručamo, može da se pohvali vještim rukama u kuhinji.

KA AJFELOVOM MOSTU

I na drugoj obali varoš je samosvojna i raskošna. Prelazimo Pont de Sant Agusti. Na sredini, naravno, zastanemo da očima upijemo prizor koji se nudi. Đironske kuće nad rijekom Onjar. Odatle se vidi Ajfelov most.

Zapravo zove se Most starih trgovaca ribom. Zaista ga je izgradio čuveni inženjer Gistav Ajfel 1876. Znao je šta radi – most služi skoro vijek i po. A danas je važna identitetna tačka grada.

Pont de Sent Agusti vodi na Trg nezavisnosti. Zatvoren pravougaoni prostor, skladno urađen. Bašte restorana i kafea. U sredini spomenik braniocima grada koji su pružili otpor Napoleonovim trupama.

I na ovoj obali Đirona pokazuje smisao za proporcije, za mjeru i otmenost. Već se u meni ukotvila misao da je ovaj grad pravi dragulj. I dobro je da je još uvijek u sjenci Barselone. Sve dok je tako, ovdje će i domaćini i putnici slobodnije disati i ležernije komunicirati.

Sa Onjara se na trgove polako uvlači svežina, najavljujući sumrak. Vrijeme je da pođemo ka željezničkoj stanici. Ići ćemo niz rijeku, proći pored pijace, vidjeti još nekoliko mostova. U jednoj kafanici ugrijaćemo se uz vino i špansku kobasicu koja se peče za stolom na vatri. Sjećam se da sam taj kafanski spektakl gledao posljednji put u Portu, noć uoči odlaska.

Nazdravljamo ljepotici Đironi, nerado izlazimo iz kafane, laganim hodom kroz sve tamnije drvorede odlazimo u pravcu pruge i betonske kocke stanice.

Grad koji ljudi izvan Katalonije na španskom zovu Herona i koji je našim posjetiocima sportskih kladionica poznat po fudbalskom klubu, uvukao nam se pod kožu. Čak mu opraštamo i hladnjikavo veče na peronu, tu nadomak Mediterana, u septembru. To je sjeverni vazduh sa Pirineja. Planine nas pozdravljaju prohladnim dahom za rastanak, dok ulazimo u voz za jug.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )