Nova knjiga Jovanke Vukanović: Na Ti sa Prolaznošću

Mada se novi pjesnički rukopis Jovanke Vukanović Ništa ne stiže na vrijeme s pravom može doživjeti kao nastavak stihovane šetnje njenih Prolaznika, čini se da je autorka ipak napravila jedan nov i važan iskorak kada je u pitanju filozofski doživljaj lične i kolektivne punoće i zaokruženosti koje svojom poezijom nastoji podvrgnuti detaljnom pretresu. To se nameće po prirodi stvari kada se čovjek, pjesnik, suoči sa naslagama iskustva koje valja reafirmisati u kontekstu nove stvarnosti. Kako ništa i niko ne stiže na vrijeme, tako ni pjesnikinja, u čekanju kao isključivoj konstanti, nema namjeru povlađivati prolaznosti kao jedinom trajućem. Ovom zbirkom antologijskih stihova Vukanović odlučuje preći na Ti sa Prolaznošću. Prilazi joj bez straha, moćno i dostojanstveno, kako i priliči ženi čije stvaralaštvo prkosno stoji nad razjapljenim čeljustima ponora koji nas kani obesmisliti.

Mučena njome, privezana za stablo prošlosti kanapom od pogleda zarad korijena, zarad spasa, pjesnikinja detektuje dromološku buktinju koja se neumitno primiče. Pjeva uprkos svemu, u ime svih. Vukanović je svjesna da umuknuti nedvosmisleno znači - biti poražen.

I nas bilo ponijelo/Ali smo se/Dugo dugo osvrtali/Kanapom od pogleda/Vezivali/Da ne umuknu/Imena naglas izgovarali (“Zovnula bih te”)

Razgovijetno i precizno Jovanka Vukanović upućuje apel čitaocu kako bi što bolje razumio uvijek novi koncept vremena koji mu kao mač visi nad glavom i zagovara ga do konačnice za koju se danom rođenja počeo pripremati. Njeno razumijevanje prolaznosti zalazi u mnoge nivoe i odaje iz kojih se crpe odgovori na tajne koje nikada neće biti odgonetnute. Kao civilizacija, zaglavljeni smo u starudiji, u sebi, u prošlosti... Ni u jednom momentu nijesmo načisto da li nam naša istorija ne da da pobjegnemo od nas samih, ili pak mi sami ne smijemo i ne možemo iz prošlosti u kojoj smo prohodali, hodali, i u kojoj, ako malo bolje pogledamo, i dalje hodamo.

Ne bacajte starudiju/U njenoj crvotočini/Mi smo prohodali/Hodali/Provjerite/Možda smo još unutra (“Ne bacajte starudiju”)

Pjesnikinja apeluje da ne bacamo starudiju jer u njenom prahu mi kolo igramo i životu se radujemo, pa tako i ova poezija jeste magično kolo iz kojeg niti želimo niti možemo izaći.

Iščitavanjem zbirke Ništa ne stiže na vrijeme stiče se utisak da pjesnikinja Jovanka Vukanović stvara na razmeđi svjetova i da je upravo ta atmosfera podijeljenosti, koja se uvijek promoli da razbije cjelinu i pun, savršen krug, učinila da u njenim stihovima dominiraju granice, pragovi, tačke, međe... Svaki od tih motiva hrli čitaocu i gotovo svaki se može razumjeti kao novi zid. Pjesmu Novi zidovi započinje stihovima: Dođoše varvari/ Veći od nas/ I zazidaše nas, kao da jasno postavlja granicu koja pravi mnogostruku podjelu: na manje i veće varvare, ali i na varvare i one koji to nijesu. U završnici iste pjesme slutimo prijetnju:

Kad mi budemo/Podizali nove zidove/Nema toga varvara/Koji će iz njih da izađe.

Autorka na kućnom pragu (koji, spletom okolnosti, i više nije njen, ali jeste naš!) zapisuje mnoge stihove, upečatljive, snažne, bez naznaka patetike i njenih derivata. Taj i takav autorkin prag dolazi do nas, osvaja nas, prelazi sve naše pragove, one u nama i one oko nas. Nekom neobičnom, volšebnom putanjom, sasvim lako i neprimijetno, svi se (pro)nađemo na njenom - našem pragu. Istoriju, ne zvaničnu, nego pojedinačnu, našu ličnu, dovlači nam pred noge kao vid samosuočavanja i samosučeljavanja. Zvuke provlači kroz uši, slikama puni oči. Sve postaje Plavno u kome nikada nijesmo bili i u kome možda nikada nećemo ni biti, ali koje zbog te činjenice neće biti manje naše.

I u trenucima koji obiluju emocijom, koji su plodno tle za mekoću patetike, Jovanka Vukanović pjeva otrežnjujuće, majstorski izbjegavajući sve prepreke i zamke:

Samu sebe ako ne odbranim/Neće pomoć’ ni Kraljević Marko (“U Plavnu”)

Pjesnikinja zna da je odsudna bitka moguća isključivo u njoj samoj, a da sva bojna polja izvan postaju hrana čudovištu koje Kundera naziva nepodnošljivom lakoćom postojanja. Susret sa poezijom Jovanke Vukanović predstavlja mogućnost odgonetanja samoga sebe na najčudnijim mjestima i putem nejneobičnijih metoda. Njena pjesnička borba sa sobom nastala je iz straha da će potraga za nastavkom priče biti obesmišljena. Stoga hodi sporednim putem, krivudavim stazama smisla i nedogledom pjesničkog horizontal, u čijoj zagledanosti svi gasnemo. Njeni najnoviji stihovi umiruju čitaoca ubjeđujući ga da je besmisleno tražiti rješenja u stvarnosti koja jedino znači da se jedna beskrajnost preliva u drugu.

Zbirka Ništa ne stiže na vrijeme komprimuje atmosferu tjeskobe kojoj doprinose zidovi, granice, tačke razdvajanja, svakovrsne barijere i pragovi. Za autorku su to dimenzije i međuprostori u kojima se, zapravo, odigrava sam život i čekanje kao njegova armatura. U tom vakuumu, u kojem caruju došaptavanje i neznanje, žive se životi onih koji nijesu svjesni činjenice da im je rok trajanja davno istekao, kako to lijepo konstatuje u ostvarenju “Granica”.

Antologijska pjesma “Kao da je vrijeme dvorište” govori o granicama koje čovjek sam sebi postavlja, pa autorka izražava svoj bunt i nerazumijevanje iskaza biti u svom vremenu, i stoga pita - Hoćeš li biti u svom dvorištu?

Evidentno je stanje bezizlaza: nazad ne može, a naprijed nema kud, a zateći se u tom habitusu znači biti prevaren, biti pokraden od života. Na tom fonu u pjesničkom ostvarenju “Nemaš kud” Vukanović daje misaono intrigantnu i duboku skicu relacije život - vrijeme, gdje kaže da što na vrijeme život donese, prije vremena mučki odnese. Sve čega se Jovanka Vukanović dotakne u svojim stihovima podvrgava provjeri, što doprinosi osjećaju tjeskobe, ali i nade u slobodu izbora, koja nije iluzija.

U njenom univerzumu sjećanja dolaze u jatima, a u ratu sa sumnjama prednost je zakasniti na cilj. Niko i ništa ne stiže na vrijeme. Sve što pjesnici nude već se odavno odomaćilo.

U pjesmi Izbavljenje susrećemo se sa ničeanskim motivom ponora i fenomenom zurenja u isti. Susret sa ništavilom, sa nulom i potiranjem pjesnikinja pobjeđuje pjevanjem uspijevajući na taj način da odškrine vrata optimizmu i pusti zrak stvaralaške svjetlosti da posiječe tamu. Autorka pjevanjem gradi smisao zurenja u ponor, pjevanjem od kog eksplodira glava:

Taman/Kad krenem/Da padam/Da ne moram/Moliti za oproštaj/I dodvoravati se/Nepostojećem izbavljenju. (Izbavljenje)

U navedenim stihovima primjećujemo silovitu crnohumornu notu koja nas tjera da se zapitamo nad svim ponudama izbavljenja koja smo kao civilizacija uspjeli da stvorimo. Pjesnikinja Vukanović se tu ne zaustavlja kada je riječ o nadgornjavanju sa smislom. Uviđa kako se vrijeme poigrava našom suštinom: Mi njemu crtež/Ono nama prazan papir (“Vrijeme”)

Tu nije kraj igri. Na riječ, vrijeme uzvraća tačkom, a na pjesmu - krikom. Riječ se, konstatuje ona, ne odupire vremenu. Za Vukanović ono je lukavi darodavac vječnosti pred kojim klečimo ruku ispruženih da prime darove koje niko nikada nije uspio primiti. Dok iščekujemo darove, nesvjesno pristajemo na trku sa životom: Nije mene/Sustigla smrt/Mene je prestigao/Život. (“Starost”)

Poseban dio zbirke zauzimaju ciklusi u kojima autorka nastoji sebi i drugima otkriti po neku tajnu magije stvaranja, pa jasno i prisno, iz prve ruke, progovara o samom činu pisanja, ali i sopstvenom doživljaju stvaranja i susreta sa stvorenim. Sve to uspijeva da inkorporira u priču o trajanju i smislu, omogućavajući sebi da kroz sopstveni stih bude podvrgnuta jednom vidu dubinske introspekcije u kojoj čitalac nije samo puki posmatrač, već aktivni sudionik i svojevrsni kreator. I šta poslije/

Ne napišem pjesmu/Ne objavim knjigu/A smrti se bojim/Kao crnog đavola (“Malo se tu šta može uraditi”)

Za Vukanović, nalete praznine ublažavamo povlačenjem konaca od jedne do druge tačke, vječito hoćemo početak da dovedemo do kraja. Kao jurodivi slijedimo nevidljive mustre koje su nam ostale od iskona. U pjesmi Nije čovjek lastavica autorka zaključuje da, za razliku od laste koja je u milosti Tvorca i stoga ima dva neba, dvije kuće, dva života, i sve četiri strane svijeta pod krilima, čovjek ne može ni korak da načini, a da ne bude (po)grešan: A čovjek/Učini li samo korak/Već je nekom/Na put stao.

Zbirka poezije Ništa ne stiže na vrijeme otključala je svjetove u nama, pritajene i zapretane lažnim svjetlima svakodnevice, oslobađajući nas strahova. S tim u vezi, s empirijskom provjerljivošću možemo konstatovati da je, zahvaljujući pjesnicima kao što je Jovanka Vukanović, gledanje u ponor prolaznosti postalo manje strašno.

( Aleksandar Ćuković )