U grahovskom selu putem ni do prvog komšije, a ne u Evropu

Put u grahovskoj Zagori, selu koje je četrdesetak kilometara udaljeno od Nikšića, napravljen je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Mještani su se nadali da će put, koji je sa dvije strane sela dug po kilometar i po, ubrzo biti asfaltiran, ali kako rekoše, “umrije Tito” i na njih svi zaboraviše. Sada traže da se put popravi, kritične tačke asfaltiraju, u protivnom najavljuju blokadu puta Nikšić-Vilusi u mjestu Podbožur, kao i Nikšić-Grahovo u Osječenici.

“Mislim da je ovo jedino selo u Crnoj Gori da za 45 godina niko nije uložio ni euro. Put smo sami pravili od 1976. do 1979. godine. Tada su u nikšićkoj opštinu bila samo tri buldožera - imale ih firme “Građevinsko”, “Boksiti” i “Elektrane”. “Elektrane” su nam iz dva puta dale buldožer i jednom “Boksiti”, “Građevinsko” je dalo kobru, a mjesna zajednica nam je davala dinamit i kapisle. Ostalo je sve ručno napravljeno. Pravio sam ovaj put i uradio sam preko 700 nadnica od Okolišta do Grobovišta. Ima sveska gdje je sve bilježeno kad se radilo. Išlo se tada munjevitom brzinom naprijed, ali umrije Tito. Njegovim odlaskom sve ode strmoglavo, pa nek priča ko god šta hoće. Nema toga kome se nijesmo obraćali od 1980. godine, ali sve jedna ista priča: biće, bićei”, priča sedamdesetrogodišnji Golub Bulajić.

On je na starevini dok počne zima, a onda ide u Nikšić.

“Prošle godine u ovo doba nam je predsjednik Opštine Marko Kovačević obećao da će asfaltirati po 250 metara puta sa obje strane, jer nijesu mogli više, a da će ove godine to biti znatnije i da bi za dvije-tri godine sve asfaltirali. Barem da su nam izašli u susret ovo što su obećali, riješili bi uspone i mogli bi se nekako ‘krpiti’ dok se to drugo ne asfaltira. A sve zagovaraju da idemo u Evropu. Ovakvim putem i radom ne možemo ni kod prvog komšije, a ne u Evropu”, ogorčen je Bulajić.

Prisjeća se da je 1976. godine selo bilo puno. I njegova djeca su završila četiri razreda u školi u susjednom selu Okolište, koje pripada Mjesnoj zajednici (MZ) Viluse, dok Zagora pripada MZ Grahovo. Sada je škola propala, nema ni stanovnika, a Bulajić kaže da je tu samo onaj ko mora da živi u selu koje nema ni puta, ni osnovnih uslova za život.

“Selo je 1976. godine bilo puno. Samo u donjem selu, u deset kuća bilo je njih 64, a u gornjoj Zagori je bilo do sto. Sad skoro niko. Radila je škola, prodavnica, bio je i rudnik boksita. Sad pustoš. I ko bi se vratio, nema se kuda vratiti. Evo, groblje je napravljeno poslije 1920. godine, ogradili smo ga i održavamo, ali pošto je ovakav put sve više ljudi dolazi i nosi kosti odavde jer ne mogu da obiđu svoje umrle”, kaže Golub.

Boro Bulajić sa bratom drži 120 ovaca i četiri krave. Neoženjeni su i da su mlađi, kaže Boro, i oni bi napustili rodno ognjište.

“Imam 58 godina, a brat je pet godina mlađi. Ima samo jedan mlađi od nas u selu, a i on ima 40 godina. Nas dvadesetak stalno ovdje živimo. Kad čovjek priprema zimnicu za stoku sve mora na konja doćerati. Do Okolišta doćeramo kolima, a onda na konja ili na kolica, ko nema konja. Doćeraš tri vreće, taman za tri dana za 120 ovaca, i sve tako. Zimi snijeg zamete i po pola godine se od Podbožura ovamo ne može mrdnuti”, kaže Boro.

Put mještani ručno popravljaju onoliko koliko mogu i to 40 i kusur godina.

“Da hoće nasuti ovo i na kritične tačke staviti asfalt, pa bi i to dobro bilo. Imam auto, ali ko da ga nemam. Ne znam šta bih bez konja”, jada se Boro.

U selu, pored Bulajića, žive Markovići, Kovačevići i Milovići. Pošto su pojedina sela asfalt dobila tek onda kada su iz njih svi otišli, mještani Zagore strahuju da će tako biti i sa njima.

Nekada je, kažu, preko Zagore i Okolišta bio glavni put za Risan, dnevno su išla po tri autobusa, a sada i oni koji bi automobilima došli ne mogu stići do sela”.

“Ovdje živim ima više od deset godina, od kad sam se penzionisao. Radio sam u Boksitima. Teško je ovdje živjeti. Teško. O putu ne moram da pričam. Dovoljno je njime proći”, kaže sedamdesetpetogodišnji Rajko Bulajić.

( Svetlana Mandić )