Politika i druge zaraze

O nivou političke kontaminacije crnogorskog društva teško da se može govoriti, a da se obuhvate sve posljedice koje politika ostavlja na život građana. U kontinuitetu traju izbori, od lokalnih, ponovljenih lokalnih, parlamentarnih i drugih. Gombanje u opštinskim vlastima prije uvođenja prinudne uprave ili skraćenja mandata SO, traje i po pola godine. Od raspisivanja izbora, preko predizborne kampanje, do formiranja novih lokalnih vlasti opet skoro pola godine, a u svim tim dugim periodima cijela državna i lokalne administracije skoncentrišu se na političke aktivnosti, dok životni problemi građana i gorući državni problemi bivaju na čekanju. Najsvježiji primjer je višemjesečno bavljenje raspuštanjem Skupštine Glavnog grada, predizbornom kampanjom, a zatim pregovorima o formiranju vlasti, koji će da traju, a o kojima se stalno naglašeno priča. Slijede lokalni izbori u Budvi, onda Berane, itd.

Život građana nije samo politička arena, život je razvoj društva u svim segmentima koji život znače. Probijajući se kroz mrak politike, jedva da su, pored vršnjačkog i porodičnog nasilja, u javnost dospjele alarmantne informacije o trovanju desetina radnika lučke kompanije „Port of adria“ u Baru, olovom i drugim otrovnim supstancama sa kojima se susreću na radu. Nekadašnja vlast kao da je podrazumijevala da, nakon nestanka industrije, prestaje briga o zdravlju i bezbjednosti radnika. Imamo Zakon o zaštiti i zdravlju na radu, ali ni do danas u Crnoj Gori ne postoji referentna ustanova za zaštitu na radu. Opasnost po ljudsko zdravlje postoji u svakom, pa i u kućnim poslovima, koje je Zakon izuzeo. Svjedoci smo pogibije brojnih građevinskih radnika, koji, mimo zakonskih i ljudskih normi, rade u nehumanim uslovima, na loše organizovanim gradilištima, na temperaturama do 45 stepeni, bez adekvatne opreme. Kod mnogih tranzicionih poslodavaca radnici su najamnici - sjećam se slučaja kada je grupa radnika iz BiH bila prinuđena da napusti gradilište u Nikšiću, bez naplaćenih nadnica. I u našem dragom i protežiranom turizmu, kuhinjski radnici, i ne samo oni, rade u uslovima, koji ostavljaju trajne posljedice po njihovo zdravlje. Pričati o sistematskim pregledima ili ljekarskim uvjerenjima je iluzorno, jer mnogi ljudi moraju da rade da bi zaradili koru hljeba, bez obzira na zdravstveno stanje.

Ispod „političkog radara“ se stidno provlače i informacije o kju groznici, koja je od juna naovamo pogodila nikšićke i danilovgradske farmere. Isti ljudi govore za medije i, kao, svi su bili zatečeni, od farmera, do lokalnih samouprava. Jedino iz Ministarstva poljoprivrede, uporno tvrde da se „sve radi po propisima“. Pa, đe su ti propisi, koji važe za vanredne situacije?! Sve se radilo i radi zbrda-zdola, bez poznavanja pravila i radnji od dijagnostifikovanja infekcije na farmama, do zakopavanja eutaniziranih stočnih grla. Dok se lokalne samouprave i stanovnici ofrlje odabranih mjesnih zajednica za stočno groblje spore zbog katastrofa koje mogu biti izazvane neadekvatnim izborom lokacija, farmeri su tužni i zbunjeni zbog gubljenja izvora života i nesnalaženja u spašavanju nezaraženih grla. Nadležni u državi i lokalnim samoupravama često i ne znaju za šta su nadležni, pa su pustili da se problem usložnjava, ne razmišljajući da je u pitanju zarazna bolest koja se prenosi na ljude. Podatke o oboljelim građanima je teško uhvatiti, ali je, prema pisanju „Dana“ do 2. oktobra registrovano 17 slučajeva obolijevanja od kju groznice, 2 u junu i 15 u septembru. Sada samo slušamo informacije o policijskoj blokadi Ljeskovih dola u Bogetićima. Da nije u pitanju snaga države, ni toliko se ne bi objavilo.

O epidemijama morbila, o kojima se u toku avgusta svakodnevno pričalo, skoro da nema informacija. Kovid-19 još uvijek „caruje“, ali su izvještaji na mjesečnom nivou i, osim IJZ, kao da za to nikog nije briga. U avgustu smo imali 3, a u septembru jednu žrtvu kovida, što našem zdravstvu, na čelu sa Ministarstvom, nije dovoljan razlog da se, makar sporadično, osvrne na pogubnost korone, i u današnjem obliku! Koliko se zdravstveni radnici bave koronom, iskusila sam lično u toku ljeta koje je za nama. Ni 20 dana mog veoma lošeg zdravstvenog stanja nije bilo dovoljno da mi preporuče test na kovid-19, koji sam, po preporuci doktorki izvan DZ, nakon mjesec i po dana uradila u IJZ. Posljedice neliječene infekcije još uvijek osjećam...

U okviru priče o nebrizi naših „velmoža“ za ljudske živote, moram spomenuti i onaj famozni kontaminirani otpad sa gritom, zbog koga protestuju građani Straševine i Kličeva, postavljajući pitanje: „Zašto Nikšić?“ I oko toga su se ispredale razne priče, „jeste otrovno, nije otrovno“. Možda je i grit neko dovezao „po propisima“, kao i onih više stotina pasa, koji šire strah po Nikšiću?

( Milojka P. Perović )