Antoni Gaudi – isposnik arhitekture

Ko sa Trga Katalonija krene pješke na sjever grada, neće se pokajati. U najpoznatijem barselonskom bulevaru koji je dobio ime prema nekada samostalnom gradiću Grasija – tu varoš je upravo izgradnja bulevara progutala – nalazi se niz reprezentativnih građevina. Takmičenje aristokratske elite i novih industrijalaca krajem 19. i početkom 20. vijeka u tome čija će kuća biti originalnija dala je neslućenu slobodu arhitektama. I oni su je iskoristili.

LEGENDA PRETOČENA U ZDANJE

Primjer za to je Gaudijeva Kuća Baljo. Lijevo od Kuće Baljo, priljubljena uz nju nalazi se i Kuća Amalje nastala prije Gaudijeve građevine. Autor je Žosep Puč-i-Kadafalk, istaknuti predstavnik moderne arhitekture. Dok se susjedna kuća koleba između neogotičkog stila i katalonske moderne, Gaudi nema takve dileme. Njegovo djelo je raskošan primjerak Gaudijevog stila.

Zapravo je Gaudijeva kuća – koju je on radio zajedno sa još dva arhitekta, nekoliko skulptora i slikara – okamenjena legenda o Svetom Đorđu. San Đordi, kako ga Katalonci zovu, jeste zaštitnik Katalonije. On je, prema predanju, u Palestini ubio zmaja – kod nas bi rekli aždaju – koji je izlazio iz jezera i proždirao djecu. Cijela fasada je posvećena toj legendi. Krst na krovu je vrh koplja. Krov je zmajeva krljušt. Balkoni od livenog gvožđa predstavljaju lobanje žrtvovanih. Galerija na prvom spratu je – zmajeva čeljust.

I bez poznavanja ove priče koja je upisana u izgled kuće, građevina je jedinstvena. U spoju sa legendom, Kuća Baljo postaje jedinstveni dragulj svjetske arhitektonske baštine.

Nalogodavac je bio bogati vlasnik tekstilnih fabrika Đosep Baljo i Kasanovas. Zahvaljujući Gaudiju njegovo ime od 1906. ostaje utisnuto u kulturno pamćenje čovječanstva.

Produži li se šetnja bulevarom prema sjeveru, desiće se još jedan neminovan susret – Kuća Mila je toliko markantna da čovjek ne može da prođe kraj nje a da ne zastane i osmotri je. Gaudi ju je gradio između 1906. i 1912. Bila je to prva građevina 20. vijeka koju je Unesko 1986. uvrstio u kulturno nasljeđe čovječanstva.

Gaudi je, prema mom prvom utisku, stvarajući ovu zgradu, prinudio beton da zapleše i da u tom plesu, u jednom trenutku zastane. Pet spratova plus prizemlje i potkrovlje sa talasastim linijama i balkonima od gvožđa. Njih je oblikovao još jedan predstavnik katalonskog modernizma – zapravo katalonske verzije međunarodnog stila poznatog kao art nuvo ili secesija. To je Đosep Marija Đuđol, arhitekta sa kojim je Gaudi često sarađivao.

Ono što se ne vidi, a važno je, jeste inovativna intencija kuće. Sve prostorije su dobile prozore – a to do tada nije bila praksa. Sistem provjetravanja je učinio docnije uređaje za rashlađivanje suvišnim. Gaudi je predvidio liftove koji su mnogo kasnije ugrađeni. To je jedna od prvih zgrada sa podzemnom garažom.

Zbog svog poigravanja sa linijama i betonske fasade, stanovnici Barselone su zgradu šaljivo nazvali La Pedrera – kamenolom.

BIOGRAFIJA NEIMARSKOG SVECA

Antonio Gaudi je rođen u katalonskom gradu Reusu juna 1852. Umro je u Barseloni 10. juna 1926. Još za života je postao najistaknutiji predstavnik katalonskog modernizma, pokreta koji je podstakao preporod umjetnosti, arhitekture, muzike, književnosti.

Otac Fransesk je bio kazandžija, isto kao djed i pradjed. Majka Antonija je često bdjela nad bolesnim dječakom. Neka vrsta reumatičnog oboljenja vezala ga je često za krevet. To mu je uskratilo sate igre sa drugom djecom. Ostalo mu je posmatranje prirode – biljni i životinjski oblici postaće prepoznatljivi elementi njegovog djela. Kao mlad čovjek Gaudi se, poslije neuzvraćene ljubavi, odlučio za neženstvo. Celibat će biti njegovo opredjeljenje do kraja života. Njegova nevjesta bila je arhitektura. Skoro sve monografije koriste njegovu fotografiju kada mu je bilo dvadeset pet godina. Slavu je stekao mnogo kasnije.

Ni u katoličkoj školi ni na arhitektonskom fakultetu u Barseloni, koji je završio 1878, nije se previše isticao, osim po crtačkoj vještini, u kojoj je bio daleko ispred svojih kolega. Ostalo je zabilježeno da je direktor arhitektonske ustanove koja mu je uručila diplomu Elijas Rođent rekao: „Ko zna da li smo dali diplomu ludaku ili geniju – samo vrijeme može to da nam pokaže“.

Još kao student Gaudi je zarađivao za život kao tehnički crtač. Bavio se i dizajnom namještaja. Na sebe je skrenuo pažnju dizajnom jedne vitrine na svjetskoj izložbi u Parizu 1878. Poslije nekoliko manjih radova za gradsku upravu Barselone sudbina mu je poslala mecenu – Eusebi Gvelj, tadašnji magnat tekstilne industrije prepoznao je Gaudijev talenat.

KUĆA VISENS

Do tada je Gaudi u samoj Barseloni već imao prvo remek-djelo, luksuznu kuću berzovnog brokera Manuela Visensa. Dugo se mislilo da je on zapravo bio vlasnik fabrike keramike, ali istoričari su odbacili tu tvrdnju kao netačnu. Kako god, Visens je od Gaudija naručio kuću. Tako je nastala Casa Vicens na adresi Carrer de les Carolines 18–24, usred gradske četvrti Grasija.

To je naša sljedeća adresa. Odlučili smo da uđemo u ovu kuću. Za razliku od mase turista pred drugim Gaudijevim građevinama, ovamo dolazi tek nekolicina najupornijih. Upravo u tom prvom velikom djelu, koje je ostalo u sjenci docnije izgrađenih, već može da se uoči sve što je proslavilo Gaudija.

Mudaheri – muslimani koji su ostali pod katoličkom vlašću poslije rekonkviste – sačuvali su i u katoličkim djelovima Španije značajne građevinske elemente iz vremena arapske vlasti. Tako je sintezom arapskih i španskih elemenata nastao mudaherski stil – izraženi ornamentalni elementi, izrazit kolorit, ukrasne keramičke pločice.

Taj stil je oživio u devetnaestovjekovnoj neomavarskoj građevinskoj struji, pa u katalonskom dijelu Španije snažno utiče i na Gaudija.

To se vidi već na prvi pogled. Kuća se toliko razlikuje od svoje okoline da se pojavljuje ono tipično radosno uzbuđenje kada oko prvi put obuhvati neko Gaudijevo djelo – na trenutak se pomalja građevina iz snova ili iz bajke.

Samo dvorište je lijepo uređeno ali malo, pošto je veći dio dvorišta sa Gaudijevom monumentalnom fontanom 1946. dat na prodaju za nove zgrade u komšiluku. Poslije Gaudijeve smrti je dio Vinsentove kuće dograđen, Gaudi je još za života odobrio planove.

Kuća izbliza djeluje mnogo moćnije. Kada se prolazi ispod njenih balkona vidi se da se ovdje nije štedjelo.

U jednom pismu iz tog vremena Gaudi je opisao kuću kao malu državu porodice, koja mora biti usmjerena ka najvećem mogućem protoku svjetlosti i vazduha. Gaudi je smatrao da higijenski uslovi omogućavaju zdrav razvoj djece u toj kući, a umjetničko oblikovanje doma u kojem se djeca rađaju jeste pretpostavka za gospodski karakter.

Već na ulazu posjetioce očekuje neobičan trem. Iza njega je čuvena „Pušačka soba“ u kojoj se smjelo citira špansko orijentalno nasljeđe i razvija se u prepoznatljivu Gaudijevu prostoriju.

Stalaktitni svodovi, floralni motivi, keramičke pločice, smjele boje – sve što je proslavilo Gaudija već je tu.

Na nekoliko spratova, u različitim sobama, postavljena je izložba maketa različitih evropskih primjera za raskošne vile iz nekoliko epoha. Međutim, nas više interesuje original.

Tek kada čovjek stupi u sanitarne prostorije, razumije Gaudijeve zapise o tome šta može estetski da utiče na formiranje karaktera. Odlazak na kupanje u ovakvu prostoriju mora da ima nečeg sakralnog u sebi. Isto se može reći i za posjetu toaletu.

Svaka prostorija u kući je različita. Iz jedne sobe se vidi ulica, iz druge dvorište, iz treće susjedna zgrada. Pokušavam da zamislim vrijeme kada se ovdje zaista živjelo. Da li su djeca iz ove kuće postala Gaudijevi idealni ljudi, gospodstveni, estetski istančani i zdravi pojedinci?

Tek od prije nekoliko godina kuća je renovirana i pretvorena u muzej. To znači da ovi zidovi čuvaju uspomenu na brojna djetinjstva.

Penjemo se na krov. Tamo nas čekaju kule na ćoškovima kuće, koje su ukrasni citat starih orijentalnih osmatračnica i puškarnica. Ali upravo one doprinose originalnom izgledu kuće. Ona štrči, drastično odudara od okolnih građevina. Gaudi je stvorio stil koji nije bilo moguće pretvoriti u serijski standard.

Izlazimo iz kuće sa osjećanjem da smo prethodnih sat vremena šetali trodimenzionalnim umjetničkim djelom. Ali sljedeća građevina koju namjeravamo da posjetimo – Sagrada Familia, do koje je odavde lako doći poslije kraće vožnje metroom – zasnovala je Gaudijevu svjetsku slavu.

NAJVEĆA CRKVA NA SVIJETU

Dugo su postojali planovi da se crkva završi do 2026. na stotu godišnjicu Gaudijeve smrti. Pandemija i druge nevolje na gradilištu dovele su do opreznije procjene. Sada se barata sa godinom 2033.

Crkvu je najprije zamislio knjižar Đozep Marija Bokabelja. Vratio se sa putovanja po Italiji i poželio da njegov grad takođe dobije monumentalnu crkvu. On je 1866. osnovao udruženje koje je počelo da skuplja pare za crkvu posvećenu Svetoj porodici. Zemljište je kupljeno 1871.

Gaudi je preuzeo gradnju već isplanirane neogotičke katedrale – prethodni arhitekta počeo je sa gradnjom 1877, ali se šest godina kasnije povukao iz projekta, jer nije mogao da se dogovori sa udruženjem. Od 1878. Antonio Gaudi pretvara projekat u svoje životno djelo.

Stilski ga razvija u sasvim drugom pravcu. Crkvu je obogatio sa 18 zvonika, tri pročelja – vjera, ljubav, nada – sa još tri moćna zvonika iznad njih. Najveći zvonik će biti ujedno i najviši zvonik svijeta. Ali Gaudi ga je koncipirao tako da vizuelno ne premaši obrise okolnih planina, rekavši da ljudska djela ne treba da izgledaju kao da su veća od Božijih.

Na platou ispred crkve vlada neopisiva gužva. To je situacija na koje upozoravaju svi koji su bili u Barseloni. Zagledani u Gaudijeve putokaze ka vječnosti, turisti često ostanu bez ovozemaljskih dobara kao što je novčanik.

U crkvu se ulazi sa sjeverne strane. Ulaznica nije jeftina. Unaprijed se određuje termin na internetu. Sjeverno pročelje je urađeno za Gaudijevog života.

Kada su velikog majstora još za života pitali kada će crkva biti završena, on je umio da pogleda ka nebu i kaže: „Mom se nalogodavcu nigdje ne žuri“. U njegovoj šali bilo je i uvjerenja da ga je sudbina izabrala za taj zadatak.

Posljednjih jedanaest godina života Gaudi se potpuno posvetio gradnji crkve. Iako je u mladosti imao sklonost ka elegantnom oblačenju i dobrim restoranima, posljednje godine je ličio na siromašnog isposnika ili prosjaka. Nosio je pohabanu odjeću, zapustio bradu. Kada je u junu 1926. zamišljenog čovjeka u Barseloni udario tramvaj, nije imao dokumente sa sobom. Prevezli su ga u bolnicu za siromašne. Prijatelji su ga jedva pronašli. Kada se probudio, Gaudi je najprije odbio da ga prebace u drugu bolnicu. Umro je poslije nekoliko dana.

Razmišljam o njegovom životu i smrti hodajući crkvom u koju je on ugradio svoje ukupno neimarsko umijeće. Pogled mi slijedi stubove koji se visoko gore razgranavaju u svod.

U crkvi je puno ljudi. Svjetlost se prelama kroz vitraže. Plava, crvena, zelena, narandžasta svjetlost. Umjetnik Đoan Vila i Grau je rođen šest godina poslije Gaudijeve smrti. Ali je ostvario Gaudijev amanet – da svjetlost pomogne čovjeku u crkvi da se mirno posveti onostranosti. Vitraži koje je ostavio Vila i Grau dodatno pretvaraju ovaj prostor u jedinstveno umjetničko djelo.

Vrijeme je da sjednemo u klupe i odmorimo dušu. U tom trenutku iz zvučnika počinje da dopire „Ave Maria“. Ženski hor dodaje cijelom prizoru veličanstvenu zvučnu kulisu. Kada je muzika utihnula, osjetio sam da nam je te savršene trenutke na neki način poklonio čovjek koji je umro prije skoro cijelog vijeka.

Današnji stručnjaci smatraju da je Gaudi bio matematički genije. Sve što kod njega izgleda dekorativno, zapravo je funkcionalno. Prirodu je nazivao svojom velikom učiteljicom. U tome ima i nešto usamljenosti onog bolešljivog dječaka koji ne može da se igra sa djecom pa posmatra ptice i biljke.

Iz nedovršene katedrale izlazimo impresionirani. Ovaj hram je kompleksniji, estetski originalniji i monumentalniji od svega što smo do tada vidjeli.

Zapravo, u svijetu koji je okrenut ovozemaljskom profitu, pravo je čudo da ljudi i dalje grade hramove. Doduše, Gaudijev hram je za Barselonu izrazito lukrativan. Godišnje ga posjeti pet miliona ljudi.

Ostalo nam je još da se popnemo na brdo na kojem je Park Gvelj. Tamo je Gaudi živio. I ograda i građevine unutar urbanizovane zone parka odišu jedinstvenim Gaudijevim rukopisom. Međutim, u park primaju samo određen broj ljudi. Tog dana je kontigent iscrpljen. Nema veze, vratićemo se drugi put. Ali sa tog brda se vidi Barselona, sve dolje do mora. Grad koji ne bi bio to što jeste da mu Antonio Gaudi nije udjenuo svoju neimarsku dušu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )