Paranoja u napetom i podijeljenom Bejrutu

U srcu Bejruta, gdje se većinski muslimanski zapad srijeće sa pretežno hrišćanskim istokom, otac Antoan Asaf u crkvi Mar Elias Kantari poziva uznemirene parohijane da budu ljubazni prema svojim susjedima. Svjestan je da ta poruka sada ima veći značaj nego ikada.

Izvan njegove tihe crkve odvija se bučna i haotična katastrofa: više od milion ljudi bježi od rata između Izraela i libanske šiitske militantne grupe Hezbolah, dok izraelsko bombardovanje prijeti krhkoj ravnoteži između tri glavne vjerske grupe u Libanu.

Asaf, 60-godišnji maronitski sveštenik, već je gledao kako je Liban došao do ivice uništenja zbog vjerskog nasilja. U 15-godišnjem građanskom ratu, okončanom 1990. godine, zemlja i njen glavni grad podijeljeni su duž vjerskih linija. Tokom narednih decenija, ratni lideri koji su postali politički lideri nastavili su da okreću zajednice jedne protiv drugih.

Sada on gleda kako vojna kampanja Izraela tjera šiitske porodice iz njihovih domova u pretežno hrišćanske i sunitske oblasti, provocirajući stare rane i povećavajući strah od međusobnog nasilja u maloj zemlji preplavljenoj oružjem.

"Svake nedjelje podstičem ljude da pomažu i dočekuju jedni druge", rekao je sveštenik. "Ali kako bombardovanja prate raseljene, sa Izraelom koji napada centralni Beirut i duboko u hrišćanske i sunitske teritorije, Asaf takođe upozorava svoje vjernike da budu oprezni".

Treba da pomognu "imajući na umu da treba da budemo oprezni", dodao je. "Ako živimo blizu nekoga ko je stranac, treba da budemo svjesni njegove situacije, da li je on (pripadnik) Hezbolaha ili ne."

Asaf ne okrivljuje šiitske porodice koje bježe od napada: poput mnogih Libanaca, on na izraelske vazdušne udare gleda kao na namjernu politiku izazivanja sukoba unutar njegovog naroda.

Sami Atalah, direktor bejrutske organizacije Politička inicijativa, rekao je: "Izraelci pokušavaju da okrenu libansku populaciju protiv šiitske zajednice. Šiitska zajednica se zaista osjeća izolovano. Napadi na njih u hrišćanskim oblastima su recept za građanske nerede".

Podstičući ove sumnje, i sam izraelski premijer Benjamin Netanjahu je ranije ovog mjeseca poručio libanskom narodu da se pobuni protiv Hezbolaha ili da se suoči sa "dugim ratom koji će dovesti do uništenja i patnje kakvoj svjedočimo Gazi".

Većina Libanaca se podsmijeva Netanjahuovom pozivu na oružje. "On misli da smo tako bijedni da ćemo učiniti ono što nam kaže", rekla je frizerka Ana-Mari, 36.

Ona ne voli šiitsku militantnu grupu. Ali "ako ne volim Hezbolah, to ne znači da volim Izrael. To ne znači da ću stati na stranu svog neprijatelja protiv svojih sugrađana Libanaca".

Nakon godine rata između Izraela i Hezbolaha kojeg podržava Iran, žestoka izraelska vazdušna kampanja i kopnena invazija ovog mjeseca primorale su više od milion ljudi da napuste svoje domove. Hiljade ljudi su pobjegle iz južnih predgrađa Bejruta, južnog Libana i djelova istočne Beka doline, sve većinski šiitske oblasti gdje Hezbolah dominira.

Netanjahu je ranije ovog mjeseca poručio libanskom narodu da se pobuni protiv Hezbolaha ili da se suoči sa "dugim ratom koji će dovesti do uništenja i patnje kakvoj svjedočimo Gazi"

Bježeći, šiitske porodice su se skupile u zapadnom Bejrutu, čija sunitska većina prezire Hezbolah. Optužuju ih za ubistvo omiljenog sunitskog vođe i bivšeg premijera Rafika Haririja 2005. i sjećaju se kako su militanti Hezbolaha zauzeli zapadni Bejrut 2008. godine.

Većina državnih skloništa je puna, pa ljudi spavaju na pocijepanim dušecima duž slikovite obale zapadnog Bejruta. Pojedini žive u preuređenim noćnim klubovima, dok su drugi u tijesnim stanovima. Usljed ogromnog priliva vozila, parkirani automobili uzrokuju velike gužve.

U Hamri, velikom komercijalnom centru, stanovnici kažu da su preopterećeni novim dolascima.

"Žao mi ih je, zaista jeste", rekao je prodavac Hašem, 56. "Ali više se ne osjećam sigurno u ovoj ulici - sada su tu grupe muškaraca koji se okupljaju cijeli dan i cijelu noć, (pušeći šishu). Ne znamo ko su i neprekidno plaše moje kupce".

Kao i drugi, on se plaši da bi moglo doći do kraha reda i zakona. Očajni raseljeni ljudi su provalili u nekoliko praznih zgrada i postavili kamp, što je navelo vlasnike da angažuju obezbjeđenje. Drugi vlasnici su postavili bodljikavu žicu ili su čak pribjegli rušenju zgrada.

"Znamo da države nema, ali nema ni policije, ni dovoljno vojske, tako da će ljudi uzeti zakon u svoje ruke", rekao je Hašem. "Djeluje kao da u Bejrutu vlada bezakonje."

Prošle nedjelje lopovi su uhvaćeni kako kradu iz praznih kuća u Gobeirju, području sa većinskim šiitskim stanovništvom na jugu Bejruta. Stanovnici su pretukli osumnjičene, stavili im poveze oko očiju zavezali ih za stubove i oko vrata okačili natpise na kojima je pisalo "lopov".

Napetost raste dok je grad pod tenzijom koju izaziva neprikidno zujanje izraelskih dronova, borbenih aviona koji probijaju zvučni zid i snažni vazdušni udari.

Međutim, Bejrut je podijeljen duž starih linija građanskog rata, dok raseljeni izbjegavaju pretežno hrišćanski istok. U poređenju sa krcatim zapadnim Bejrutom, istok je tiši nego obično. Mnoge bogatije porodice su otišle u planine ili napustile Liban, ne želeći da se nađu usred rata u kojem se mnogi osjećaju kao da nemaju ulogu i za koji krive Hezbolah i bazu koja ga podržava.

Raseljeni se možda jednostavno klone istoka Bejruta jer su kirije visoke i nemaju zajedničke veze, rekli su analitičari. Iman Džafal, učiteljica joge koja je pobjegla iz južnog grada Tira prije tri nedjelje, boravi sa svojim sinom u istočnom Bejrutu i rekla je da se osjeća dobrodošlo.

"Svi su malo oprezni, ali imaju pravo na to", rekla je, "jer Izrael udara svuda".

Međutim, vidljiva prisutnost desničarskih hrišćanskih partija odvraća raseljene ljude. Nove zastave sa oznakom desničarskih Libanskih snaga vijore se na raskrsnici Sasin u istočnom dijelu grada.

Hrišćani u istočnom Bejrutu "se plaše invazije", rekao je jedan mještanin. "Zastave su podsjećanje svima da smo ovdje."

Izvan podijeljenog Beiruta, slika je još složenija. Hrišćanske i sunitske zajednice na sjeveru zemlje oprezno su dočekale nove beskućnike, iznajmljujući kuće i stanove - ponekad po pretjeranim cijenama - i pružajući pomoć.

Međutim, raspoloženje se promijenilo nakon izraelskog vazdušnog udara na kuću u hrišćanskom selu Aitou prošle nedjelje, u kojem su stradale 23 osobe, uglavnom raseljene žene i djeca. Lokalni zvaničnik je rekao da je cilj Izraela bio posjetilac iz Hezbolaha koji je isporučivao mjesečne stipendije raseljenima.

Atalah iz Političke inicijative je rekao: "Činjenica da je (izraelska vojska) udarila na oficira Hezbolaha ne u njegovom automobilu, već u kući, šalje poruku: Ovo je cijena koju ćete platiti ako ugostite raseljene".

Josifin Zgejb, predsjednica humanitarne organizacije Beity Association, rekla je da je pomagala u pronalaženju skloništa za skoro 700 raseljenih osoba u planinskoj oblasti Kfardebian.

Ali nakon udara u Aitou, komšije pitaju Zgejb: "Da li ih poznaješ, da li imaju lične karte, jesi li sigurna da nisu iz Hezbolaha?"

Zgejb je primijetila dvojicu članova Hezbolaha koji su stigli. Muškarci su bili oslijepljeni, rekla je, "tako da smo znali da su imali eksplozivne pejdžere". Usljed izraelske sabotaže komunikaciona oprema Hezbolaha eksplodirala je prije mjesec dana, povredivši stotine članova Hezbolaha, kao i civile, uključujući djecu.

Nakon što je od njih zatraženo da odu, povrijeđeni muškarci su nestali nakon nedjelju dana.

Ipak, uglavnom je nemoguće znati ko jeste, a ko nije pripadnik Hezbolaha. Ova opsežna organizacija pokriva područja od dijeljenja ljekova i izdavanja mikrokredita do lansiranja raketa. Civilni članovi Hezbolaha možda ranije nijesu djelovali opasno, ali Izrael sve više cilja nevojne organizacije poput zdravstvenih ustanova povezanih sa Hezbolahom.

Ne znajući šta da radi, Zgejb šalje imena ljudi koji traže sklonište libanskoj vojnoj obavještajnoj službi na provjeru.

Uprkos rastućoj paranoji, Libanci se okupljaju kako bi dopunili skromne ponude osiromašene države, donoseći sve od domaće hrane do higijenskih paketa.

Na rubu zapadnog Bejruta, Asaf se nada da bi ovo vrijeme potrebe moglo pomoći zajednicama da uspostave nove veze. "Zato sam ja sveštenik u ovom području. Angažovan sam u izgradnji mostova između zajednica... sada postoji prilika." Ali, priznaje, da je "veoma teško."

Prevod: N. B.

( Fajnenšl tajms )